Dok se Hrvatska sa Slovenijom spori oko Piranskog zaljeva, Rusija povećava svoj teritorij aneksijom Krima, a SAD podiže zidove da bi sačuvala svoje granice, u Norveškoj se pojavila ideja koja je u potpunoj suprotnosti ovakvim teritorijalnim nastojanjima. Tamo, naime, razmatraju da Finskoj, koja slavi 100 godina svoje neovisnosti, za rođendan poklone djelić svoje zemlje. Radi se o vrhu planine koja se većim djelom nalazi u Finskoj i na kojoj je i najviši njezin vrh. Pomicanjem granice za samo 31 metar na tom mjestu Finska bi dobila i novu najvišu točku u zemlji. „Diljem svijeta zemlje se bore ili ratuju za teritorij, ali u ovom slučaju Norveška je spremna dati maleni dio svoje zemlje ne tražeći ništa zauzvrat“, objašnjava začetnik ove ideje. Cijelu priču pozdravlja i norveški premijer, no prepreku njezinoj realizaciji vidi u prvom članku ustava Norveške koji kraljevinu Norvešku opisuje kao „nedjeljivu i neotuđivu“.

„Stevo Culej prihvaća sućeljavanje sa Pernarom ali ne pod kapom Rašete i Lijevih voditelja već Hrvatski usmjerenih medija ,ovo je Hrvatska i ja kao Hrvat nastupam u Hrvatskim emisijama.Ukoliko se ne javi neki drugi prihvačam i Rašetu i njemu slične do1 2 2017.“, o sebi je u trećem licu na svom Facebook profilu napisao Stevo Culej, saborski zastupnik iz redova HDZ-a. Culej je tako postom, u kojem je teško pobrojati sve pogreške, zorno pokazao, a javnosti vrijedi skrenuti pozornost na taj detalj, koja je razina pismenosti potrebna za fotelju u Hrvatskom saboru gdje se, među ostalim, odlučuje o zakonima koji građanima kroje život. Usput je nenamjerno uspio ostaviti i link na nepostojeću internetsku stranicu emisijama.uk, što je proizvod toga da ne koristi razmak nakon napisane točke na kraju rečenice, pa je Facebook njegove riječi protumačio kao upis linka.

Ravnatelj jedne američke osnovne škole odlučio je svojem učeniku dozvoliti da ga pred cijelom školom obrije na ćelavo kako bi mu na taj način pružio podršku, zaštitio ga od grubih šala kojima je bio izložen od vršnjaka i prenio jasnu poruku svim svojim učenicima – mi možemo bolje nego rugati se ljudima koji trebaju našu podršku i pomoć. Dječak Jackson obrijao je glavu u znak podrške svojem djedu Ricku kojem je dijagnosticiran rak, a njegova nova frizura izložila ga je izrugivanju i maltretiranju među vršnjacima. Ravnatelj je, da bi to zaustavio, pribjegao drastičnoj mjeri. Pozvao je Jacksona da mu pred cijelom školom obrije glavu, u znak podrške dječaku i hrabrosti s kojom se suočava s nepovoljnom dijagnozom svojeg djeda. „Koliko vas ovdje poznaje nekoga tko ima rak“, pitao je ravnatelj učenike koji su se gotovo svi javili i poručio im kako nemaju pravo osuđivati način na koji se svaki pojedinac nosi kada je suočen s tom teškom bolesti.

Bura, snijeg, kiša. Crveni alarm. "Sve raspoložive ekipe su na terenu...prekinute su trajektne linije s otocima ... ne pamti se ovakva hladnoća u zadnjih pedeset godina ... smrznute su vodovodne cijevi ..." Ovakve vijesti divna su muzika za sve fotografe koji su se zatekli početkom 2017. godine negdje na Jadranu. Bolje nije moglo. Mi smo se zatekli na Pelješcu, u Trpnju, mjestu u kojem preko zime živi četiristotinjak ljudi. Nedirnuti ljepotom plesa orkanske bure i mora svi su se zabarikadirali i čekali da prođe to zlo. More i vjetar izvodili su svoju predstavu samo za nas. Privatna bura, na privatnoj plaži, privatne hladnoće i privatni snjegovi. Život kao i valovi izgledaju drugačije kad se uspore. Pelješac, sada daleko od svih, „plovi“ na „četvrtinki“ dok ga nova turistička sezone ne ubrza.

Hotel "Bristol", železnička stanica u Beogradu, mesto u kojem su utočište našle porodice oficira, izbeglice iz Hrvatske. U devet kvadrata živeo je penzionisani general Vlado Trifunović, čovek koji je do kraja života, uvek bi to ponavljao, poštovao želju svoje majke: "Majka me zaklela, kad sam dobio prve činove, da nikog u crno ne zavijem". U vremenima kada su izronili pacovi, duhovni teroristi, ološ i kriminalci, Trifunović je bio jedan od svetlih simbola ljudskosti iskazane u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Poslednji komandant Varaždinskog korpusa, čovek koji je sačuvao živote svojih vojnika i gradsko jezgro Varaždina. Prvi put sam sa Vladom razgovarao kao dezerter-povratnik u bekstvu. "Uništio sam sve oružje koje sam mogao, to su bili tenkovi iz Slovenije, oklopna vozila. Naredili su mi da uništim hidroelektranu, da potopim grad. Pa, ja sam oficir, nisam se za to školovao, da ubijam civile i svoje vojnike da podavim", govorio je.

Popis ljudi koji se u dokumentu, „slučajno“ dospjelim u medije, navode kao američki sugovornici hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović samo potvrđuju da je bila riječ o, iz državne perspektive, potpuno nepotrebnom posjetu SAD-u na trošak poreznih obveznika i ispod ranga jedne predsjednice Republike. Depeša hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu koja je „procurila“ nameće pitanja na koja bi Grabar-Kitarović morala ponuditi odgovore. No, čini se da je predsjednica bila svjesna da nema opravdanja za posjet Americi, da to političari i analitičari koji su je tamo pristali primiti nikako nisu i da ih je zato isprva željela zatajiti. Ipak, nakon što se na nju sručila lavina kritika i omalovažavanja, odlučila je zaobilazno, preko depeše veleposlanstva, objaviti što je radila u SAD-u. Ali, time je samo potvrdila da je tamo otišla bez stvarne potrebe. Do nekog senatora, kongresmena ili analitičara i veleposlanici mogu rutinski doći.