Gentrifikacija je proces urbane regeneracije u kojem se prvotno stanovništvo neke gradske četvrti ili područja (obično radnička klasa) istiskuje, a zamjenjuje ga nova struktura stanovništva - srednje ili više klase. Urbana regeneracija obično se definira kao strukturna i funkcionalna izmjena određenih dijelova grada koju financiraju privatni, a nekada i državni akteri. U svijetu sve aktualnija, u Hrvatskoj je to još uvijek marginalna tema.

Na ovom mjestu prikazat ćemo tri faze, odnosno tri vala gentrifikacije, kao i neka zapažanja, pri kojima se oslanjam na iskustvo života u nekoliko hipergentrificiranih globalnih gradova. 

Prvi val gentrifikacije čine pankeri, umjetnici, skvoteri, „subverzivci“ s društvenih margina, koji se u potrazi za jeftinim stanarinama sele u određene radničke četvrti. Ono što se tada događa jest da skvotovi, društveni centri, nezavisne male galerije i trgovine kvartu donesu „cool“ reputaciju, „hajp“ i „vibru“ (što, naravno, upada u oči developerima i investitorima) te umanjuju često prisutni prijašnji osjećaj opasnosti, reputaciju kriminala i nedostatak sigurnosti, a da pritom zadrže dovoljno „gritty“ energiju koju cijene određene skupine, ponajprije hipsteri. 

Sljedeći su hipsteri i druge skupine iz srednje klase, dok developeri i investitori navaljuju, a stanarine rastu, gurajući prvi val gentrifikatora u neke dalje kvartove, gdje proces počinje iznova. U međuvremenu, srednja klasa cijeni svoje „drugačije“, „jedinstvene“, „trendy“ kvartove, ali craft pivnice i cocktail barovi, dućani s odjećom, veganski restorani i prodavaonice stripova (za klijentelu srednje klase) ustupaju mjesto boutique hotelima, trgovačkim lancima i još skupljim stanarinama koje si više ne mogu priuštiti ni mnogi „bobosi“ (buržujski boemi) i hipsteri – to je treća faza gentrifikacije. Useljavaju se “profesionalci iz menadžerske klase”. 

Geograf Neil Smith opisuje ovaj sukcesivni development, underdevelopment i redevelopment danih područja, dok kapital cirkulira i skače s jednog mjesta na drugo, pa opet natrag, stvarajući i uništavajući vlastite prilike za razvoj, kao “lokacijsku klackalicu”. Potreba za stalno rastućim profitom i mobilnošću kapitala koja je u srcu kapitalizma (ono što marksistički geograf David Harvey naziva „trajnom potrebom za pronalaženjem profitabilnih terena za proizvodnju viška kapitala“), zapravo je pokretačka snaga gentrifikacije – bez nje, vjerojatno, gentrifikacija ne bi ni postojala, ili barem ne u svom sadašnjem obliku. U skladu s marksističkim pristupom, smatra da su investitori, a ne stanovnici, primarni pokretači gentrifikacije, a njezina primarna posljedica je raseljavanje radničke klase, a ne „revitalizacija“.

Slika potrebe za stalno rastućim profitom (FOTO: Flickr/RonCogswell)

Neil Smith smješta gentrifikaciju u širi društveno-politički kontekst „restrukturiranja nacionalnih i urbanih ekonomija u naprednim kapitalističkim zemljama prema uslugama, rekreaciji i potrošnji“, neoliberalizma, privatizacije i postfordizma koji je zamijenio poslijeratne države blagostanja. Gentrifikacija je posljedica političkih i ekonomskih promjena na lokalnim i globalnim tržištima, dio šireg restrukturiranja gospodarstva. 

„Baš kao što se ekonomsko restrukturiranje na drugim razinama (u obliku zatvaranja tvornica, trgovina, smanjenja socijalnih usluga, itd.) provodi na štetu radničke klase, tako je i s prostornim aspektom restrukturiranja na urbanoj razini: gentrifikacijom i redevelopmentom“, navodi.

