Nitko se od današnjih aktera spora oko zemljišta na splitskim Bačvicama nije ni rodio kad je pradjed u obitelji Gurdulić 1934. godine kupio čestice 687 i 688 katastarske općine Split.

Tomislav Tončić nije bio odvjetnik, Danijel Gurdulić i ostali nasljednici spomenutog pradjeda nisu bili stranke u borbi za pravo na nasljedstvo. A suci splitskog Općinskog i Županijskog suda bili su sasvim neki drugi ljudi od današnjih od kojih su se neki našli u kaznenoj prijavi zagrebačkog odvjetnika Tončića zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti. Vrhovnog suda Hrvatske i Ustavnog suda iste države tada nije ni bilo. Čak ni suda u Strasbourgu jer, kažu, da se u ta vremena do ljudskih prava baš i nije držalo.

Što se u međuvremenu dogodilo s one dvije čestice katastarskog broja 687 i 688?

Prvo je bio rat jedan, pa oslobođenje jedno, pa nacionalizacija, pa je nestala SFRJ i donesen Zakon o povratu nacionalizirane imovine. E, na tom mjestu, kod tog Zakona obitelj Gurdulić uredno podnosi zahtjev i lokalna splitska gruntovnica im, nakon propisanog postupka, izdaje vlasnički list – Gurdulići opet imaju svoje 687 i 688 čestice. Na splitskim Bačvicama.

Ako je vlasnički sve čisto čemu sudovanje?

Još tamo 1995. godine Općinski sud u Splitu dao je Gurdulićima za pravo, 687 i 688 su vaše parcele. Potvrdio je to u žalbenom postupku i županijski sud, isto u Splitu. Na kraju, Gurdulićima je za pravo dao i Vrhovni sud RH i na toj konačnoj odluci temelji se i gruntovni postupak koji obitelji Gurdulić daje ispravu: da, vi ste vlasnici.

Splitske Bačvice (FOTO: smjestaj.najputovanja.com)

Gruntovni izvadak, međutim, ne određuje i pravo korištenja čestica 687 i 688. Pravo korištenja pripada Teniskom klubu Split. I tu je kvaka. I tu počinje ogorčena bitka paragrafa, sudaca, stranaka, odvjetnika i tužitelja. Jer, oni su svi umiješani, svatko na svoj način i svatko uz svoju cijenu. A dug korisnika zemljišta prema vlasniku u međuvremenu je narastao na 26 milijuna kuna.

Vrhovni sud je početkom 1997. godine u revizijskoj presudi utvrdio da se tuženik, Teniski klub, nalazi u posjedu i korištenju čestice 687 i 688 bez pravne osnove. Međutim, u sudskom postupku predaje nekretnina u posjed obitelji Gurdulić, različito od stava i odluke Općinskog suda u Splitu da obitelji Gurdulić pripada pravo na posjed i uživanje, Županijski sud u Splitu, po žalbi Teniskog kluba Split preinačuje odluku Općinskog suda u Splitu i odbija obitelj Gurdulić s pravom na korištenje i posjed svog vlasništva nekretnine čest. br. 687 i 688 k.o. Split.

Obitelj Gurdulić je tražila pred sudom da im se plati naknada za bespravno korištenje nekretnine, a što je Općinski sud u Splitu u svojoj presudi i usvojio. Žalba je uslijedila na tu odluku i Županijski sud u Splitu je donio odluku kojom je preinačena odluka Općinskog suda u Splitu i odbijen prvotni zahtjev Gurdulića upućen tenisačima s Bačvica – vratite zemljište i platite naknadu od onih spomenutih silnih milijuna.

Pravno je zanimljivo da je Općinski sud u Splitu u presudi posebno istakao da se Teniski klub nije pojavio ni na jednom jedinom ročištu. Sucu toga suda je izgledalo da se TKS "predao", da se miri s tužbenim zahtjevom Gurdulića, da nema ni jedan dokaz kojim bi osporio njihovu tražbinu.

