Da će se nogomet kao igra zauvijek promijeniti shvatili smo onog vrućeg ljeta 1982. kada je momčad Azzura vođena Enzom Bearzzotom unakazila obožavanu nam igru svojom destrukcijom i obranom koja se po prvi put na svijetu igrala kao ona rukometna. U malom dvorištu na kojem je moj otac spojio televizor čekali smo argentinski tango, a stariji su komentirali kako bi ona Argentina iz 1978. godine, ona furiozna generacija Maria Kempesa, igrala protiv ovakve Italije. Bilo je ljeto, bilo je vruće, a Paolo Rossi je bio najgori talijanski igrač prvoga kruga Svjetskog prvenstva u Španjolskoj. Skupina A favorizirala je Talijane, no već u prvom krugu postalo je jasno kako će ovakva Italija teško protiv ratobornog Kameruna i neiskusne Poljske, no upravo je Poljska svladavši Peru upisala jedinu pobjedu tog srpnja te se plasirala u drugi krug kao prva momčad. To ljeto čekali smo suton i čekali smo nogomet kakav se nikada nije igrao do tada.

Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj obilježilo je cijelu tu godinu nama mulcima još tamo od početka lipnja kada su prve sličice „Fudbalera i timova“ – „Panini“ stigle na naše trafike. Znali smo već u nekoliko dana da je u grupi s Argentinom i Diegom Maradonom nezgodna Belgija i njen vratar Jean-Marie Pfaff koji će na otvaranju svojim bravurama zaviti Nijemce u crno. Erwina Vandenberga sam mijenjao za kompletnu momčad Salvadora i kasnije mi je bilo žao što mi fali u albumu jer je upravo na toj utakmici zabio za 1:0 Belgije protiv strašne Njemačke. Skupina D bila je nama marljivim skupljačima vrijedna zbog Engleske, i za Bryana Robsona mogao si dobiti punu kesu Čehoslovaka, no entuzijazam i vrijednost sličica Engleza opala je već u trećoj utakmici skupine kada su sramotno odigrali egal sa Kuvajtom koji je u većini naših albuma ostajao prazan jer su se sličice Sjevernih Iraca, Kuvajta ili Novog Zelanda trošile na „topavanja“ ili robne razmjene, tipa cijeli set reprezentacije za – Vladimira Petrovića.

Predmet obožavanja našeg djetinjstva (SCREENSHOT: YouTube)

To vrelo ljeto razmjenjivali smo sličice, a ja sam žudio kao nikada do tada da u momentu kada otvorim kesicu ugledam samo jedno lice. Lice Diega Armanda Maradone. Čudesnog dječaka koji se igra nogometa, raščupanog mulca kakav sam bio i sam, mog novog Nippera koji će, kako kažu, a djed kad kaže to je sveto pismo, biti novi Pele.

To vrelo ljeto obilježit će sladoledi „Naranjito“, bolje rečeno narančasto obojeni led koji smo cuclali zbog logotipa Svjetskog prvenstva i maskote El Naranjita Mundial Espana 82, koju su samo izabrani imali otisnutu na bijelim majicama na zavist nama mulcima koji smo još krpali lopte od starih „mantela“ i sanjali te kičaste productos de Espana otisnute na bilo čemu.

No ono što smo čekali, ono što smo svi uzbuđeno odbrojavali bio je dan kada će skupina pet otvoriti svoje nastupe na Mundijalu.

Jugoslavija je na Mundijal otišla uz brojne kontroverze. Tadašnji Tempo i prestižna SN – Revija vodili su tihi rat zbog jedne poprilično sumnjive stvari. Dinamo je te 1982. godine sa tatom Ćirom osvojio prvenstvo Jugoslavije prošetavši se kao malo tko do tada Karaburmom, Čairom, Marakanom, pa i Poljudom. Cico Kranjčar, Marko Mlinarić, Velimir Zajec bili su igrači zbog kojih sam kao i mnogi drugi dječaci u Splitu zavolio Dinamo iz Zagreba. Nogomet koji je igrao tadašnji Dinamo bio je nogomet „za dušu“, a to se u Splitu uvijek držalo svetinjom. Nogomet za dušu igrao je i moj Hajduk pa stoga nije bilo čudno da je izbornik Miljanić u srce reprezentacije stavio Ivana Gudelja, a na lijevo krilo Ivicu Šurjaka, a mjesta se našlo i za braću Vujović, kao i za mlado čudo na vratnicama mog Hajduka – Ivana Pudara.

