Uspon od centra Zagreba prema sjedištu političke moći nije jednostavan. Nedavno ga je uspješno savladala Željka Markić s nekoliko odabranih jurišnika i zauzela pozu djeliteljice osmijeha ispred Sabora. Došli se ljudi žaliti. Smeta im hrvatski tjednik srpske nacionalne manjine Novosti. Lijepo je i da su između svih mogućih problema koje, prema njihovom mišljenju, tište hrvatsko društvo, pronašli vremena za brigu o srpskom narodu u Hrvatskoj. Novinari su poslušno pred nju isturili mikrofone i suzdržali se ikakvih pitanja, pa su licemjerno nakon napada udruge U ime obitelji, za kojeg je i budali iz MIG-a vidljivo da se radi o napadu na ljudska prava i slobode srpske nacionalne manjine, krenuli dolaziti u SNV “tražiti reakciju”. Kada je u pitanju zaštita prava govora, mišljenja i disanja u ovoj zemlji, onda nema tu sukobljenih strana. Ima samo nasilnika i žrtava. Ako to ne prepoznajete, onda će se i pred vašu njušku uskoro gurnuti mikrofon, jer će uskoro uzmanjkati pedera i Srba pred čiju ih sada gurate.

Grad Rijeka zaista je poseban grad, ne samo u Hrvatskoj, nego i šire. Riječke vlasti znaju kada se i kako trebaju solidarizirati s ugroženim dijelom društva, bez obzira što to iz pragmatičnih razloga, u bojazni od gubitka glasova, drugi gradovi ne čine. Ovaj put je u znak podrške poštivanju ljudskih prava LGBT osoba, a povodom napada suzavcem na osobe koje su se našle u zagrebačkom klubu Super Super, na balkonu zgrade Grada Rijeke, na Korzu, izvješena je zastava duginih boja. „Grad Rijeka ovim činom želi osuditi svaki oblik nasilja i diskriminacije i istaknuti važnost poštivanja prava svih osoba, bez obzira na njihovu boju kože, vjeroispovijest, spol, nacionalnu pripadnost, seksualnu orijentaciju i slično“, kratko su komentirali ovaj potez iz Grada Rijeke. Podsjetimo, u zagrebačkom klubu, u noći sa subote na nedjelju, tijekom održavanja LGBT tematske večeri „Trenerka party“, nepoznate osobe bacile su suzavac, prilikom čega je nekoliko osoba ozlijeđeno.

Zapadni je Berlin tijekom Hladnog rata bio neka vrsta otoka unutar socijalističkog oceana. Formalno nije pripadao Zapadnoj Njemačkoj nego je predstavljao poseban entitet. Njegovi su građani bili oslobođeni vojne službe i posjedovali zapadnoberlinske pasoše, a ne one Savezne Republike. Kao i danas, Berlin je i tada bio igralište za sve koji su htjeli eksperimentirati s identitetom i životnim stilom te raditi stvari koje unutar “normalnog” građanskog društva nisu moguće. Cvjetao je skvoterski pokret, kao i supkulturna scena. Kako se živjelo i partijalo možda najbolje opisuje Mark Reeder,. “Velik dio stanova imao je grijanje na ugljen. Međutim, većina ljudi koje sam poznavao nikada nije grijala svoje stanove jer nisu ustajali na vrijeme da kupe ugljen. Hladne večeri kod kuće provodili smo okupljeni ispred upaljenog tostera ne bi li se zagrijali”, kaže Reeder koji je krajem 70-ih napustio rodni Manchester i došao u Berlin, inspiriran muzikom njemačke elektronske i Krautrock scene.

Na suzavcu koji je jučer bačen otiske prstiju nema samo napadač. Na njemu se nalaze tragovi svih onih koji svojim homofobnim agitiranjem, uporno i besramno, godinama s pozornica i iz saborskih kluba, proklamiraju i nameću ideju da naši životi, životi lezbi i pedera, nisu jednako vrijedni. Naši su im životi jednako bezvrijedni kao što su im bezvrijedni životi bilo koje druge manjinske skupine u ovom društvu. Svoju poruku mržnje, svoj osjećaj nadmoći, ostvaraju nekad preko jednih, a nekad preko drugih leđa, ali batina je uvijek ista. Ruka koja mlati, usta koja sipaju mržnju, dim koji guši, uvijek dolazi iz istog izvora. Koliko god se oni trudili - mi nikada nećemo nestati i nikad se nećemo pokoriti, a kad nas pokušaju nagurati u četiri zida golim rukama razbit ćemo prozore, naći izlaze, baš kao što su to jučer činili naši prijatelji, da bismo disali i živjeli. Slobodno.

Liburnija uplovljava, a prva postaja je Zagreb. Vrijeme: subota i nedjelja od 18 sati. Mjesto: Dokukino KIC. Program: pobjednici i nagrađeni na prošlogodišnjem Liburnia Film Festivalu, dakle najbolji među najrelevantnijim hrvatskim dokumentarcima, s gostima, autorima, producentima, ekipom i akterima spremnim da odgovore na pitanja publike. Prvi je na redu, u subotu u 18 sati, film „Slobodni“ Tomislava Žaje, nagrađen za najbolju režiju, a koji progovora o ljudima zatvorenim u ustanove za osobe s intelektualnim teškoćama i njihovom putu oslobođenja. Od 20 sati prikazivat će se dobitnik nagrade u regionalnoj konkurenciji, „Kratki obiteljski film“ - nesvakidašnja priča starije gospođe Marice koja je odležala dvogodišnju zatvorsku kaznu zbog napada nožem na snahu. Kraj subotnjeg programa rezerviran je za film koji ne treba posebno predstavljati, pobjednik LFF-a i nagrađen na još brojnim festivalima, „Dum spiro spero“ autora Pere Kvesića.

Što reći o ovome što sada radi gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Zbog mnogo toga sličnog prije napravljenog, upravo pred lokalne izbore, teško je vjerovati u spontanost ovog projekta, sasvim čiste i dobre namjere. Nije tu potrebna nikakva pomoć grada. Svaka škola, njezin ravnatelj, školski odbor i kvartovska zajednica taj projekt može iznijeti sama, ukoliko postoji odluka i dobra volja da se u njihovu školu uvede školska uniforma. Postoji cijeli niz mogućnosti i aktivnosti u samoj školi i kvartu kako doći do potrebne svote novca i time izbjeći da se na tome netko, na bilo koji način bogati ili profitira, jer školske uniforme nisu stupići uz cestu, parkirališta, nadstrešnice ili javni zahodi. Da sam ravnateljica škole taj bih posao krojenja i šivanja ponudila ženama iz Kamenskog, koje se godinama čvrsto bore za svoju egzistenciju, šivajući sve što im dođe pod ruku, što nikako ne znači da ofrlje obavljaju svoj posao.