Priča „Vrpca“ koju potpisuje Ervin Mujabašić u jakoj je konkurenciji osvojila nagradu na natječaju za najbolju kratku priču/pripovijetku „Bugojanska vaza“. Na natječaj su pristigle 63 priče, a o najboljoj je odlučivao tročlani žiri – književnica Magdalena Blažević, pisac Darko Cvijetić i profesor književnosti tuzlanskog univerziteta Nedžad Ibrahimović.

Pobjedniku je nagrada uručena ovoga tjedna u Umjetničkoj galeriji Kulturno-sportskog centra Bugojno, a nagrada se sastoji od novčanog iznosa od 1.500 konvertibilnih maraka te replike glinene posude, takozvane „Bugojanske vaze“ po kojoj je nagrada i dobila ime. Radi se o najstarijem tragu pismenosti na području Bosne i Hercegovine koji datira iz 6. stoljeća prije nove ere. Vaza je pronađena na lokalitetu Pod, prapovijesnom gradinskom naselju izuzetno bogatom arheološkom nalazima, koje je Povjerenstvo za nacionalne spomenike BiH proglasilo nacionalnim spomenikom. Zapis na vazi napisan je na umbro-etrurskom jeziku.

Mujabašić je rođen u Tuzli 1979. godine. Diplomirao je na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Tuzli. Na natječaju Fondacije za izdavaštvo Sarajevo 2013. godine nagrađena je njegova prva knjiga priča „Apokrifi“, dok je četiri godine kasnije na istom natječaju nagrađena i njegova druga njegova zbirka priča, „Smrt u sedam poglavlja“. U dva je navrata bio laureat Književnih susreta Zija Dizdarević (2014. i 2017. godine), s pričama „Neco" i „Ljudi posljednji“. Također, njegova je knjiga „Kamen“ na natječaju Zaklade Fra Grgo Martić 2017. godine proglašena najboljim proznim djelom. 

Ervin Mujabašić s "Bugojanskom vazom" (FOTO: Bug.ba)

Ove godine u manifestaciju „Bugojanska vaza“ uvedena je i jedna hvalevrijedna novost. Naime, prvi put je dodijeljena i nagrada “Bugojanska vazica” za kratke priče učenika osnovnih i srednjih škola. Dobitnica prve “Bugojanske vazice” je Fatima Bečić, učenica Gimnazije, pardon, "Mješovite srednje škole Bugojno". 

Nakon uručenja nagrada otvoreno je 16. Bugojansko likovno bijenale, u posebnom izdanju zbog sveprisutnih epidemioloških mjera. I tu su pobjednici poznati. Grand Prix bijenala zaslužio je Rajmond Čondrić za svoj rad „Pejsaž“, dok je prvu nagradu osvojio Ante Visković Dalton, drugu Andrej Gvodzen, a treću Edina Redžić.7

Nagrađena Fatima Bečić sa Senadom Milanović, profesoricom bosanskog jezika i književnosti u bugojanskoj Gimnaziji, pardon "Mješovitoj srednjoj školi Bugojno" (FOTO: Bug.ba)

Lupiga vam na ovom mjestu donosi pobjedničku priču Ervina Mujabašića.

Vrpca

Svrbež i titranje u vrhovima nožnih prstiju traje već tjednima. Danas je iritirajući osjećaj jači no ikad. Kao nagovještaj golemog i neizbježnog potresa, tektonske smjene onog što je sad i što će neminovno biti. Već sam uspio dijagnosticirati svoje stanje, i simptomatičnu jednostavnost žmaraca u nogama pretvoriti u patološku kompleksnost svih zamislivih bolesti savremenog doba. Mislim da imam dijabetes, no nisam posve siguran. Možda neku drugu vrstu periferne neuropatije. Možda početak ludila.

Zaboravio sam reći.

Danas je umro otac.

