Na pladnju je ta 2016. godina ponudila i čitav vagon smrti bližnjih nam, poznatih i bitnih, dostatnih za cijelu jednu kompoziciju. Muzika, ta dobra prija, koja će u refulima pokušavati duh i um, ako ne osnažiti, a ono barem ukazati što im je potrebno, nije imala ni najmanje lak zadatak. Pa, da vidimo što je to u prošloj godini valjalo poslušati, pročitati i vidjeti u deset - ogrozda. U domaćem arealu, teško bi bilo preskočiti kapitalnu kompilaciju „U potrazi za novim zvukom (1956. – 1984.) – Antologija elektroakustičke glazbe hrvatskih skladatelja“ koja osvjetljava teškoće proboja elektronske glazbe bilo do artističke profilacije i/ili masovnijeg angažmana. Croatia Records je porinula i box-set Boška Petrovića od 12 reizdanih albuma u uistinu skromnom izdanju za takav pothvat. Narod koji se ovako odnosi prema svojoj starini, ne mora se bojati za svoju budućnost, parafrazirajmo jednog od vođa Pokreta nesvrstanih, poznatijega kao Tito.

Utopija Oscara Wildea oslikava svijet u kojem je čovjek nezamjenjiv. I tehnološki razvoj i društveni poredak tu su podređeni ideji da pojedinac zaslužuje najširu zamislivu slobodu i potporu kako bi realizirao svoje kreativne, umne i duhovne potencijale. Pritom riječi onih naših suvremenika koji se zaklinju u budućnost u kojoj su za ljude rezervirani kreativni poslovi i djelatnosti koje danas smatramo hobijima, samo naizgled govore o svijetu nalik Wildeovom. Pisac bi odmahnuo glavom na njihov utješni govor jer u takvom društvu intelektualno djelovanje i dalje ostaje posao. Ono što se trenutačno čini posve utopističkim je ideja da će čelnici korporacija, taj malobrojni sloj pojedinaca koji će posjedovati strojeve što će nas zamijeniti na radnim mjestima, svojevoljno i bez prisile pristati dijeliti prihode koje ostvaruju s ostatkom svijeta.

Ana je te 1985. imala 23 godine i bila pri kraju studija novinarstva u Zagrebu. Odslušala je sva predavanja i ostali su joj ispiti koje je morala položiti. Jedan od njih je bio kod tadašnjeg voditelja studija koji je bio u kasnim tridesetim godinama. Znala je da joj se taj profesor „upucava“, kako kaže, što joj nije bilo nimalo ugodno. Kada bi mu donijela seminarski rad, uhvatio bi je za ruku, zagrlio oko struka i tome slično. Naručio ju je za ispit i kada je došla, shvatila je da je sama s njim u kabinetu. Nije je ispitivao gradivo, već joj je govorio da je lijepa, pitao je „je li ikada sudjelovala u grupnom seksu“ i na koncu joj je vratio indeks bez upisane ocjene, ali uz opasku da razmisli o grupnom seksu i da mu kaže što je odlučila kada drugi put dođe na ispit. Drugog puta ipak nije bilo, jer se Ana nakon ovog događaja nikada više nije vratila na taj fakultet i nije završila novinarstvo.

Sin tajkuna Luke Rajića, glavnog dobitnika privatizacije Dukata, na svom instagram profilu objavio je snimku na kojoj iz ruku sipa novčanice po tisuću kuna. Takve snimke, na kojima se djeca novobogataša rasipaju novcem, popularne su u redovima tajkunskih potomaka, o kojima sarajevski bend Letu Štuke pjeva: "čisti kokain i ruke od svile / i tuđe gladne godine...." Objavu snimke popratili su komentari zainteresirane publike: "malo si bahat..", "sram te i stid bilo", "kralj si Rajiću...", uz puno, puno smajlija. Mladića ne treba osuđivati - malo je bahat, ali tko u njegovim godinama nije bio – kao što ne treba osuđivati niti njegovog oca, jednog od tranzicijskih pobjednika. Naprosto, to je nama naša borba dala.