„Ako nije moguće na stadionu u miru i spokoju navijati glasno i za drugu momčad i za drugi klub o tako društveno prividno trivijalnom pitanju, kao što je pitanje tko će kome zabiti gol više, kako je moguće očekivati i pretpostavljati da se može politički navijati javno i otvoreno i za nekonvencionalne političke stavove i ideje koje većina očito ne dijeli. A to znači da se demokracija pretvara u privid“, napisao je nasmiješeni brk hrvatske sociologije profesor emeritus Srđan Vrcan, ima tome više od 13 godina, u svom epohalnom djelu „Nogomet – politika – nasilje“. Danas pokojni profesor prepoznavao je distinkciju između gledatelja i navijača, kao i razlog posjeta nogometnim stadionima, te je govorio kako su zbog navijača uklonjeni – gledatelji. Vrcan se među ostalim u jednom dijelu knjige bavio i dometima hrvatskih pokušaja izlaska iz začaranog kruga nasilja. On reakcije na navijačko nasilje svodi na pet tipova reakcija.

"U Hrvatskoj je nažalost tekstilna industrija gotovo nestala, ali je živa na ovom području - Bugarska i Rumunjska pravi su El Dorado, nešto toga ima u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Albaniji, posljednjih godina se u Srbiju počela vraćati industrija obuće… Plaće su relativno niske, a situacija nije sjajna kako bismo očekivali. U Bugarskoj, primjerice, postoji pravi problem sa "home-based" radnicima - proizvođači su zatvorili tvornice kako bi radnici nosili posao kući i tako srušili cijenu rada dvostruko, ako ne i više - stvari koje su teško zamislive u jednoj zemlji Europske unije", kaže Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata, članom globalne mreže i kampanje Clean Clothes koja se bavi smanjenjem razlika u uvjetima rada na globalnoj razini. Iveković će nam objasniti kako su fokus Clean Clothes kampanje radnici u najslabije plaćenim industrijama (tekstilnoj, proizvodnji obuće, u zadnje vrijeme to je i proizvodnja igračaka) u zemljama u kojima je proizvodnja najintenzivnija.

U obrazloženju odluke, Ured državne uprave u Varaždinskoj županiji napisao je, između ostalog, da se navođenje teksta “za dom spremni“ u pečatu i znaku protivi izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske te nanosi štetu ugledu i interesima Republike Hrvatske. „Općepoznato je da se uzvik 'Za dom' uz pozdrav 'Spremni' koristio kao službeni pozdrav totalitarnog režima Nezavisne Države Hrvatske te je kao takav ukorijenjen kao simbol rasističke ideologije, uz izraženi prezir prema drugim ljudima zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti te trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti. Slijedom iznijetog, Statuom utvrđen opis pečata i znaka u suprotnosti je sa Zakonom o udrugama i Ustavom Republike hrvatske“, stoji u obrazloženju odbijenice koju je varaždinska udruga dragovoljaca HOS-a dobila od nadležnog županijskog ureda.

Udruga dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga Grada Zagreba (UDHOS) nalazi se u registru udruga RH od 7. prosinca 1998. godine. Nije sigurno stoji li stoga tvrdnja Davora Ive Stiera kako je udruga s tim grbom registrirana u vrijeme Račanove vlade, jer je prvi Statut udruge iz studenog 1998. godine, drugi iz prosinca 2002. godine te treći i četvrti iz 2007. i 2010. godine. No, SDP-ov Arsen Bauk nije skupio hrabrosti i pristojnosti odgovoriti na e-mail koji sam poslao kao novinar Balkanske istraživačke mreže (BIRN) 28. siječnja 2015. godine u kojem sam tražio Ministarstvo uprave za komentar kako je moguće da je takva udruga ikada registrirana s tim žigom i grbom.