Bio sam na tržnici i u marketu, uzeo dva kartona jaja, tri kilograma svježih tikvica velikih koliko i moja podlaktica, maslinovo ulje (trideset procenata snižena cijena), lubenicu od jedanaest i pol kilograma, papiriće za motanje cigareta, svježu skušu, četiri sijalice koje štede električnu energiju i breskve od kojih slina curi na usta pri samom pogledu na njih. Pojeo sam jednu u automobilu, na putu do kuće mojih roditelja. Sok, ljepljiv kao sjećanje, curio je na čistu košulju. Opsovao sam, iako sam znao da će se ovo desiti. Pokušavam psovati manje i tuširam se hladnom vodom, kao Marcus Aurelius. No, još uvijek se nisam odvikao paliti prekidač bojlera. Hranu sam ostavio ispred ulaza u kuću i pozvonio ne sačekavši da neko otvori vrata, kao i uvijek kada žurim na posao. U trenutku kada sam ostavljao hranu, otac je na podu njihove kuhinje grcao posljednje riječi mojoj majci koja je držala jastuk ispod njegove glave. Zamišljam ovu scenu kao uljanu sliku neoromantičarskog akademika. Ili kao goblen. Molio ju je da joj oprosti sve što je ikada učinio loše. Rekao joj je da ne može ustati. Lice mu je bilo plave boje, odjeća natopljena znojem. Tako je bar govorila mati. Hitna pomoć je došla nekoliko minuta nakon mog odlaska. Dvoje mladih medicinskih tehničara su ustanovili da moj otac više ne diše. Djevojka je rekla da ipak pokušaju nakon što joj je mladi doktor očima dao do znanja da su došli prekasno. Izvadili su defibrilator i pustili da elektricitet protutnji tijelom mog oca. Otac se spazmično trgnuo, i ništa više osim toga.

Tijelo sam preuzeo dva sata poslije. Vijest su mi saopćili usred časa. Čitali smo Kafku. „U kažnjeničkoj koloniji“. Jedna od učenica je bila na rubu bljuvanja zbog onoga što je pročitala u priči. Bravo, Kafka – pomislio sam. Mati je zvala direktora i molila ukoliko bi me mogli pustiti kući. Tipično za mater. Zašto majke nikada ne prestanu biti majke? Na putu natrag počeo sam plakati. Nisam mogao vjerovati sebi. Jecao sam kao profesionalni naricatelj. Bilo je oslobađajuće, kao kada se skinete goli poslije ponoći i uronite tijelo u crnu vodu rijeke ili mora. Nisam znao da li plačem zbog oca ili zbog sebe. Ukoliko sam plakao zbog oca, zar je bilo moguće da sam ga ipak volio? Ukoliko sam plakao zbog sebe, stari Aurelius bi bio duboko razočaran. Život ne treba biti protraćen niti jedan trenutak na samožaljenje. Obrisao sam oči i pomislio da li su vozači koji su prolijetali u autima pored mene primijetili da plačem. Da li bi ih bilo briga zbog koga, čak i da jesu?

*

Pogrebnik je već čekao ispred bolnice. Psovao je jer su mu javili da dođe ranije nego što je trebao. Htio sam ga udariti u lice. Imao je jedno od takvih lica. Znao je oca, nije ga vidio godinama, izjavio saučešće između tiho izgovorenih kletvi, počeo izgovarati anakronizme o tome kako svi na kraju moramo umrijeti. Zašto je mislio da neminovnost smrti treba biti utjeha? Znao sam da je u pravu, no svejedno mi je smetalo. Smetalo mi je jer je morao reći bilo šta. Zašto ljudi uvijek moraju nešto govoriti? Zašto mi to rade, zar ne znaju da ne želim znati šta misle? Prestao sam ga slušati. Gledao sam u raskriljene pukotine na zidu iza njega. Uhvatio sam samo zadnje riječi, nešto o religijskom ritualu pokapanja, o zadnjim željama mog oca. Moj otac je bio komunist a ja sasvim pouzdano znam da boga nema, htio sam reći. Pogrebnikova glava je ustuknula a mišići oko očiju postali mlohavi, usta otvorena i umukla usred riječi koju je namjeravao izgovoriti. Oči su se stisnule u dvije linije. Pometenost, a potom obijest prezira.

Pogledao je prema mojoj desnoj strani i upitao me s kim razgovaram. Samo sam nastavio gledati ravno kroz njega. Ušutio je. Čini se da je napokon shvatio.