RAZARANJE GRADA KAPITALOM: Kako to radi u teoriji i praksi

Marksistička analiza ukorijenjena je u ovoj vrsti historizacije i kontekstualizacije, te razmatranju materijalnih uvjeta kao i klasne borbe, gledajući temeljne uzroke, umjesto površnih dominantnih objašnjenja gentrifikacije kao ishoda novih ukusa, životnih stilova i zahtjeva. Smith gentrifikaciju vidi kao sustavni, "strukturalni proizvod tržišta zemljišta i stanova" i koristi izraz "rent gap" kako bi to objasnio. Naime, „rent gap“ je razlika između trenutne vrijednosti nekretnine i njezine potencijalne vrijednosti – u sjevernoameričkom kontekstu ona nastaje kretanjem kapitala prema predgrađima i devalorizacijom kapitala u središtu grada. Kada taj jaz postane dovoljno velik, kapital teče natrag prateći procese obnove/redevelopmenta. Tijekom poslijeratne ekspanzije predgrađa, središta gradova prepuštena su siromašnima, nezaposlenima, manjinama, a zatim se ponovno pojavila kao „vrijedna“ i profitabilna, diljem Europe, Sjeverne Amerike i Australije. Kulturna industrija pretvara urbano propadanje u vidu zapuštenih zgrada u novi „šik“. To se događa u kontekstu šire komodifikacije nekoć subverzivne umjetnosti, poput aproprijacije punka kao samo još jednog modnog stila. Oronula urbana područja postaju igrališta za buržuje.

Ne možemo razumjeti ove promjene ukoliko ne uzmemo u obzir pozadinu deindustrijalizacije, strukturalne nezaposlenosti, fiskalne štednje, neokonzervativizma i mnogo jačeg pozivanja na tržišnu racionalnost i privatizaciju. Ovaj makroekonomski pomak u kasnom kapitalizmu označava „prijelaz s lokacijski prilično krutih fordističkih proizvodnih sustava potpomognutih kejnzijanskom državom blagostanja na mnogo geografski otvoreniji i tržišno utemeljen oblik fleksibilne akumulacije“ (Harvey).

Obrana berlinskog skvota (FOTO: Pixabay)

Smithov „revanšistički grad“ je grad koji vodi politiku „osvete“ prema beskućnicima i siromašnima, neželjenim elementima urbanog krajolika – gentrifikacija je ključni dio te politike. Tompkins Square Park i Lower East Side u New Yorku izvrstan su primjer – mjesto militantne borbe protiv gentrifikacije i jedno od najpoželjnijih područja za nekretnine, nekoć dom radničke klase, od koje su mnogi istjerani sa službenog stambenog tržišta, a zatim i iz parka oni koji su ga koristili kao mjesto za spavanje. U Britaniji je Margaret Thatcher pripremila političko tlo za desetkovanje bez presedana i demontiranje javnih stambenih i socijalnih usluga. 

Harvey opisuje konzumeristički stil urbanizacije nakon 1950. godine, sa sve većim fokusom na kvalitetu života. Gentrifikacija, kulturna inovacija, fizička nadogradnja urbanog okoliša (često u postmodernističkim stilovima arhitekture i urbanog dizajna), potrošačke atrakcije (sportski stadioni, kongresni i trgovački centri, marine, egzotična mjesta za jelo) i zabava, sve su to aspekti strategija urbane regeneracije. 

„Grad se mora pojaviti kao inovativno, uzbudljivo, kreativno i sigurno mjesto za život ili posjetu, za igru i potrošnju“, smatra Harvey. 

Marketinški materijali koji promoviraju gentrifikaciju usredotočuju se na to da "gradove učinimo pogodnima za život", što zapravo znači da gradovi budu pogodni za život srednje klase. Siromašni su potpuno izbačeni iz slike. Yuppieji koloniziraju i prisvajaju prostor, postavljaju metalne rešetke na svoja vrata i prozore i tjeraju nepoćudne iz “svojih” parkova, dok gradski dužnosnici i poduzetnici prisvajaju prostore i prakse radničke klase i predstavljaju ih kao trendove. Sharon Zukin ovaj proces, sastavni dio gentrifikacije, naziva "pacifikacijom cappuccinom", scenarijem u kojem se urbani prostor "zamišlja" kao kulisa za zabavni event za konzumaciju namijenjenu onima koji si to mogu priuštiti . Zukin opisuje proces u kojem su skupine koje su u kvartu živjele generacijama - stanovnici radničkih tenementa, vlasnici „mom and pop“ dućana, umjetnici, radnici i crnci - odjednom nestale i bile zamijenjene gentrifikatorima, koktel barovima, Starbucksom i H&M-om. 

Poruka iz Londona (FOTO: Flickr/JuliaTulke)

Ono što neki opisuju kao reakciju neutemeljene nostalgije („Gradovi se uvijek mijenjaju!“), drugi doživljavaju kao smrt autentičnosti. Ono što je nekad bilo vitalno, živahno, šareno sada je bljutavo, ravno, bezlično, homogeno. Grad je „izgubio dušu“. 