Maskota El Naranjito Mundial Espana 82 (SCREENSHOT: YouTube)

No stariji su, kao i obično, imali drugačije mišljenje od nas djece. Nama je ionako važno jedino bilo da plavi dres nose Šurjak i Gudelj. Milan Miljanić je po mnogima iz mog susjedstva podlegao pritisku s Topčidera i legendarne Madere, kafane u kojoj su se krojila prvenstva Jugoslavije i sastavljale momčadi za Mundijal. Barem je meni ta kafana u Beogradu tako izgledala dok bih slušao zavjereničke razgovore o politici koja se uvukla u sport i Dinamu iz kojeg su sramotno izostavljeni za reprezentativni dres Cico Kranjčar i Marko Mlinarić, dok je od tog strašnog Dinama dres sa „bakljama“ ponio samo Velimir Zajec. Paninima hvala otkrio sam i Stjepana Deverića među rezervama, no to ionako nije bilo suviše važno, čekali smo kao zapete puške da počne, a kada je počelo i kada smo jedva sa Sjevernom Irskom ostali u nuli počeo sam pozornije slušati starije koji su odmahivali rukama i psovali Miljanića, Savez i jebenu politiku koja je unakazila još jedenu sjajnu generaciju.

Nogomet za dušu, govorio je moj djed. Vidiš to još igraju samo Brazil i Argentina, i onaj mali, kako se ono čudno zove?

Diego Armando Maradona.

E taj.

No ja sam vjerovao u svog Ivana i očekivao tu sudbonosnu utakmicu s domaćinima, Španjolcima, koja je otvorena nervozno, dok se samo nebo nije prolomilo nad nama kada je Gudelj u desetoj minuti zabio gol. Vladimir Petrović u špici nije dao što se od njega očekivalo, kao ni Zajec, utakmica koja je bila žustra završila je na koncu preokretom Španjolaca i ja sam shvatio da ću i Jugoslaviju sutra jeftinije mijenjati nego Škotsku koju je upravo deklasirao Brazil sa 4:1. Na toj utakmici shvatio sam razliku i spoznao što zapravo volim u nogometu, te kakva je nogomet igra i kako je igrati treba. Čvrste, tvrde, snažne momčadi prestao sam pratiti u popodnevnim terminima i očekivao samo jednu ekipu, ekipu kojoj sam po cijenu svega vrijednog što sam imao napokon ispunio punu stranicu u svom, sada već poprilično očerupanom albumu „Fudbaleri i timovi – Španija 1982.“ Jugoslavija će u trećoj utakmici svladati Honduras, ali će i Irci dobiti Španjolsku, i tako se uz njih plasirati u slijedeću rundu, ali meni to ionako više nije bilo toliko bitno.

Italija, Brazil i Argentina privukli su pozornost svijeta u skupini tri. Argentina, koja više nije imala Kempesa srušena je na destrukciju igre Azzura, a Cabrini će se pobrinuti da upravo ta igra bez igre privuče pozornost svijeta i postane svojevrsno pravilo i pokazatelj budućnosti, nogometa kakvog poznajemo i dan danas. Te večeri svi smo čekali Argentinu. Argentinu protiv Mađarske i Argentinu u kojoj igra mulac kojem je nogomet zabava. Prvo škarice u desetoj minuti, pa zajebavanje kroz četvoricu očajnih Mađara, pa slalom u idućoj akciji kroz petoricu, pa korner izravno u gol, pa dva gola u 28. i 57. minuti. Svi smo znali, svi u dvorištu da gledamo novog kralja. Novog Pelea, no nama bliskog, drugačijeg. Našeg. Jer Diego nije pripadao djedovoj ni očevoj generaciji. Diego je pripadao nama.