Pozvat ću majku, neka ona odluči – rekao sam. Mati je htjela procesiju od kuće do gradskog groblja. Loša ideja – odgovorio sam joj, pogleda uprtog ka nebu. Veoma loša ideja u dugoj povijesti loših ideja.

Pozvali su me unutra. Doktorica koja je potvrdila smrt mog oca imala je crnu kosu svezanu u punđu i lak na noktima boje breskve koju sam pojeo jutros. Gledao sam u njene ruke dok je pisala. Rekla mi je da sjednem. Imala je sićušne tragove ruža na zubima.

Stajat ću, ali hvala – rekao sam.

U uredu je bila samo jedna stolica za pacijente, jedna od onih sa okruglom plohom presvučenom kožom, na kojoj se možete vrtjeti oko vlastitog centra. Predomislio sam se i sjeo jer je bila postavljena veoma blizu nje. Stolica za pacijente, pomislio sam. Bila je topla pod mojom zadnjicom. Neko je nedavno sjedio tu. Osjetio sam njen parfem. Sladak i gorak, u isto vrijeme. Klinčići i naranča. Providna naznaka cigaretnog dima. Imala je izrazito lijep rukopis. Rukopis učiteljice. Glatko, zategnuto i njegovano lice koje sam htio dotaći. Možda bi mi čak i oprostila da sam to učinio, ipak mi je upravo umro otac. Nisam posve svoj.

Rekli ste nešto? – podigla je glavu i pogledala iza mene kao da traži nekog trećeg u ordinaciji.

Ne… nisam.

Spustila je pogled i nastavila pisati. Nakrivio sam glavu kako bih mogao čitati riječi koje je ispisivala. Njen glas kao da nije pripadao njenom tijelu i licu. Činilo mi se kao da ona otvara usta a riječi izgovara neko iza zastora za pregled pacijenata. Tražila je osobne podatke mog oca dok je pisala izvještaj o njegovoj smrti. Nisam se mogao sjetiti imena svoje nene, njegove majke. Bila je visoka metar i pol, i težila stotinu i deset kilograma, majka mog oca, i uspjela iz svog tijela izvući osam ogromnih dječaka. Četvorica nisu preživjeli. Sve su ih sahranili u jedan grob, jednog povrh drugog. Vidio sam ovaj grob, sa drvenom nadgrobnom daskom ofarbanom u zeleno na kojoj su bila četiri imena, umrli istog dana kada su i rođeni. Nisam siguran da su propustili mnogo toga. Moj otac se rodio jednog hladnog rujanskog jutra, na polju punom procvalih glavica kupusa. Nena mi je kazala da je ošamarila mog oca tri puta prije nego što je udahnuo zrak i počeo plakati.

Nisam se mogao sjetiti niti godine kad je rođen. Brojka naprosto nije htjela doći u moj um. Rodio se jedanaestog i umro jedanaestog. Drugi mjesec, doduše. Molio sam liječnicu da oprosti moj trenutni zaborav, nisam svoj, pokušao sam joj objasniti. Rekla je da ne brinem i nasmiješila se. Imala je zube nekoga ko čitav život pije dva litra mlijeka dnevno. Zube sa tragovima karmina. Instinktivno je podigla ruku prema ustima i prestala se smijati.

Tijelo je na kraju hodnika, druga vrata desno – izjavila je kratko i naprasno, pružajući mi četiri kopije potvrde smrti mog oca.

Čekao sam da mi izjavi saučešće, ali nije. Bilo mi je drago jer nije. Smetala su mi priopćenja predodređene milosti i sažaljenja, zbog kojih se doimalo kao da smo u svemu zajedno, kao da smo saučesnici u okolnostima smrti mog oca, ja i ljudi koji su iskazivali žaljenje. Zahvalio sam se, promrmljao da ima predivan rukopis za bilo koga, pogotovo za jednu liječnicu, zastao s namjerom da je pitam želi li možda popiti kafu sa mnom, predomislio se i izgurao se nekako u hodnik. Pred vratima komore za mrtve čekali su pogrebnik i medicinar odjeven u crvenu odoru sa bijelim križevima. Pored njih je bilo očevo tijelo pokriveno plahtom. Plahta je bila prljava. Provirivala je (prepoznao sam je) očeva lijeva noga, kvrgava od davnog trostrukog loma.

