Splitsko-makarski nadbiskup monsinjor Marin Barišić i ministar državne imovine Goran Marić potpisali su u Splitu ugovor kojim Vlada Splitsko-makarskoj nadbiskupiji ustupa 23,6 milijuna kuna vrijedan prostor Palače Skočibušić Lukaris na Peristilu, u kojoj bi do 7. svibnja trebala biti smještena Riznica splitske katedrale. Nadbiskup Marin Barišić istaknuo je kako je riječ o "doista povijesnom trenutku za Split", jer će, kako je rekao, "povijest i kultura, blago i umjetnost koji se čuvaju u Riznici splitske katedrale i po raznim podrumima i trezorima biti dostojanstveno, lijepo, moderno i prikladno obrađeni i prezentirani i to najprije našim sugrađanima, a zatim i svim našim gostima kako bi se još bolje upoznali s našom bogatom poviješću i umjetničkim dostignućima".

Uvaženi nadbiskup otkrio nam je samo dio blaga i umjetnina koje je Crkva do sada skrivala po raznoraznim „podrumima i trezorima“, dok doslovno, ne metaforički, pod prozorom njegove radne sobe Splićani kopaju po kontejnerima, a dobri ljudi hrane beskućnike, na samo deset metara od golemog parkinga Biskupske, pred kojim su parkirani skupi terenci i luksuzne limuzine.

Po prvi puta počinjem svoj tekst od kraja. Zadnjom rečenicom. Iako nisam osoba koja optužuje i osuđuje, recimo da sam ogorčen čovjek kojem neke stvari smetaju i znam da će puno vas povrijediti ovaj tekst. Na neki način je povrijedio i mene, no da vas više ne zajebavam, krenimo, dakle, od kraja.

Osuđujem crkveni vrh, uzoritog kardinala Josipa Bozanića, uvaženog nadbiskupa Marina Barišića i hijerarhiju kako ide, iskreno redoslijed im ne znam, pa da se uzoriti ne uvrijede. Osuđujem biskupe i kardinale, vikare, vojne ordinarije, običan kler koji svakodnevno služi mise i one koji vode crkvenu politiku.

Osuđujem vas kao vjernik i sljedbenik Isusa Krista, onog kojem bi trebali služiti, kao što bi, uostalom, trebali služiti i svom poglavaru papi Frani, kojeg ne jebu pet posto, a niti on njih - pokazalo se nedavno prilikom posjeta Svetog Oca Sarajevu.

Dakle, krenuli smo od kraja, a sada se vratimo na početak.

"Osuđujem vas kao vjernik i sljedbenik Isusa Krista, onog kojem bi trebali služiti" (FOTO: Wikipedia)

Koncem osamdesetih, svoje sakramente dobio sam u dvije župe i ne znam iskreno iz koje sam naučio više o životu, o ljubavi za bližnje i o samim načelima skromnosti. Moje zbilja mudre i posebne sestre Anćele tako su nas pubertetlije uvele u svijet duhovnog na jedan osebujan i poseban način, držeći se Kristova nauka i vjere. Moja župa kasnije bila je ona don Bosca, župa okrenuta mladima, okrenuta nadi u bolji svijet, okrenuta životu samom po sebi, a te duboke zasade vjere dobio sam od jednog čovjeka i svećenika koji nas je vodio na putovanja, svirao s nama Balkan i Azru i koji je diskretno, dozirano, nama malim nacionalistima pokušavao objasniti smisao patriotizma i domoljublja: volite svoje, ali poštujte i tuđe.

Rasli smo u duhu tolerancije i isticali svoje hrvatstvo kao ponos, čast i povijesno naslijeđe, koje je tada, na žalost, njegovala samo Crkva. Don Ivan, i sam proganjan i ispitivan zbog nevjerojatnog broja mladih ljudi koji mu pohode mise, opraštao je svojim neistomišljenicima, uvjeravao nas je da je to Božja volja i da će jednom njegova Crkva ponosno stajati uz svoj narod i uz svoju zastavu.