No ono što su nam priredili Zico, Socrates, Serghino i Junior protiv Argentine, i protiv Diega uostalom, ostat će zauvijek zapisano u povijesti kao „zadnja samba“ koju je Brazil igrao iza velikog Pelea. Danima smo slušali kako se Brazil pripremao za Mundijal. Znali smo da Brazilci nogomet igraju bosi ili na pijesku, kako se zapravo zovu „Selecao“ te kako igraju nogomet kakav su igrali Garrincha, Vava i Pele. Pozorno smo i u tišini slušali starije pred televizorom koji su pamtili 1970. godinu i Meksiko gdje je posljednji put igrao Pele. No naši heroji postali su Zico i Careca, Falcao i Socrates koji će razbiti Argentinu kao nitko do tada i koji će mog Diega Maradonu natjerati da frustriran s crvenim kartonom ode sa Svjetskog prvenstva kao onaj od koga se najviše očekivalo, a nije napravio ništa. Ništa? Tako su naime govorili, i pisali mediji sutradan. Ipak, ja sam znao da mog novog idola čekaju velike stvari. Kao uostalom i nogomet.

Nogomet kao igra koja se treba igrati, odvijao se pred našim očima u svoj svojoj raskoši i svoj svojoj ljepoti. A ono najbolje tek nas je čekalo.

Taj 8. srpanj pamtim jer sam iz Italije dobio plastični BMW na baterije i konačno majicu sa likom Naranjita. Stadion „Ramona Sanchez Pizujan“ čekao nas je osvijetljen u dvorištu, a ja sam za nogomet smatrao do tada kako završava devedesetom minutom, kada stariji pokupe travaricu i vino za goste, a mi mulci se spremimo u krpe. „Galske pijetlove“ istina držao sam vrijednima u svom albumu i za Platinija sam nudio tri Schumachera s „fudbalerkom“, a kada je nezainteresirano žvakao žvaku nakon brutalnog starta nad Patrickom Battistonom taj se broj popeo i na više „duplih“ Tonija koje sam mijenjao još za vrijeme prvih dvadeset minuta za Alaina Giressa i Jeana Tiganu. Krvnik iz Seville kako će ga kasnije krstiti L'Équipe branio je „Zlatnoj generaciji“ u prvom poluvremenu skoro sve što se obraniti dalo, a ja sam ponovo shvatio kakva je nogomet plemenita igra i s kakvom destrukcijom se nogomet zna suočiti. Ratnici, kako su ih nanizali u mom albumu Breitner, Dremmler, Littbarski, Fischer, Maghat, Stielke i Kaltz, povest će već u sedamnaestoj minuti golom Littbarskog, no Platini će stvari dovesti u egal samo devet minuta kasnije.

Francuzi su igrali nogomet za dušu, Giress i Dominique Rocheteau osvojili su nas mulce te večeri i kada je sudac označio kraj susreta svi smo uplašeno pogledali u djeda koji je iznio novu bocu travarice u dvorište. Nikoga više nije bilo briga za nas koji smo sklupčani u tišini gledali prvi puta u životu pravu pravcatu dramu. Tresor je doveo Francuze u vodstvo već u 92. minuti, a Giresse šest minuta kasnije i bilo je sasvim jasno da grubi, destruktivni Nijemci gube od plemenitog nogometa, te da će ovaj pobijediti na kraju kako već pravda na kraju i pobijedi.

Momčad koja je podbacila (SCREENSHOT: YouTube)

Tome su nas učili svi junaci naših Lunovih stripova i Zlatnih serija, i mi mulci smo vjerovali da na svijetu postoji upravo ta univerzalna pravda i da nogometna ljepota mora na kraju svladati nogometnu destrukciju. Silu. Fiziku. To su tajne svemira, govorili smo stisnuti iščekujući da konačno istekne tih 120 minuta. No tada je Jupp Derwall u igru uveo Karl – Heinza Rummeniggea koji će prvo u 102. minuti svladati Ettorea, a šest minuta kasnije nabaciti za „škarice“ Klausa Fischera koje su nas sve ostavile u tišini.

U dvorištu su se čuli samo zrikavci, a mi nismo znali što sada slijedi? Netko je šapnuo – „penali“. A Schumacher je upravo u tom trenutku došapnuo Stielikeu da će obraniti Didieru Sixu i uhvatiti loptu kao da ju je privukao magnetom. Zvijer iz Hamburga, Horst Hrubesch hladan kao led srušit će konačno sve naše dječačke iluzije, a nogomet za dušu otići će zauvijek u povijest u tom prijelomnom trenutku kada je zaustavljen planet tako da Schumacher može dignuti ruke prema nebu i kazati svijetu kako je nogomet od danas – mrtav.