Čestice na Firulama koje koristi Teniski klub Split (FOTO: mapio.net) 

To što Teniski klub radi za dobrobit djece, talenata i svekolikog splitskog pučanstva nema pravne veze. Jer, prava Gurdulića utemeljena su na Zakonu i Ustavu RH. Utemeljena na Zakonu i Ustavu sve dok o tome ne odlučuje Županijski sud. On je odbio zahtjev Gurdulića za predajom u posjed čest. br. 687 i 688 k.o Split.

Razlog?

Citati pravnih akata su u pravilu dosadni kao pas, ali evo i iznimke. Županijski sud u Splitu donosi 17. listopada 2005. godine presudu kojom prihvaća žalbu Teniskog kluba, istog onog tuženika koji u postupku pred Općinskim sudom ne dolazi ni na jedno ročište.

Odvjetnik Tomislav Tončić se razljutio (u Splitu ima mnogo sočniji izraz za to odvjetničko stanje duha i živaca, ali budimo fini) i kod općinskog tužiteljstva u Splitu po nalogu i uputi obitelji Gurdulić podnosi kaznenu prijavu protiv Blaženke Rilov-Ćurin, Sovjetke Režić i Ankice Matić, tri sutkinje Županijskog suda koje donose preinačenu presudu u korist TKS, a iz razloga što nisu sudile po Ustavu i Zakonu. No, Državno odvjetništvo umjesto da ispita kaznenu prijavu podnesenu protiv sutkinja, uzvraća udarac obitelji Gurdulić i optužuje njihovog odvjetnika Tončića da je podnio lažnu kaznenu prijavu protiv sutkinja. Općinski sud u Šibeniku, kamo je kazneni predmet delegiran donosi 10. siječnja 2006. godine presudu kojom Tončića proglašava krivim.

Za što?

Zato što je (a sad slijedi čuveni citat iz presude sutkinje Maje Šupe Makon): „…kao odvjetnik znao da odlučujući povodom žalbe na presudu Općinskog suda u Splitu i donoseći presudu sukladno svom znanju i uvjerenju navedene sutkinje nisu počinile nikakvo kazneno djelo“. Dakle, „Tončić je kriv što je prijavio neku osobu da je počinila kazneno djelo, iako je znao da to nije istina“.

Za to što se, po sutkinji iz Šibenika odvjetnik Tomislav Tončić, koji je u ime svojih stranaka podnio kaznenu prijavu protiv tri sutkinje da nisu sudile po Ustavu i Zakonu, pravio u cijelom slučaju blesav dosuđeno mu je 200 prosječnih dnevnih dohodaka novčane kazne. Ukupno, 29.160 kuna. Ako ne plati u roku tri mjeseca Tončiću bi slijedio zatvorski obračun: jedan dan zatvora po 145,80 kuna.

Šibenska sutkinja Maja Šupe Makon (FOTO: screenshot HRT)

A sutkinje, sve tri, neka i dalje sude po svom znanju i uvjerenju. Nema Ustav, nema Zakon, samo znanje i uvjerenje. Čista ludnica. Kako izgleda to znanje i uvjerenje sudaca u praksi može se vidjeti iz presude Županijskog suda u Splitu koji je preinačio odluku općinskog suda.

Razlog?

„Po ocjeni ovog suda spor treba raspraviti primjenom odredaba Zakona o športu (navode se Narodne novine i tri izmjene istoga propisa). Tim je Zakonom“, nastavlja sud sasvim ozbiljno, "regulirana pretvorba i privatizacija športskih objekata". A vlasništvo Gurdulićevih? A naknada za korištenje tuđeg, to jest njihovog? Gdje to piše u Zakonu o športu? Piše, istina, u Ustavu i u Zakonu, ali sudi se po znanju i uvjerenju i Gurdulići svoju imovinu još uvijek nit imaju, nit koriste, nit im se za korištenje plaća ikakva naknada.

