Na današnji dan, u zoru 1943. godine Prva proleterska udarna brigada pod komandom Koče Popovića i njegovog zamjenika Danila Lekića probila je njemački obruč na Balinovcu, čime je označen početak kraja najveće i najteže partizanske bitke u Drugom svjetskom ratu - Bitke na Sutjesci. "Samo ideš... Fanatično napred. U magnovenju sam video ranjenog druga kako puca u sebe. Neće da ostane kao ranjenik. Izletili smo iz te šume i samo trčali, nezadrživo trčali... I naš stalni povik, više krik, svih nas: ‘Juriš proleteri! Juriš!...’ Samo juriš... Znamo da nemamo kud osim – napred. Mora da smo izgledali strašni, iz te šume, zarasli i neobrijani, izgladneli, iscepani i izmučeni... Samo trčiš i sve bolje vidiš taj žuti rov; Nemce koji tu leže, njihove šarce... Nemci pucaju, ali mi nadiremo; jedan Nemac, vidim, podiže se da pobegne. Sećam se te slike: nemački oficir iz pištolja puca u njega, puca u svoje vojnike. Ne da im da beže. Uzalud, razbili smo Nemce, da ne znam ni kako. Činilo se da ćemo zubima da ih pokoljemo.", svjedočio je jedan od boraca.

Tema jučerašnje emisije “Da Možda Ne” emitirane na Radio televiziji Srbije bila je nedavna sudska rehabilitacija Nikole Kalabića, jednog od najzloglasnijih četničkih zločinaca i komandanta četničke Gorske garde. I dok su neki gosti zauzeli poziciju relativizacije Kalabićeve rehabilitacije i rehabilitacija uopće, promovirajući teze o dva antifašistička pokreta u Srbiji za vrijeme okupacije – partizanskom i četničkom, povjesničar Milan Radanović, u burnoj je raspravi argumentirano objasnio zašto se četnike ne može nazivati antifašistima i zašto se četničke zločince ne smije rehabilitirati. Uz protivljenje nekih gostiju Radanović je inzistirao na ocjeni četničkog pokreta kao prvenstveno kvislinškog i zločinačkog te jasno istaknuo činjenicu da je četnički pokret za vrijeme rata u potpunosti usvojio fašističku kulturu nasilja, vršeći etnički motivirane progone, paleći sela, ubijajući čitave obitelji i istrebljujući cijele zajednice.

Dječji zbor iz Srebrenice "Kuće dobrih tonova" izvijestio je javnost da je završen spot za pjesmu “Love, People”, koju izvodi više od 1.000 djece, iz 15 zborova širom svijeta. Radi se o prepjevu pjesme dječjeg zbora iz Srebrenice, koji je 2014. godine snimio pjesmu "Love, People" pozivajući na solidarnost i pomoć žrtvama katastrofalnih poplava u Bosni i Hercegovini. Sada je ta pjesma postala globalna himna djece koji su u "El Sistema" horovima širom svijeta. Pokret „El Sistema“ začet je 1975. godine u Venezueli, a utemeljitelj José Antonio Abreu je obrazložio svoju ideju tezom da "siromašno dijete kojemu date violinu i priliku da svira više nije siromašno dijete, ono je tada dio nečega", odnosno da djeca koja pjevaju i muziciraju zajedno doživljavaju iskustvo pripadnosti, sreće i ljubavi. Danas je ta ideja inspirirala globalni pokret koji se proširio na 65 država svijeta na svim kontinentima, a okuplja oko milijun djece.

Pred dvorima od oniksa, pred Biskupskom palačom u Splitu već godinama moji prijatelji i ja kuhamo za beskućnike, ljude koji žive, apsurda li i znakovita paradoksa za sve neupućene, pred nosom biskupima. Ti isti biskupi izlaze iz svojih automatskih garaža u terencima zatamnjenih stakala i nikada niti pogledali nisu prema tom svratištu, nikada nogom nisu kročili u taj nesretni dom ili, daleko bilo, donijeli koricu kruha. Donijeli smo nedavno namirnice tim nevoljnicima i ja sam gledao u osvijetljene prozore optočene zlatom, iza kojih su naši biskupi smišljali kako napraviti nova besmislena betonska zdanja, u koje će postaviti pozlaćene špine i jacuzzije, nove hramove svog potvrđenog mučeništva u kojima će izložiti zlatnu telad. Zlatna telad koju uvaženi nadbiskup kani izložiti Splićanima, izvaditi ih iz skrovišta, podruma i katakombi, poslužit će da bi im se Splićani klanjali,

Nije inženjer Ivan Vrdoljak ni znao koliko se približio iskrenoj samorefleksiji kad je nedavno pred kamerama izgovarajući ime Savke Dabčević Kučar prvo rekao Savka Dabčević Kurac, a onda se pokušao ispraviti s jednako prikladnim Sabče Dabče … Dabčević Kuča … hmmama … Taj isti samoproglašeni inženjer centra svojedobno je izjavio da će njegova stranka, kao „centar u svakoj geometriji jednako udaljen od lijeve i desne strane“, vagati i pratiti potencijalne partnere „s kojima će i kako HNS u budućnosti surađivati na našoj političkoj sceni“ ovisno o tome „koliko će prihvati vrijednosti centra“. Danas znamo da je taj centar uz HDZ, taman negdje između Mosta i Hasanbegovića. Ili gdje već Središnji odbor osjeti zov neke nove „zlatne“ groznice. Danas je sigurno samo to da veliki dio današnjeg HNS-a Savka Dabčević Kučar ne bi smatrala prikladnim društvom.

Rijetke dobre posljedice ovog političkog dogovora, po svemu sudeći, bit će reforma obrazovanja oslobođena kadrova bliskih ekstremnim stavovima udruga iz krila Katoličke crkve i slabljenje utjecaja ekstremno desnih snaga na odlučivanje Vlade. Dugoročno bi, međutim, koalicija HNS-a i HDZ-a mogla bitno ojačati ekstremno desne snage u političkom i društvenom životu Hrvatske. Predvodnici te opcije, a tu za sada iskaču Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, s pravom računaju da bi im aktualno preslagivanje moglo donijeti znatan politički utjecaj. Desno od Plenkovićevog HDZ možemo očekivati formiranje snažnog desnog bloka, bitno pojačanog pobjedom HSP-ovog Karla Starčevića u Gospiću. Imamo li u vidu da ekstremna desnica ima snažnu podršku vjerskih udruga, nije pretjerano zaključiti da bi ovakva politička snaga na desnici mogla na idućim parlamentarnim izborima dobiti i podršku do 15 posto biračkog tijela.