„Grad se pretvorio iz glomaznog modernog diva u ispoliranu, uglađenu, skuplju repliku onoga što je nekada bio“, pojašnjava Zukin, ističući kako to nije prirodan ili neizbježan proces revitalizacije, već ciljani postupak destrukcije. 

Gentrifikaciju potpomažu mediji koji identitet kvarta pretvaraju u brend, te ukusi novih urbanih srednjih klasa koji uništavaju upravo ono što ih je u prvi mah privuklo – „identitet“ i karakter kvarta.

Ono što slijedi je kratak opis „stanja na terenu“ u tri grada u kojima sam živjela i koji su svojevrsni epicentri gentrifikacije – Berlin, New York i Montreal. 

Berlin sve više gubi reputaciju pristupačnog, jeftinog utočišta za sve vrste kreativaca, radikala i marginalaca, jer stanarine vrtoglavo rastu, a kreativci si ih više ne mogu priuštiti. Najamnine u Berlinu udvostručile su se od 2009. do 2019. godine i nisu prestale rasti. Društveni krajolik skvotova, klubova i galerija koje su se pojavile nakon komunizma i pada zida, kada su umjetnici, pankeri, imigranti i mladi useljavali u prazne zgrade na istoku grada gdje nitko drugi nije htio živjeti, nestaje pred našim očima. Hipergentrifikaciju, posebno prisutnu u nekada kultnoj četvrti Kreuzberg (svojevrsnoj „nultoj točki“ za gentrifikaciju u Berlinu), stanovnici smatraju društvenim čišćenjem, budući da je bogat kvartovski život izgubljen zbog predatorskih praksi poduzetnika.

Kolorit Kreuzberga (FOTO: Flickr/JorgeFranganilo)

Na referendumu 2021. godine građani Berlina su glasali za izvlaštenje gradskih stanova od korporativnih "mega" stanodavaca i njihovo uključivanje u gradski fond društvenih stanova. Od 2022. godine vlada odgađa stvarnu provedbu referenduma i nije jasno hoće li uopće biti konkretnih rezultata. Prijašnji pokušaji da se smanje troškovi stanovanja u Berlinu nisu uspjeli. Ograničenje visine stanarine smatralo se neustavnim i poništio ga je njemački najviši sud 2021. godine.

U New Yorku se granica gentrifikacije pomiče iz Greenwhich Villagea šezdesetih godina u Lower East Side, a zatim u ovom stoljeću iz Williamsburga u Bushwick u Brooklynu. Brooklyn je kao cjelina ponovno osmišljen kao postindustrijski hotspot. Ulice irskih i talijanskih lučkih radnika, a kasnije i "crack kuća“, do danas su transformirane u domove slavnih osoba, kuhara s Michelinovim zvjezdicama, pisaca. Postale su "najcool mjesto na zemlji“. Do 1960. godine Manhattan je vrvio radnicima srednje do više srednje klase - "profesionalcima", suborcima iz "revolucije bijelih ovratnika", zaposlenicima postindustrijalizirajuće Amerike. Ova nova radna snaga trebala je negdje živjeti. Za razliku od svojih roditelja imigranata, koji su gradski život povezivali sa siromaštvom, kriminalom i niskom kvalitetom života, oni su u povijesnim četvrtima radničke klase u Brooklynu, punim zgrada iz devetnaestog stoljeća i ulica rađenim po mjeri čovjeka i pogodnim za pješake, vidjeli "autentičnost" i "zajednicu” koja je nedostajala i predgrađima i novijim gradskim kvartovima s blještavom novogradnjom.

Kakav je New York danas? Riječima Zukin, gentrifikacija uništava njegovu raznolikost. 

„Gradska povijesna raznolikost namjena, lokalnih specijalizacija, malih trgovina i suživot bogatih, siromašnih i srednje klase, potopljena je plimnim valom novih luksuznih stanova i lanaca trgovina“, napominje Zukin.

David Harvey 2010. godine u javnom je predavanju osudio gentrifikaciju u New Yorku, optužujući tadašnjeg gradonačelnika milijardera, Michaela Bloomberga, da preoblikuje grad kako bi zadovoljio developere, Wall Street i transnacionalnu kapitalističku klasu, te promovirao grad kao centar za biznis i turističku destinaciju svjetske klase. 

Bushwick, Brooklyn (FOTO: Flickr/WallyGobetz)

"On, zapravo, pretvara Manhattan u jednu ogromnu zatvorenu zajednicu za bogate", kaže Harvey, koji koristi marksističke termine i želi dati glas mnogim običnim Njujorčanima, poput anonimnog blogera koji je Bloombergov grad opisao kao "homogen, anodin, okrečen, poput predgrađa, pun lanaca trgovina, običan, ekskluzivan i užasno, užasno skup. Grad za turiste i gornjih dva posto stanovništva”.