Za to vrijeme parcele 687 i 688 pojma nemaju da su one stvar sporta, a ne Zakona i Ustava. Na svojoj koži, pak, Tomislav Tončić, odvjetnik iz Zagreba osjeća primjenu znanja i uvjerenja.

Tako je za 21. listopada 2011. godine zakazano ročište povodom tužbe Općinskog državnog odvjetnika zbog lažnog prijavljivanja (302. članak KZ). Sve je na raspravi pred sutkinjom Majom Šupe Makon (spomenuta u nešto neugodnijem kontekstu od vođenja glavne rasprave) teklo glatko sve dok Tončić i njegov odvjetnik Ante Vukorepa nisu počeli ispitivati svjedokinju Ankicu Matić, sutkinju Županijskog suda koju je Tončić naveo u kaznenoj prijavi zbog zlorabe položaja.

Na Tončićev upit što je prethodno pitanje u postupku predaje posjeda nekretnine (pravnici stvarno nekad ne govore razumljiv hrvatski) sutkinja Šupe Makon zabranila je i pitanje i mogući odgovor. Stvar je banalna, postupku predaje posjeda prethodi utvrđivanje vlasništva. A ono je gruntovnim izvatkom utvrđeno još odavno, odlukama triju sudskih stupnjeva.

Sutkinja Šupe Makon traži da se upiti oštećenici odnose samo na kazneni postupak, a ne neko tamo vlasništvo, ma koliko ono bilo ne samo meritum svih dosad vođenih sporova već i ovoga u kojem je tuženik Tomislav Tončić. Ljuta što ju stranke ne slušaju u njezinoj sudnici ona zabranjuje svaka daljnja pitanja. I tako nekoliko puta. Njeno znanje i uvjerenje je bilo da se upitima o vlasništvu ulazi u meritum odlučivanja u predmetu koji se vodi na Županijskom sudu u Splitu u drugom stupnju. A to se, uvjerena je i zna sutkinja, ne smije.

I nije lijepo. Lijepo je odvjetnika Tončića osuditi na onih 200 prosječnih dnevni dohodaka. Rasprava je završena u 13 sati i 10 minuta.

Skulptura "Pravda" (FOTO: balkan.net)

„Imam osamdeset godina i ne želim da odem s ovoga svijeta kao osuđenik, kao netko tko je pljunuo na svoj zanat i za to dobio kaznu. Borit ću se“, obećava Tončić ovih dana. "Sad je moj predmet u Strasbourgu. Možda je neki pozitivan znak da bih barem tamo mogao dobiti spor jer je moj spis ušao u onih minimalnih dva posto tzv. hrvatskih slučajeva o kojima taj sud odlučuje. Ostalih 98 posto predmeta ni ne vide sudnicu, odbačeni su u, recimo to tako, prethodnom postupku".

Rat koji vodi, a kojem još ne naslućuje kraja nije prvi u karijeri Tomislava Tončića. Rijetki znaju, Tončić je svojevremeno tužio Josipa Broza Tita i državu SFRJ zbog otimačine četiriju slika iz poznate "zbirke Rošić".

„Znate kakvo je to pravosuđe onda bilo? Komunističko! Tko me zna, zna da sam zadnji koji bih branio bilo što što nosi obilježja toga poretka. Ali pravosuđe je bilo po pravu i zakonu. Podnio sam tužbu, jedan sud, drugi sud, pravomoćna presuda i ja sam kao odvjetnik obitelji pozvan na Brijune da sa zida skinem četiri otete slike, stavim ih u auto i vratim u Zagreb. Danas? Danas je to nezamislivo“.

Tončić je ljut i ojađen. Posebno ga je pogodila osuđujuća presuda gdje ga se, nakon pedesetljetne prakse podučava kako i zašto napisati kaznenu prijavu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikipedia

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"