Tih godina bio sam ponosan na svoju Crkvu, sve najbolje izlazilo je iz nje. „Lijepa Naša“ nakon mise ispunjavala nas je ponosom, a moj narod disao je uz svoje svećenike, koji su hrabro isticali svoj patriotizam. Moj narod, posebno o Božiću ili Uskrsu, slavio je svoju povezanost s Crkvom. Grad je gorio u odsjaju crvenih raketa i vatri, grad je odzvanjao „garburom i tondinima“, slavilo se i pjevalo s našim svećenicima, koji su nam bili uzor.

Iako je naša okuka na sjeveru Poljuda agitirala za nacionalizam, velik dio njih i za fašizam, pamtim don Ivana koji se nije slagao s tim: „Ustaše nisu donijele ovom narodu ništa dobro. Djeco, vi morate izgraditi svijet neopterećen time. Djeco, vi morate svoju Hrvatsku voljeti drugačije“. Nestalo je u vremenu mog dobrog don Ivana i mojih časnih sestara Anćela. Nestalo je u vremenu svega onog dobrog, ljudskog i poštenog. Nestalo je mog grada i djetinjstva.

Pamtimo dan kada su crne limuzine došle pred naše firme, pred naše škole, pred naše župne urede, pamtimo te dane u kojima je moja generacija s krunicama na uniformama oslobađala zemlju. Šutimo jer smo odrasli uz njih i jer smo vjerovali u njih, jer smo vjerovali da naša Crkva djeluje, stvara zemlju za nas i našu djecu, da je to ista ona Crkva koja je bila jedno sa našim narodom. Izdaju koja će uslijediti, mi, njezina djeca, nismo očekivali; izdaju i provalu mržnje, provalu osvete od onih kojima osveta treba i mora biti strana riječ. Oprostiti naši svećenici na žalost nisu znali. Oni najgori među njima, kao uostalom i oni najgori među nama, preuzeli su uzde vlasti. Svi oni mudri i pristojni povukli su se i zašutjeli pred provalom primitivnih, kako onih iz redova klera, tako i iz naših redova, redova običnoga puka. 

"Vjerovali smo da naša Crkva stvara zemlju za nas i našu djecu" (FOTO: pixabay.com)

Moja Crkva, Crkva moje bake i moga djeda, ljudi koji su me naučili da im bespogovorno vjerujem, dovela me danas u situaciju da zdravim razumom dižem svoj glas protiv doktrine i prokletstva na kojima ista počiva.

Mome djedu ne može se objasniti da ovo što danas govorim, a uistinu govorim protiv Crkve, nije blasfemija i svetogrđe. Baš zbog toga sam ljut; zbog činjenice da moram pljunuti na Crkvu svoga djeda, pljunuti na Crkvu svoga oca i majke, koji očekuju da im sina večeras pogodi grom, jer su ih tako poučili s oltara. Naučeni su da bespogovorno, bez razmišljanja, uzimaju zdravo za gotovo sve što im ta bahata i samozadovoljna crkvena kamarila servira.

No, ja nisam ni moj djed, ni moj otac, ni moja bogobojazna majka. Sa svojih četrdeset i šest, čovjek sam koji ima dva odrasla sina, čovjek kojem je dužnost da njih izvede na pravi put. Ono što uče u svojim crkvama, na žalost, danas ne vidim kao pravi i ispravan put i to je jedini razlog što prosvjedujem. Da je do mene, iskreno, ne bi me bilo briga, jer imam daleko važnije prioritete u životu od mišljenja mržnjom zadojenih mantijaša, od njihova ludila i obijesti koje je odavno prešlo sve granice, kako dobra ukusa, tako i razuma. Da su „odlijepili“ od stvarnosti, danas je i pticama na grani jasno.

