Najlakše je bilo divljake koji su brutalno izvrijeđali državnu tajnicu za sport, Janicu Kostelić, strpati iza rešetaka za verbalni delikt. Tako je dvanaest „kontrarevolucionara“ privedeno zbog „naročito drskog ponašanja“. Policija je odustala od progona trojice, dvojica su maloljetnici, a sedmorica naročitih drznika dobili su pet dana pritvora dok sutkinja ne donese presudu. Do sada nitko iz Agrokora nije priveden zbog naročito drskog gospodarenja. Nije ni Zdravko Mamić bio nešto naročito drzak dok je aktivno primjećivao higijenske navike i proklinjao novinare na Božić 2010. Digla se histerija pa mediji govorio o neviđenoj sramoti zbog koje će se Hrvatska još godinama stidjeti. Ako je od nezavisnosti do danas, nakon svega što svakodnevno gledamo u Hrvatskoj, baš ovaj čin ono čega se trebamo posebno sramiti, onda smo doista jedna od najsretnijih, najmanje korumpiranih, za život i ljudske slobode najboljih zemalja.

Bogami, dugo sam izbjegavao Bachus, jer sam mislio da tamo samo mene čekaju, da sve gledaju kad ću naići da me hinjski naguze čim im okrenem leđa i leđima pripadajuću guzicu. U mojoj čaršiji, jasno, kao niti u drugim provincijskim sredinama, pedera nije bilo, niti ih može biti. Bilo ih je, doduše, u pričama, podjebavanjima i uvredama, naročito nakon što je emitirana jedna od prvih sapunica - Dinastija. U toj sapunici stanovao je i jedan Steven, peder nego šta, pa smo kao djeca jedni drugima pjevali: "zumbuli, zumbuli cvatu / jebo ti Adam tatu / jebo ti babu i dedu / jebo ti sve po redu..." Elem, ne znam koliko je prošlo vremena do mog prvog odlaska u Bachus, mjesta s jednom od najboljih i za ljetnih dana najhladovitijih terasa u gradu. Bit će da sam u međuvremenu već upoznao svijet pedera i lezbi, sasvim običan, promatraču sa strane počesto luckast i, povrh svega, slobodan, daleko slobodniji od onog iz kojeg sam došao i kojem sam do tada pripadao.

Na današnji dan, u zoru 1943. godine Prva proleterska udarna brigada pod komandom Koče Popovića i njegovog zamjenika Danila Lekića probila je njemački obruč na Balinovcu, čime je označen početak kraja najveće i najteže partizanske bitke u Drugom svjetskom ratu - Bitke na Sutjesci. "Samo ideš... Fanatično napred. U magnovenju sam video ranjenog druga kako puca u sebe. Neće da ostane kao ranjenik. Izletili smo iz te šume i samo trčali, nezadrživo trčali... I naš stalni povik, više krik, svih nas: ‘Juriš proleteri! Juriš!...’ Samo juriš... Znamo da nemamo kud osim – napred. Mora da smo izgledali strašni, iz te šume, zarasli i neobrijani, izgladneli, iscepani i izmučeni... Samo trčiš i sve bolje vidiš taj žuti rov; Nemce koji tu leže, njihove šarce... Nemci pucaju, ali mi nadiremo; jedan Nemac, vidim, podiže se da pobegne. Sećam se te slike: nemački oficir iz pištolja puca u njega, puca u svoje vojnike. Ne da im da beže. Uzalud, razbili smo Nemce, da ne znam ni kako. Činilo se da ćemo zubima da ih pokoljemo.", svjedočio je jedan od boraca.

Tema jučerašnje emisije “Da Možda Ne” emitirane na Radio televiziji Srbije bila je nedavna sudska rehabilitacija Nikole Kalabića, jednog od najzloglasnijih četničkih zločinaca i komandanta četničke Gorske garde. I dok su neki gosti zauzeli poziciju relativizacije Kalabićeve rehabilitacije i rehabilitacija uopće, promovirajući teze o dva antifašistička pokreta u Srbiji za vrijeme okupacije – partizanskom i četničkom, povjesničar Milan Radanović, u burnoj je raspravi argumentirano objasnio zašto se četnike ne može nazivati antifašistima i zašto se četničke zločince ne smije rehabilitirati. Uz protivljenje nekih gostiju Radanović je inzistirao na ocjeni četničkog pokreta kao prvenstveno kvislinškog i zločinačkog te jasno istaknuo činjenicu da je četnički pokret za vrijeme rata u potpunosti usvojio fašističku kulturu nasilja, vršeći etnički motivirane progone, paleći sela, ubijajući čitave obitelji i istrebljujući cijele zajednice.