Jesi li spreman? – pitao je pogrebnik. Nisam znao na šta je mislio. Da ga prenesemo u mrtvačka kola? – nadovezao se. Zar to ne treba učiniti neko drugi, prešutio sam misao. Pomislio sam da trebam nešto potpisati, ali niko ništa nije tražio od mene. Kola pogrebnog društva su bila otvorena i parkirana uz sam rub dvokrilnih vrata kroz koja smo izvezli tijelo. Uhvatio sam oca za ramena a pogrebnik za njegove noge. Obojica smo nastojali da tijelo ostane pokriveno. Medicinar je stajao pored vrata i gledao našu nespretnost. Imao je cigaretu u ustima. Otac kao da je težio čitavu tonu. Tijelo smo uspjeli pomaknuti tek jedan pedalj. Noga je ponovo provirila. Ramena su mu bila mekana kao u djeteta, tetive i mišići bez otpora, bezvoljni. Mjesto ispod njegovog vrata još uvijek je bilo mokro od znoja. Glava ispod čaršafa je proizvela zvuk. Piskutanje iz zastarjele cijevi i potmula škripa zarđale šarke na vratima, zvuci su koji dolaze u usporedbu. Miris pokvarenog mlijeka.

Malo pomoći?! – pogledao sam u medicinara koji je do tog trenutka samo nijemo gledao.

Sačekajte da navučem rukavice – odgovorio je.

Uspjeli smo prebaciti tijelo u sljedećem pokušaju. Pogrebnik je vješto zamijenio bolnički čaršaf pogrebnim, bez da je otkrio ijedan dio očevog tijela, poput iluzioniste koji svaki put besprijekorno izvuče stolnjak ispod gomile vinskih čaša.

*

Želite li ga vidjeti još jednom – pogrebnik je pitao, kao da nije bio siguran hoće li me pitanje uznemiriti, uvrijediti ili naljutiti. Bili smo u podrumu, prigodno ispod zemlje, u uskoj prostoriji za pripremu tijela pokojnika. Tijelo je ovaj put bilo lakše prenijeti zbog podesive konstrukcije na aluminijskom stolu koji je bio u centru oproštajne prostorije. Otac je samo skliznuo na stol za pripremu tijela, poput ogromne, tek ulovljene ribe. Suteren džamijske mrtvačnice je smrdio na vlagu i urin.

Deset metara betona ispod, prirodni uvjeti hlađenja. Ovo je najbolja mrtvačnica u okrugu – hvalio se ukopnik. Nisam bio siguran zašto. Mrtve, uvjeren sam, nije bilo briga.

Prišao sam tijelu i otkrio očevo lice i torzo. Ruke su mu bile zatisnute u skute hlača, kako ne bi ispadale. Pogrebnik se povukao i skrenuo pogled u ugao hladne prostorije. Rekao sam mu da želim biti sam na trenutak s ocem. Poslušao je. Otac je izgledao kao da spava. Bio je svježe obrijan. Propustio je obrijati nekoliko dlačica na lijevom obrazu. Ljudi pogrešno misle da kosa i brada nastavljaju rasti nakon smrti. Gornji slojevi dermisa odumiru i sahnu, i obnaže korijen već postojeće dlake. Ljudi se uhvate za bilo šta kako bi dokazali sebi da smrt nije kraj. Koža mu je bila oprljena suncem a usta dopola otvorena. Zjapeća praznina mrtvog labijalnog tkiva. Činilo se kao da je zamrznut, suviše miran, kao fotografija. Ovako, dakle, izgleda smrt. Sad znam. Opet sam počeo plakati u kratkim, ritmičnim jecajima. I opet nisam znao zbog koga, zbog njega ili zbog sebe. Vjerovatno zbog predodžbe o tome kakvog sam oca trebao ili mogao imati. Pokrio sam lice rukama i pokušao suzbiti suze. Šta je s tobom, prestani, pomislio sam sebi. Marcus Aurelius bi zacijelo mnogo bolje znao kako se nositi sa smrću oca. Posegnuo sam za rupčićem u džep hlača ali nije bio tu. Oči sam obrisao rubom košulje. Htio sam ga dodirnuti, i zatvoriti mu usta. Umjesto toga, pozvao sam pogrebnika. Odjednom mi je bilo drago jer je tu kako bi me spasio, zamijenio sa mnom mjesto. Pogrebnik je prišao i rekao da mora skupiti njegove noge. Uzeo je bijelu vrpcu, svezao je oko oba palca očevih nogu i skupio ih uvježbanim nautičkim čvorom. Stajao sam i gledao ovaj kamerni teatar, ples između mrtvih i živih, upetljan prazninom obreda, pragmatizma i praznovjerja. Uzeo je drugi komad duguljaste tkanine i svezao je oko njegove glave, ispod ušiju i brade, i tako zatvorio njegovu čeljust i njegova usta. Pažljivo sam promatrao njegove pokrete i nastojao ih upamtiti.

