Hrvatsko novinarsko društvo dodijelilo je nagrade za najbolje radove u kriznoj 2016. godini. S ponosom čestitamo svim dobitnicima, a posebno kolegici Melisi Skender, kojoj je pripala Marija Jurić Zagorka za internetsko novinarstvo te Jasni Babić, koja je nagrađena Otokarom Keršovanijem za životno djelo. „Slobodu nam nitko neće dati, novinari imaju onoliko slobode koliko su je sami napravili. Ni više ni manje. I ne želim uopće da mi Sabor, da mi bilo tko jamči slobodni prostor, jer to znači da mi je darovan. Kad je nešto darovano, kad je sloboda darovana, bila to i sloboda novinarstva - onda se brate mili može i oduzeti", poručila je Babić. Nagradu za novinara godine, koja je jedina nagrada o kojoj nisu odlučivali ocjenjivački žiriji, već su o dobitniku dopisnim putem glasali članovi HND-a, dobio je urednik i voditelj RTL Direkta, Zoran Šprajc.

Daniel Martinez Lara i Rafa Cano Mendez, animatorski dvojac iz Madrida, potpisuje niskobudžetni kratkometražni crtić koji govori o tome kako, robujući društvenim uzusima, zapravo ubijamo svaku kreativnost u sebi, ali i u svojoj djeci. Počinje već s rođenjem, kada nam roditelji nameću svoje ideje i vjerovanja o tome što je dobro, a što loše. Nastavlja se u sustavu javnog školstva, a tijekom tog procesa brojne naše prirodne i prirođene sposobnosti, nažalost, odumiru. Film su autori posvetili svojim roditeljima „zato što su nam pomogli da ne izgubimo svoje boje“. Govori o ocu i dječaku koji je krenuo u školu gdje od njega očekuju da poslušno slijedi pravila. Njegova maštovitost više ne nailazi na odobravanje niti kod oca koji ga pokušava usmjeriti prema zadovoljavanju društvenih očekivanja. Prikazan je do sad u 120 službenih selekcija na festivalima, i osvojio 69 nagrada.

U prvom nastavku feljtona o hrvatskom tiskanom novinarstvu osamdesetih godina, Jasna Babić, Marinko Čulić, Viktor Ivančić i Vlado Rajić govore o društvenom kontekstu te o tome zašto je kraj 80-ih godina bio najbolje doba za novinarstvo koje je ova zemlja ikada vidjela. Kako je bilo biti novinar u doba u kojem je jedan sistem umirao, a drugi se još nije rodio? Kakav je bio značaj lista Danas? Koliki su bili tiraži tadašnjih listova? Kakvo se novinarstvo tada njegovalo te koja je bila razlika između splitske i zagrebačke škole novinarstva? Konačno, što je za novinarstvo značio dolazak na vlast HDZ-a i Franje Tuđmana? „Krajem 80-ih sistem je bio zbunjen, i to mnogo zbunjeniji od nas novinara. Političari su kao i danas sjedili u nekakvim Kockicama, u nekakvim Banskim dvorima i nisu se micali odande. Ili su odlazili po konferencijama i raspravljali jedan s drugim. Mi novinari kretali smo se po terenu i sve nam je bilo apsolutno jasno i predvidivo", prisjeća se Jasna Babić.

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova 94 posto počinitelja nasilja u obitelji kao kaznenog djela muškog su spola, dok je žena šest posto. S tim na umu, „tešku narcističku povredu“ treba redefinirati kao „tešku povredu identiteta“, tj. povredu maskulinog identiteta, koji i postoji samo kao reaktivna formacija na ženski spol, zbog čega je toliko kronično labilan na žene koje ne pristaju biti njegova referentna točka. Krajnja instanca mortifikacije žena na zapadu mistificiran je u „zločin iz strasti“, a u Hrvatskoj je taj tip zločina toliko učestao da ga možemo okarakterizirati kao javno-zdravstveni problem na korak do epidemije. Međutim, „zločin iz strasti“ puka je mistifikacija, prazni označitelj koji sugerira povišeni krvni tlak. Umjesto da dodatno ponižavamo žrtve beznačajnom psihijatrijskom ispraznošću, nasilje nad ženama trebamo početi tretirati kao zločin iz mržnje – mržnje prema ženama.

Regionalna neformalna inicijativa Novinarska mreža najoštrije osuđuje napad na makedonski parlament, u kojemu je ozlijeđeno više od stotinu ljudi, među kojima i više naših kolega. Njih su nasilnici, pristaše nacionalističkog VMRO-a, revoltirani odlukom da se Talat Xahferi, etnički Albanac imenuje za predsjednika Sobranja, označili kao naklonjene socijaldemokratima te albanskoj manjini i tukli ih te uništavali njihova sredstva za rad. Neki od njih su bili maskirani, a pojedini su čak identificirani kao zaposlenici vlade.

Kod premijerove privatizacije Vlade svi politički akteri trebaju povući granicu nepopuštanja. Tragično je to što se ovdje uopće ne radi o kadrovskom pitanju, nego o sporu oko Ivice Todorića. Na tom je terenu Plenkovićev potez doslovno putinovski, počevši od intervencije u privatni sektor čija je ustavnost i zakonitost sama suspektna, preko čuvanja leđa Todorićevom ministru, do egzekucije ljudi koji su na čelu onog dijela vlasti (policija i pravosuđe) koja se treba baviti kriminalnim aspektom Agrokorovog poslovanja. Savršeno je nevažno koji su motivi Mosta da se ovako jasno i decidirano založi za procesuiranje sistemskog kriminala oko najvažnijeg hrvatskog koncerna i to što su i sami strašna pojava na političkoj sceni. Sama činjenica da su sve ovo napravili i odmazda koja je nakon toga uslijedila, govori da najveća politička opasnost Hrvatskoj trenutno prijeti od harmonizacije odnosa u HDZ-ovoj Vladi, s nekim koncilijantnijim partnerima.