I dan danas promatram svoje mulce koji skupljaju sličice svojih idola i svojih fudbalera, no oni nikada neće saznati da je današnji nogomet kakvog jedinog i poznaju, nogomet koji je nastao iza stranice koju sam čuvao kao svetinju. Stranice koju vam mogu izrecitirati i dan danas bez da zaboravim ijednu sličicu - Peres, Leandro, Oscar, Luisinho, Junior – Careso, Falcao, Socrates, Zico, Serghino i Eder, sličice su koje su jedine bile ispunjene, uredno zalijepljene, a od duplikata sam ispunio unutrašnju stranicu zidnog ormara. Nikada tog vrućeg ljeta 1982. nisam niti jednu Panini sličicu Brazila mijenjao za bilo koju drugu ili se kockao s njom. Žuto smaragde sličice ljubomorno su se čuvale kao relikvije.

„Joga bonito“, čista i nepatvorena umjetnost, samba, odigravala se pred našim očima, „Carioce“ su igrali nogomet kakvog nitko nikada nije vidio na planetu do tada. „Carioce“ su se igrali nogometa, onog nogometa za dušu kakvog je jedino igrati oduvijek i trebalo. Da stvar bude tužnija i da nogomet umre kako mu i dolikuje, Brazilu je trebalo neodlučeno. Brazil je samo trebao odigrati nogomet kakav se počeo igrati tog srpnja na svijetu, ali Brazil takav nogomet nije igrati znao. Kada se Toninho Cerezo zajebavao na centru i kada je Italija zabila drugi postalo je jasno kako će nogomet kakvog znamo, nogomet za dušu, umrijeti te večeri, a svijet će dobiti nogomet kakav zaslužuje. Nogomet nasilnika, nogomet blještavih arena i rijeke novca koje će se na koncu pretvoriti u biznis i nogomet kakav se danas igra. Nogomet kakav moja i vaša djeca jedino i poznaju. Nogomet bez duše.

Gorak je okus poraza, ali nama je jedino važno da smo svijetu prezentirali najbolji nogomet. Mi smo Brazil i od svog stila, od “sambe” ne odstupamo, kazat će Tele Santana u suzama nakon utakmice, a ja sam gledao Zica kako zamišljeno zuri negdje u daljinu.

Te sam večeri odrastao.

Bilo je iza te večeri nogometa. Bilo je, istina, nogometa koji je poslije „mirisao“ na onaj s dušom i bilo je kasnije, puno kasnije Ronalda, Ronaldinha, Bebeta. Bilo je Brazila koji je izgledao kao onaj moj. I bilo je albuma, bilo je Panini sličica i bilo je generacija i generacija mulaca koji su otkrili moj dvor i produžni kabel zataknut za staru smokvu. Bilo je Mundijala i gledalo se, strahovalo, navijalo, bodrilo naše, ali više nikada nije bilo „nogometa s dušom“. Vratio bi mi ga samo „Mali zeleni“ i to na Mundijalu u Meksiku 1986. godine. Još jedino u Diegu ja sam vidio nogomet kakav su nam ostavili Carioce. Nogomet kao zajebanciju, nogomet kao igru, a ne industriju kojom će uskoro postati.

Zadnja koja mi je nedostajala (FOTO: Twitter/OldSchoolPanini)

Današnji Mundijali su pravocrtno, fizičko nasilje nad dušom. Nogomet bez nogometa kakav se jednom igrao. Kakav je igrao Zico, Socrates, kakav je igrao Diego Armando Maradona.

Jer je taj nogomet nestao zauvijek kada su se reflektori ugasili na stadionu Ramona Sancheza Pizujana, a ja konačno odrastao i od nogometa prestao očekivati ljepotu. Ljepota nekako nestane kako ti i djetinjstvo nestane. Pa je nestala i zemlja u kojoj sam odrastao, pa je nestalo djeda i susjeda, pa je nestalo travarice … Ostale su nam samo drvarnice u koje jednom zađeš kao ja danas kada sam čuo da je otišao veliki Diego, idol mog djetinjstva. Idol čija mi je sličica zadnja nedostajala da popunim album iz 1982. Sličica koju sam na kraju izrezao iz nekog žurnala da sastavim Argentinu 82.

Sličicu koju nikada nisam dobio, baš nju, i baš njega.

Pa te djeca zateknu kako sjediš na staroj drvenoj gajbi od pive, listaš jedan davno zaboravljen album i kako plačeš.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Twitter/OldSchoolPanini