Kasnije sam pomislio da sam u svemu tome sasvim sigurno vidio nešto lijepo.

Mogu li ga sad pokriti – upitao je i ja sam potvrdno kimnuo glavom, sporo shvaćajući pitanje, nestvarno nesposoban da izgovorim ijednu riječ, tragično vapeći za svježim zrakom. Tkanina je prekrila njegovo lice i shvatio sam da ga više nikad neću vidjeti. Usta su mi još uvijek drhtala. Svrbež u prstima nogu se vratio. Stisnuo sam nožne palce i čvrsto ih zabio u mekanu unutrašnjost patika. Lijevu šaku je obuzeo tremor popraćen žmarcima. Vena na šaci je pulsirala kao da nastoji prsnuti van. Ugrabio sam šaku desnom rukom i tako pokušao umiriti drhtanje. Drhteći ud kao da nije bio moj, kao da se htio odvojiti od cjeline, kao da mi više nije želio pripadati.

Nikad prije nisam vidio mrtvo tijelo – priznao sam pogrebniku.

*

Ovo je bila velika greška, nisam te trebala pustiti unutra.

Znam. Nisam želio vidjeti bilo koga drugog.

Kako je protekao pogreb, jesi li siguran da je Humbert Humbert doista mrtav, možda je iscenirao svoju smrt?

Nikad više ne želim prisustvovati ijednom drugom. I da, mrtav je, živ nikada ne bi dopustio da mu neko zaveže usta. Znaš, kad smo ga spuštali u zemlju, ispustio sam konopac, ali sam ga uspio uhvatiti prije nego što je sanduk lupio o zemlju. Ostali su se pretvarali da nisu vidjeli šta se desilo. Pogledaj – pokazao sam tanke brazgotine na dlanovima koje je načinilo uže.

Jesi li mu plesao na grobu?

Ne.

Uvijek si govorio da hoćeš.

Znam.

Zašto taj čovjek nije bio u zatvoru sve ove godine, jesam li možda nešto propustila?

Mislim da su roditelji djevojke odlučili da ne žele podići optužnicu. Mislim da joj niko nije vjerovao. Mislim da su je natjerali da promijeni iskaz.

Imala je četrnaest, zar ne? To nije djevojka, pobogu. To je prokleto dijete. Ne mogu vjerovati da još uvijek razgovaraš s tim čovjekom.

Naravno, u pravu si. Ne razgovaram više – nasmijao sam se.

Zašto si stvarno ovdje?

Jer ovdje trebam biti, s tobom, htio sam kazati prvu bijednu, demagošku misao koja mi je pala na um, platitudu koja je ustvari bila istinita, traljavo istinita, dokaz moje ovisnosti i straha od pustoši. Nisam htio biti sam – rekao sam umjesto toga.

Napravila je kafu, crnu i gorku kao pogreb od jučer. Pitala je želim li nešto jače. Rekao sam da ne želim. Mogao sam vidjeti da me žali i vidio sam da me istovremeno još uvijek mrzi, i da vrlo vjerovatno još uvijek postoji neki razlog zbog kojeg bi me mogla voljeti unutar svog urođenog refleksa ženske sućuti, kao da su se ovo dvoje, sažalijevanje i netrpeljivost, samo tako i mogli pomiriti u njoj.

