Nikad više ljudi nije se okupilo na obljetnici pada Vukovara kao danas, nakon 25 godina koliko je prošlo od tromjesečne opsade u kojoj je poginulo više od 3.000 civila i branitelja, među kojima i 86 djece. Opsade u kojoj je na grad palo preko 6,5 milijuna granata i koji je bio potpuno razrušen, pa i danas, četvrt stoljeća kasnije, Vukovar je u knjizi nestalih jedino hrvatsko mjesto uz koje je naveden troznamenkasti broj ljudi čija je sudbina još nerasvijetljena. Istovremeno, Uprava za nestale i zatočene osobe koju je na početku svog mandata preustrojio ministar branitelja Tomo Medved ovu će godinu zaključiti s poražavajućim rezultatom koji prijeti urušavanjem kompletnog sustava u svijetu prepoznatog kao Hrvatski model traženja nestalih osoba upozorava pukovnik Ivan Grujić koji je duže od desetljeća bio na čelu Uprave dok nije smijenjen u travnju ove godine i koji smatra da je cijeli proces potrage za nestalima blokiran zbog diskriminacije srpskih žrtava.

Mreža antifašistkinja Zagreba poziva građane da im se i ove godine pridruže na Maršu solidarnosti, koji započinje ove subote, 19. studenog u 12 sati. Maršira se za siguran krov nad glavom, a kreće se sa Zapadnog kolodvora. Marš završava u prostorijama Mreže Antifašistkinja Zagreba, gdje će biti servirana topla hrana, koju priprema kolektiv "Hrana, a ne oružje" iz Zagreba. Na maršu govore: Josip Miličević, predstavnik Kluba volontera Centra za mirovne studije, Mile Mrvalj iz Humanitarna udruga Fajter, Nina Čolović iz LGBTIQ inicijativa Filozofskog fakulteta 'AUT' i Mreža Antifašistkinja Zagreba.

Sjećam se svega što je bilo poslije - i tuge, i smrti, i ruševina, i beskrajnih kolona, i života u hotelu (za moju obitelj, srećom, kratkog), i neprilagođenosti na Zagreb, i zločestih ljudi, i svega što nije Vukovar. Ali to danas nije važno. Danas je važno sjećanje na Vukovar. Ja ga se sjećam onakvog kakav je bio prije rata – netaknut zlom. Netaknut mržnjom. Podgrijavam godinama tu uspomenu na život ispunjen ljubavlju i toplinom. Njegujem u sebi revno taj maleni plamičak svega što je na ovome svijetu ispravno i dobro u nadi da će mi davati snage i osvijetliti stazu svaki put kada se suočim s mržnjom i prljavštinom koju su ljudski umovi u stanju osmisliti. Upravo s tom svjećicom tinjajuće neiskvarenosti želim dati svoj doprinos onom “boljem sutra” u kojemu maskirne uniforme ne bacaju sjenu na ničija djetinjstva, u kojemu nitko nikome ne ubija djecu, ili roditelje, ili braću i sestre.

Nije li Mooreov obiteljski kroki zapanjujuće sličan hrvatskoj ekonomskoj propasti? Nevažna je razlika da Hrvatska, čak u svojim budžetskim papirima, još uvijek grca u neimaštini iz koje se djeca nekadašnjih radnika svih profesija spašavaju u tuđim zemljama i državama. Po tom pitanju, iz post-milanovićevskoga SDP-a izbija sama programska supstanca. Ne obećava zaokret u produktivni društveni sadržaj. Većina SDP-ovoga članstva, kako pokazuje posljednja anketa, traži da se stranka najintenzivnije bavi „politikom prema mladima“. Kako je omladina materijalno uzdržavana kategorija stanovništva, njezina radno-aktivna budućnost uglavnom ovisi o roditeljskom imovinskom stanju. Nema, dakle, izlaza iz kruga neodgovorenih pitanja: može li aktualni SDP shvatiti radno „carstvo nužnosti“, kao vlastito rodno mjesto?

U trenutku kada se obilježava 25 godina pada Vukovara svjedočimo borbi za vladajući monopol krnjega pogleda na zbivanja iz 1991. godine. Malo je tu potrebe za istinom. No, manifestira se mentalitet jedne političke generacije koja od 1945. godine smatra da uživa bogomdano pravo – uvijek biti u pravu. Postoje stanovita opravdanja za uvrnutu tezu da je tromjesečnom obranom Vukovara manipulirao KOS – špijunska aparatura JNA. Nastala je kao zaključak Državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara u prosinca 1991. godine pod predsjedavanjem Josipa Manolića. Njegova formalna vlast nad hrvatskom tajnom službom unaprijed je zacrtala usmjerenje koje je u decenijama zdravorazumskoga mira, besmisleno da besmislenije ne može biti: Branko Borković i Mile Dedaković, Mali i Veliki Jastreb, branili su Vukovar kao KOS-ovski uljezi i krtice kako bi „iznutra“ srušili HDZ-ovu vlast i Franju Tuđmana.

Ulaznice za premijeru prvog dugometražnog filma Hane Jušić rasprodane su za oba termina, pa se i za matineju u kinu Tuškanac tražila karta više što se u 14 godina ZFF-a još nije dogodilo. Dan kasnije, Mia Petričević, glavna glumica kojoj je ovo prva uloga uopće, donosi i petu nagradu filmu, za najbolju glumicu proglašena je na Međunarodnom filmskom festivalu u Bratislavi u čijem je fokusu ove godine bio suvremeni hrvatski film. Sinoć je u Goethe-Institutu prikazan i prvi film iz retrospektive Andreasa Dresena, jednog od najrenomiranijih živućih njemačkih redatelja koji boravi u Zagrebu kao član žirija ovogodišnjeg ZFF-a i kojeg je publika na projekciji filma „Oblak 9“ imala prilike upoznati. Retrospektiva se nastavlja do 14. prosinca i svake srijede u 18 sati u Goethe-Institutu prikazivat će se jedan film ovog autora.