Tržišni fundamentalist, Željka Markić ekonomske misli u Hrvatskoj, ulagač Nenad Bakić na svom je blogu 2013. godine snažno zagovarao preuzimanje Podravke od strane Agrokora. Taj napis danas vodi na Eror 404. Je li to uistinu redni broj njegove greške ili je Bakić izbrisao nešto čega se srami, teško je sa sigurnošću reći. No, zanimljivo je da dva Bakićeva posta objavljena istog dana nemaju „Eror 404“ nego se i dalje nalaze u arhivi njegovog bloga. Zahvaljujući medijima koji su ga tada prenijeli i alatu web.archive.org, danas ipak možemo pročitati njegovu analizu i pokudu nesposobnim Hrvatima koji ne žele investirati s Ivicom Todorićem, nego „ulupavaju novce u beskorisne nekretnine“. Bakić tada ovako analizira: “...kada je nudio (ako se ne varam) 400 kn po dionici (bila se digla sindikalna i lokalnopolitička buna, tvz. ‘klausovština’, pa je čovjek razumno odustao). Možemo li zamisliti što bi Podravka bila danas da ju je Agrokor preuzeo." Možemo!

Ovih dana u javnost su dospjela promišljanja jednog hrvatskog veterinara koja su izazvala zgražanje mnogih. I sve bi to ostao dio uobičajenog “folklora” da rečeni gospodin nije visoki državni službenik - pomoćnik hrvatskog ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića. Riječ je o veterinaru Damiru Agičiću koji se u svojim javnim ispovijestima legitimirao kao militantni katolički “Bijesni Orlando” koji teško “probavlja” protestante, ateiste, agnostike, liberale, ljubitelje životinja, vrijednosti “bezbožnog Zapada” i tako dalje. Pasioniranom čitatelju portala Dnevno.hr čije objave učestalo dijeli izražavajući apsolutno slaganje s napisanim, ne smeta kada netko nekome istrese kantu punu izmeta na glavu. Dapače, to podržava i kao pravi katolik napiše „tako i treba“. Notorni Božidar Alić za njega je ni manje ni više nego „lucidan um“, a Donaldu Trumpu dodijelio bi “Nobelovu nagradu za čišćenje društvenih prilika”.

Dojučerašnji taksisti s pravom su ogorčeni na rušenje cijene svog rada, ali teško da će ih država spasiti konkurencije, niti bi trebala. Ono što ih dijelom može spasiti, vlastite su prednosti, odnosno razlike između taksista i vozača Ubera. One nisu posebno velike, ali ipak postoje, kao što postoje i oni koji drže do njih. Taksist je položio državni ispit, posjeduje vozilo koje minimalne tehničke uvjete – zračni jastuk i klimu – na tehnički mora svaka tri mjeseca, na liječnički redovito, i osim vatrogasnog aparata mora imati i osiguranje putnika. Vozači Ubera pak voze putnike na vlastitu odgovornost. Uber zasad samo perverzno eksploatira ideju ekonomije dijeljenja dok svojim trenutnim monopolističkim položajem i slasnim provizijama ne može biti dalje od nje. Nije isključeno da bi neki pravi „Under“ koji bi doista predstavljao ekonomiju dijeljenja te uzimao ili nikakvu ili zanemarivu proviziju, također nekome mogao biti "seksi".

Gotovo 60 godina nakon nastajanja kultnog “H-8…”, ovaj će se film prikazati na velikom platnu zagrebačkog kina Europa koje dan kasnije slavi pune 92 godine otkako je po prvi puta otvoreno za posjetitelje. I to sasvim besplatno. Projekcija jednog od najboljih domaćih filmskih ostvarenja, filma Nikole Tanhofera, održat će se u petak, 7. travnja u 20:30 sati, u sklopu Kinolektire, programa koji u kinodvoranu donosi najbolje iz filmske antologije. “H-8…” koji organizatori najavljuju kao “jedno od najznačajnijih hrvatskih modernističkih filmskih ostvarenja”, prikazat će se na originalnoj 35-mm filmskoj kopiji s engleskim titlovima, a prije same projekcije filmolog Nikica Gilić napravit će kratki uvod u film koji je snimljen na osnovu istinitog događaja iz 1957. godine, teške prometne nesreće koju je uzrokovao nepoznati vozač automobila.

Većina od 61 posto građana Hrvatske kažnjavalo bi isticanje komunističkog znakovlja, a tek nešto više od 45 posto njih smatra da bi trebalo kažnjavati pozdrav „Za dom spremni“. Rezultati su to istraživanja izvanrednog profesora Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (FPZG), Nebojše Blanuše, u sklopu projekta „Govor mržnje u Hrvatskoj“. Zanimljivo postaje kad se promotri struktura onih koji bi kažnjavali isticanje komunističkog znakovlja jer u najvećoj mjeri za to su se opredijelili ispitanici koji su svoj politički svjetonazor odredili kao načelno lijevi, a najmanje nacionalisti. Komunisti, liberali i socijaldemokrati inače su najskloniji kažnjavanju u svih pet ponuđenih kategorija. Među onima koji bi najprije kažnjavali komunističke simbole jednak je broj birača HDZ-a i Narodne koalicije, najviše ih ima nezavršenu osnovnu ili završenu višu školu i uvjereni su vjernici koji prihvaćaju sve što ih njihova vjera uči.

Francesco Penco fotograf zagonetne i poprilično zagonetne biografije, ali iznimnoga, bogatoga i vrijednoga fotografskog opusa, boravio je u Rijeci nepoznatog dana 1906. godine. Iako je u Rijeci proveo samo jedan dan uspio je snimiti seriju fotografija zabilježivši tako objektivom svoje kamere kako je izgledala riječka svakodnevica. Radi se o ukupno 30 fotografija grada i života u gradu, pri čemu su snimljene sve važne točke Rijeke na početku 20. stoljeća. „Na fotografijama brodova koji isplovljavaju, ili se na njih utovara teret, uhvaćen je život baš onakav kakav u stvarnosti i jest. Scene ispred kavane Europa, hotela Sušak, scene kočija i znatiželjnika na početku današnje Ulice Franje Račkoga, svojom nam atmosferom svjedoče o Pencovu vrhunskom umijeću režiranja prizora. Svi su na trenutak zastali dok ih maestro fotografira“, napisao je povodom predstavljanja Pencovih fotografija, profesor Borislav Božić.