Htio sam je poljubiti, htio sam opet ući u nju, jače i pohotnije nego ikad, uz vrisak divlje životinje, htio sam zaboraviti da postoji bilo šta i bilo ko osim nas. Imala je svilenu vrpcu u kosi i naušnice koje sam joj poklonio nekoć davno, u nekom drugom životu koji kao da nikada i nije bio moj, naš. Nacerio sam se jer ih je zadržala. Sigurno ih je stavila nakon što sam joj rekao vijest o očevoj smrti i da je želim vidjeti. Da li je ovo učinila hotimice ili slučajno? Zamislio sam kako pokušava pronaći rupicu u lijevom uhu, kao i uvijek kada nekoliko dana ne nosi minđuše. Htio sam dotaći taj dio uha, najhladnije mjesto na ljudskom tijelu. Kafe smo pili u potpunoj tišini, sa pogledima uperenim u vlastito razmišljanje, pogađajući misli jedno drugome. Uvijek smo imali najbolje šutnje.

Znaš li da to još uvijek radiš? Pripovijedaš ono o čemu misliš i što se događa oko tebe. Ne uvijek, samo ponekad. Rečenicu ili kratku misao. Nekad mnogo više. Ljudi sada već zasigurno znaju da si lud.

Ne znam o čemu govoriš.

Ne pravi se blesav. Upravo si glasom naratora prirodoslovnog dokumentarca govorio o tome koliko jako želiš ući u mene, presretan jer sam stavila naušnice koje si mi kupio. Okreneš se udesno, uvijek udesno, i počneš govoriti glasom koji nije tvoj, kao da si na pozornici a ostali glumci zamrznuti u pokretu jer je na red došao tvoj solilokvij. Kome uopće govoriš, ludi čovječe?

Ti ne misliš da sam lud, ne stvarno, i to mi je dovoljno. Sviraš li još uvijek klavir? Ili si prestala? – želio sam promijeniti razgovor.

Klavir se nikada ne može prestati svirati, to je ovisnost, rekla je.

Žmarci u nožnim prstima su se vratili prvi put nakon pogrebnog suterena, odmah nakon što je rekla da mora ići po kćerku, škola završava u jedan. Kada smo se rastajali napravila je pauzu, bili smo veoma blizu jedno drugog, previše blizu za ljude koji su razvedeni, trgnula se naprijed i ovlaš dotakla moje usne svojim, trgnula se natrag, rekla da istog ovog trenutka moram ići i zatvorila vrata. Pitao sam je mogu li je vidjeti opet, nazvati bar. Ruka mi je bila naslonjena na vrata. Glupavo sam zamislio da je i ona učinila isto. Nisam osjećao prste na stopalima.

Možda. I skloni ruku s vrata, opet te mogu čuti, znaš? – rekla je tiho.

*

Iz džepa sam izvadio crnu vrpcu za kosu, sličnu onoj koju je imala u svojoj kosi. Prebirao sam po njoj, udisao njen miris i provlačio kroz prste. Skinuo sam odjeću sa svog tijela i sjeo na fotelju. Vrpcu sam ugrabio dok sam bio u toaletu, iz korpe sa prljavim vešom. Sigurno će se pitati gdje ju je zametnula. Hinjeno sam zanemarivao obiteljske fotografije na zidovima duguljastog hodnika njihove kuće, fotografije na kojima je bio ispisan njen posve novi život, život o kojem ništa nisam mogao ili htio znati. Bili su sretni, savršeno sretni, kao što na takvim fotografijama ljudi obično izgledaju. Možda nisam želio da bude sretna. Djevojčica od nekih osam godina na fotografijama bila je minijaturna kopija svoje majke. Uhvatila me je kako razgledam fotografije i ponovila kako je moj dolazak ovdje definitivno bio velika greška.

Vrpcu sam presjekao na dva jednaka dijela, i jednom polovinom svezao čeljust i stegao je oko vrata, slično načinu na koji je to učinio i pogrebnik. Osjetio sam ugodnost stiska na grkljanu. Drugu polovicu gajtana sam čvrsto svezao oko utrnulih palaca na stopalima i oko gležnjeva, i tako sputao noge.

Okrenuo sam glavu udesno. Tamo gdje si ti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Bug.ba