Prema Harveyju, New York je pretvoren u predgrađe te gubi svoju urbanost i dizajniran je prema potrebama stanovnika predgrađa koji žele uživati na Times Squareu. Gradovi poput New Yorka "sve se više grade oko spektakla". Gentrifikacija je “pretvaranje gradova u spektakl dizajniran za instant-konzumaciju ...“ 

„Jedan aspekt kapitala je da se želi kretati sve brže i brže; kapital ne može dugo izdržati bez promjene. Svi smo sada stanovnici predgrađa, a da toga nismo svjesni. Svi smo sada neoliberali, a da toga nismo svjesni”, objašnjava Harvey. Umjesto gentrifikacije, on je pozvao da se “pravo na grad” prizna kao ljudsko pravo.

Često sam imala prilike čuti kako se Montreal opisuje kao „New York kakav je nekad bio“ ili bi „trebao biti“, u smislu relativne pristupačnosti, a posebno „cool“ faktora i kreativnosti, te snage umjetničkih zajednica i legendarne glazbene scene. Granica gentrifikacije u Montrealu pomiče se prema sjeveru od nekadašnjeg utočišta za studente, hipstere i umjetnike u četvrti Plateau, do Mile Enda, a sada sve više do Parc-Exa. Na jugozapadu grada, povijesno francusko-kanadska, irska i crnačka radnička četvrt Sant-Henri doživjela je porast privatnih luksuznih stambenih zgrada nakon čišćenja kanala Lachine u kasnim devedesetima prošlog stoljeća. Sve ovo treba shvatiti u kontekstu u kojem je Montreal podlegao maniji da se brendira kao “svjetski grad”. 

Montreal kojeg se opisivalo kao "New York kakav je nekad bio" (FOTO: Flickr/GuilhelmVellut)

Montreal kao projekt svjetskog grada, kroz uspon na vlast frankofone kapitalističke klase 1980-ih i pomak nove urbane srednje klase Montreala od socijaldemokracije i quebečkog nacionalizma 1960-ih i 1970-ih do neoliberalizma 1980-ih i dalje, zanemario je radničku klasu; ona je izostavljena iz velikih projekata, plaća prekoračenje troškova i industrijske poticaje, pati od zagađenja i slabljenja javnih usluga, i ne uspijeva iskoristiti rastuću globalnu povezanost.

I u Zagrebu možemo govoriti o gentrifikaciji, a ovdje ću prikazati “slučaj Cvjetni” i situaciju u Trešnjevci. Glavni akteri gentrifikacije u centru Zagreba su privatni poduzetnici koji grade luksuzne stambeno-poslovne komplekse. Ti kompleksi isključuju niže klase, nagrđuju javni prostor i rezultiraju smanjenjem pješačke zone. Gentrifikacija se u Zagrebu, uslijed nedostatka reguliranja i urbanog planiranja te našeg “divljeg” kapitalizma, odvija stihijski. Akteri slučaja Cvjetni su bili prosvjednici (Pravo na grad, Zelena akcija), poduzetnik Tomislav Horvatinčić, političari te stručnjaci (arhitekti, urbanisti), a tu je i širi kontekst tzv. revitalizacije Donjeg grada.

Građani na Cvjetnom u borbi za javni prostor (FOTO: FailedArchitecture.com)

Zagovornici projekta pozivali su se na promjenu zapuštenih donjogradskih blokova. Protivnici su pak naglašavali ugroženost javnoga prostora (pješačke zone) i javnih interesa, prometnu zagušenost koja će nastati, te narušavanje kulturne i povijesne baštine središta grada. Premda se u medijskim člancima koji su pratili “slučaj Cvjetni” riječ gentrifikacija ne spominje, u javnom diskursu pojavljuje se niz termina u pozitivnoj interpretaciji – „revitalizacija“, „oživljavanje Donjeg grada“, „borba protiv propadanja, zapuštenosti, urbanog odumiranja“. Prosvjednici protiv gradnje kompleksa optuživani su da žele “vratiti Hrvatsku u srednji vijek”. Horvatinčić je, u svojoj “borbi protiv propadanja Donjeg grada”, opisan kao “Batman koji raščišćava Gotham”. Donjogradski blokovi nazivani su “štakornjacima”. Sve to upućuje na činjenicu da se debata oko Cvjetnog vodila, između ostaloga, i o gentrifikaciji, premda se taj termin izrijekom ne spominje. Uzevši u obzir i podatak da u se stanovi u kompleksu prodavali po cijeni od 7.000 do 10.000 eura po četvornom metru, smatram da ovaj slučaj možemo smatrati primjerom gentrifikacije u Zagrebu