Kap koja je prelila čašu, vjerujte mi, nije bio niti fašizam, kojeg te spodobe propagiraju već godinama, niti zgražanje mojih prijatelja nad propovijedima i poslanicama. Nije ta kap bila ni otvoreno veličanje ustaštva, odnosno mise za Antu Pavelića u Sv. Dominika. Kap koja je prelila čašu žuči nije bio niti dolazak Ivana Pavla Drugog, koji je došao pomoći im da osvoje sve što danas imaju, beneficije i plaće, prste u medu proračuna, dvorce obložene oniksom i potpuni izostanak empatije za sirotinju koja im pod prozorima kopa po kontejnerima.

Kap koja je prelila čašu nije bio niti njihov otpor prema poglavaru i svetom im ocu Frani, koji ih se javno odrekao nadletjevši Hrvatsku začepljena nosa. Kap koja je prelila čašu kapnula je tek ovih dana. Sramotni poklon Vlade i premijera Andreja Plenkovića Splitsko–makarskoj nadbiskupiji od 23,6 milijuna kuna i bestidna izjava Nadbiskupa da će u centru grada izložiti skriveno crkveno blaga, dok njegov narod doslovno gladuje i grca u dužničkom ropstvu, dok ljudi pod ovrhama umiru od stresa i svakodnevno se plaše neće li već sutra biti deložirani.

"Ti isti biskupi izlaze iz svojih automatskih garaža u terencima zatamnjenih stakala i nikada niti pogledali nisu prema tom svratištu" (FOTO: pixabay.com)

Pred dvorima od oniksa, pred Biskupskom palačom u Splitu već godinama moji prijatelji i ja kuhamo za beskućnike, ljude koji žive, apsurda li i znakovita paradoksa za sve neupućene, pred nosom biskupima. Ti isti biskupi izlaze iz svojih automatskih garaža u terencima zatamnjenih stakala i nikada niti pogledali nisu prema tom svratištu, nikada nogom nisu kročili u taj nesretni dom ili, daleko bilo, donijeli koricu kruha.

Donijeli smo nedavno namirnice tim nevoljnicima i ja sam gledao u osvijetljene prozore optočene zlatom, iza kojih su naši biskupi smišljali kako napraviti nova besmislena betonska zdanja, u koje će postaviti pozlaćene špine i jacuzzije, nove hramove svog potvrđenog mučeništva u kojima će izložiti zlatnu telad.

Zlatna telad koju uvaženi nadbiskup kani izložiti Splićanima, izvaditi ih iz skrovišta, podruma i katakombi, poslužit će da bi im se Splićani klanjali, nosili ih po gradu za svetkovina i darivali, kitili zlatom i tamjanom, padali ničice pred njima u strahu da će im nebo pasti na glavu, jer su se usudili povjerovati da zemlja nije ravna ploča. Njihov Bog je Bog pravovjernih, Bog kojem se klanja Kolinda Grabar Kitarović s puškom, Bog za čiju slavu bi trebalo uzeti oružje i stati na granice, na predziđe kršćanstva i ne dopustiti da nevjernici s plastičnim kesama okupiraju katolički svijet.

Zbog svega toga vas osuđujem, u ime svoga oca i svoga djeda; osuđujem vas u ime svoje majke i svih naših majki koje bose idu u Sinj i Međugorje, osuđujem vas zbog svih onih koji vam slijepo vjeruju, a vi ste ih izdali i u konačnici prevarili. Osuđujem vas u ime budućnosti svoje djece što ste je prodali za zlatnu telad, osuđujem vas u ime onoga kojeg slijedim i koji mi je uzor u životu, onoga koji je rekao: ako pomognete onom najmanjem, pomogli ste meni i onoga koji vam je naglasio da će prije deva proći kroz ušicu igle nego takvi kao vi u kraljevstvo nebesko.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: ofm-sv-jeronim.hr