Da bismo razumjeli zašto je bilo potrebno kazneno procesuirati neke od privatizacijskih junaka i zašto je potrebno i danas pisati o tom gospodarskom zločinu bez kazne, važno je znati kako i zašto je usred rata procjenjivana imovina stotina poduzeća, koja su potom prodavana u bescjenje, da bi najčešće ta ista poduzeća kasnije bila ekonomski uništena, rasprodane imovine, i na koncu likvidirana. „Mislim da se tu radi o kaznenim djelima protiv naroda, a da nitko ništa nije poduzeo u korist ovog obespravljenog, osiromašenog, razvlaštenog i razoružanog naroda“, kaže doktor ekonomskih znanosti Slavko Kulić, navodeći primjer kako su domaće banke sanirane s 87 milijardi kuna, a prodane strancima za pet milijardi, bez ikakve odgovornosti. „Upropaštavali su poduzeća, odnosno tehnologiju, imovinu, organizaciju, jer su uglavnom bili rentijeri i špekulanti“, dodat će ekonomski stručnjak Ljubo Jurčić.

Izgleda da se ono što nije uspjelo na Filozofskom, upravo događa na Medicinskom fakultetu, čija je nastavna baza Klinika za zarazne bolesti koja je s Hrvatskim katoličkim sveučilištem ovih dana potpisala Sporazum o suradnji kojim su, kako se navodi, sporazumne strane suglasne da će surađivati u „području znanstveno-istraživačke i stručne djelatnosti“. Nešto ranije objavljeno je i da je u četvrtak, 29. prosinca 2016. godine, po prvi puta u povijesti postojanja ove institucije, a osnovana je davne 1893. godine, u Klinici održano euharistijsko slavlje. Misi je prisustvovalo oko 50 članova medicinskog osoblja Klinike predvođeni ravnateljicom Alemkom Markotić i njezinim zamjenikom Rokom Čivljakom, a biskup Ivan Šaško izrazio je zahvalnost Gospodinu za providnost i za ljude koji su omogućili ovaj početak.

„Odbacili ste i Crkvu i vjeru i Boga“, prepričava nam riječi župnika Ivana Bešlića iz Jarmine, sela nedaleko Vinkovaca, nekadašnja pripadnica njegove župe, Anita Mikulec, nakon što je zatražila da je „ispiše“ iz Crkve. Međutim, unatoč odbacivanju Mikulec nije dobila ono što je tražila. Anita Mikulec je 37-godišnja Slavonka, koja se prije nešto više od godinu dana odselila u Njemačku, u grad Karlsruhe, u potrazi za poslom. Poslije nekoliko mjeseci uspjela je pronaći posao, no nakon što je primila obračun plaće uvidjela je da joj se od prihoda odbija „kirchensteuer“, u prijevodu, crkveni porez. I to ne tako mali iznos – 29 eura. S obzirom da nije praktična vjernica i da u crkvu ne odlazi već dugi niz godina, a da joj trenutna plaća nije dovoljna ni za pokrivanje osnovnih životnih troškova, odlučila je istupiti iz Crkve, ali njena misija nije bila uspješna. Iako ju je župnik na koncu „prognao“ iz Kraljevstva božjeg, Aniti to nije želio dati napismeno.

Na samom koncu 2015. godine, 30. prosinca, u ZeKaeMu premijerno je odigran „Čarobni brijeg“ njemačkog pripovjedača, romanopisca i esejista Thomasa Manna. Dramatizacija Herman Beil i Vera Sturm, a u režiji poljskog redatelja Janusza Kice, već odomaćenog u hrvatskom kazališnom miljeu. Komad je to sav u kolopletu fikcije i fakcije, stvarnog i nestvarnog, svakidašnjeg i onostranog. Janusz Kica zatvorio je i ovu godinu u kalendaru kazališnih događanja – također 30. prosinca, ali sada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu gdje je postavio novi tekst Mate Matišića „Ljudi od voska“. A između toga imali smo priliku vidjeti sjajne komade, od „Crne knjige“ u koprodukciji Montažstroja i ZeKaeMa, preko Magellijevog „Noćnog života“ i „Tri zime“ odlične Tene Štivičić, pa do po običaju provokativnog Olivera Frljića i predstave „Naše nasilje i vaše nasilje“.

Što se tiče filmskih festivala, Hrvatska ima bogatu ponudu koja nije ograničena samo na njen glavni grad. Međutim, dok su po drugim gradovima poput Pule, Motovuna, Splita ili Vukovara filmski festivali vezani za ljetno razdoblje, u Zagrebu festivalski program traje tijekom cijele godine, a ti događaji postaju sve vidljiviji na europskoj i svjetskoj mapi. S državnom politikom koja na kulturu, barem ovakvu kulturu, gleda s određenom dozom gađenja, pitanje je hoće li svi ovi festivali narednih godina uspjeti opstati. Svega tu ima, od velikog Zagreb Film Festivala, preko Zagrebdoxa i angažiranih Subversive Festivala i Human Rights Film Festivala, pa sve do Festivala tolerancije, 25 FPS Festivala za ljubitelje eksperimentalnog filma i videa i One Take Film Festivala, rezerviranog za filmove snimljene u jednom kadru i jednom dahu.

Samo letimičan pogled na razne hrvatske grupe na Facebooku dokaz su koliko je Irska popularna destinacija i nekakav El Dorado našeg vremena. Budući i sam živim u Irskoj, gotovo pa cijelo jedno desetljeće, i s obzirom da znam koliko izazova i poteškoća donosi novi život u svemu nepoznatom, odlučio sam potražiti ljude koji imaju samo jednu zajedničku stvar – hrvatsku putovnicu, a kojima je sve ostalo potpuno drukčije. Htio sam čuti razmišljanja jednog od tisuća Hrvata koji pripadaju grupi takozvane radničke klase i koje svakodnevno srećem u trgovinama, na recepcijama hotela, pubovima i restoranima, ali i iskustva fakultetski obrazovanih ljudi koji su našli zaposlenje u najprestižnijim irskim i međunarodnim korporacijama, čiji je doživljaj i iskustvo Irske potpuno drugačije.