U Zagrebu je zanimljiv primjer i Trešnjevke, koja je dugo slovila kao radnički kvart, barem dok nije označena kao „prajm“ lokacija zbog blizine centra grada i dobre povezanosti te se počela betonizirati, gurajući novogradnje među stare kućice. O toj temi razgovarala sam s novinarom i povjesničarom umjetnosti Janom Vržinom koji kaže da je u doba njegovog djetinjstva Trešnjevka bila puna kućica i nešto socijalističkih zgrada. 

„Definitivno je poznata kao working class kvart, također kao onaj s kojeg je pola glazbene scene došlo ... Sadržaj je bio ograničen na kvartovske birceve, sve, naravno, kvartovski i jeftino. U zadnjih 10-15 godina samo u mojoj ulici su porušene četiri kuće i napravljene novogradnje od četiri do pet katova“, primijetit će Vržina.

TREŠNJEVKA DANAS: Kad privatni kapital planira grad

Ističe da je kombinacija Airbnba i hostela dovela do koncentracije raznoraznih novih sadržaja. Zbog hostela i upliva turista u i oko Ozaljske otvoreni su tipični hipsterizirani znakovi gentrifikacije - fensi slastičarna i pizzeria, burgeraj, tapas bar, azijski restoran, bistro, anime shop - uglađeni, elegantni lokali kakve se može vidjeti u svakom hipster-kvartu Europe, skupa s onim žaruljastim osvjetljenjem i uglađenim dizajnom. 

„U vakuumu nije ništa loše da se otvaraju nova mjesta, ali u praksi to je siguran faktor koji doprinosi povećanju stanarina“, ističe Vržina koji se prisjeća „dobrog duha Nehajske“, PTSP-ovca koji je danonoćno hodao i „stražario“ ulicom i koji je godinama iz sentimentalnih razloga odbijao prodati svoju kuću na „prajm“ lokaciji, sve dok mu netko nije ponudio dovoljno visoku cijenu. 

Nekad radnička, danas u osvjanju investitora (FOTO: Mapiranje Trešnjevke)

Za kraj, vratit ću se na vlastita iskustva života, proučavanja i posjećivanja mnogih kvartova u zapadnim gradovima, od kojih je većina u naprednim fazama gentrifikacije. Pitanje koje bih si često postavljala bilo je – što je to što je ovdje izgubljeno? Jesu li ta mjesta izgubila dušu? Može li se doista govoriti o gubitku autentičnosti i duše? Zukininim riječima, u gentrificiranim i hipsterskim kvartovima autentičnost je svjesno odabran životni stil i izvedba. 

Iako sam u prošlosti često osobno iskusila i kritizirala gentrifikaciju na čisto estetskoj razini, okrivljujući hipstere, yuppije i „buržuje“ za uništavanje „autentičnosti“ kvartova koje sam voljela, mislim da je marksistička perspektiva ovdje ipak ključna. Nisu „krivi“ hipsteri pojedinačno, pa čak ni hipsteri kao grupa. Pokretači gentrifikacije, razarači autentičnosti, grabežljivi su developeri nekretnina koji, budući da je kapital uvijek u pokretu, a novi profit uvijek primarni motiv, traže nove granice kako bi ih prisvojili, homogenizirali, kolonizirali i rebrandirali. Što se tu zapravo gubi? Je li to autentičnost? Što je zapravo ta autentičnost? 

Moj odgovor bi bio – ljudi. Ljudi koji su raseljeni, deložirani, zajednice koje su tamo bile generacijama – to je također i i njihov grad, a njihove glasove treba pojačati i staviti u središte svake analize gentrifikacije. Zvuči utopijski, ali morali bismo pronaći način da preokrenemo i zaustavimo destruktivnost globalnog kapitalizma i njegove najakutnije urbane manifestacije – neodržive i vrtoglave cijene stanarina. Pokušaji građana Berlina – propalo ograničenje najamnina, izvlaštenje mega-stanodavaca – korak su u pravom smjeru, ali rekla bih da nam je također potrebna šira dekomodifikacija stanovanja i ponovno oživljavanje socijalnog stanovanja, kao i neka vrsta zakonske zaštite za skvotere. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ivor Fuka/Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"