Prije nešto više od pola godine hrvatskim medijskim prostorom odjeknula je vijest kako novinar Jurica Pavičić mora 50.000 kuna isplatiti Dušku Mucalu, nekadašnjem intendantu splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, inače javnosti poznatijem zabavljaču i tvorcu „hitova“ poput “Namaži mi fetu kruva i paštete”, “Pjesma je jača od minobacača”, „Anka vegetarijanka” ili “Ja sam zet skoro za pet”. Međutim, radilo se nepravomoćnoj presudi Općinskog suda u Splitu koju je ovih dana preinačio Županijski sud u Splitu, i to na način da Pavičić Mucalu ne mora isplatiti ništa, već naprotiv Mucalo treba podmiriti troškove sudskog postupka koji se penju na nemalih 12.500 kuna. 

To je samo jedan od gotovo 1.200 sudskih postupaka koliko ih se trenutno na hrvatskim sudovima vodi protiv novinara i medija. Kažemo 1.200, ali taj broj je daleko veći s obzirom da je do tog podatka Hrvatsko novinarsko društvo došlo šaljući upite domaćim redakcijama kojih dobar dio nije smatrao da je bitno odgovoriti na to pitanje kako bi se dobila sasvim široka i jasna slika. Trend tužbi protiv novinara i medija je u rapidnom rastu, jer su razni moćnici odlučili da je upravo sudska tužba na nepouzdanim i praksom neujednačenim sudovima pravi način da se medijima začepi usta te da izvuku pouku za ubuduće, a ta je pouka – ne bavite se svojim poslom. Uostalom, svjedoci smo otkrivanja raznih afera visokih javnih dužnosnika, koji na svako pisanje o njihovim „nepodopštinama“ najavljuju kako će zatražiti zaštitu suda i tužiti novinare koji pišu o njima. S druge strane pravosuđe, kojem se već godinama „tepa“ kako je rak rana hrvatskog društva, posljednjih godina sve više staje na stranu tužitelja u slučajevima tužbi protiv medija, ponajviše zbog brojnih neupućenih i neobrazovanih sutkinja i sudaca koji jednostavno ne razumiju niti pojam javnog interesa, niti ulogu medija u društvu. No, vratimo se povodu ovog teksta, jer upravo ovaj slučaj ulijeva nadu u neku argumentiraniju sudsku praksu kada su u pitanju tužbe protiv novinara.

Cijela priča počela je kada je za mandata Željka Keruma u fotelji splitskog gradonačelnika, Mucalo postavljen za intendanta tamošnjeg HNK. Mucalov izbor izazvao je brojne kritike javnosti, a tadašnji ministar kulture Božo Biškupić čak je odbio potvrditi njegovo imenovanje, ali se na kraju rješenje pronašlo tako što je splitski Odbor za izbor i imenovanja donio dekret kojim se na čelo HNK u Splitu postavlja Mucala. Mucalo je odradio svoj mandat i iza sebe, zabilježili su mediji po njegovom napuštanju slavnog splitskog kazališta, ostavio dug od preko 2,3 milijuna kuna. 

Pavičić je napisao kako on ima kudikamo više referenci za trenera Hajduka nego Mucalo za intendanta HNK (FOTO: HNK Split)

Za vrijeme prijepora oko postavljanja Mucala dio javnosti upozoravao je kako se radi o miješanju politike u struku, tvrdilo se kako Mucalo ni izbliza nije pogodna osoba za ovu funkciju jer nije vezan uz struku niti posjeduje potrebna znanja s kojima bi vodio ovu kulturnu instituciju. Na loš izbor u jednom je komentaru objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji, u rujnu 2010. godine, upozorio i Jurica Pavičić. 

„Kerumova ustrajnost da za intendanta HNK postavi čovjeka koji ne razlikuje Aristofana od Aristotela, koji misli da je Avignon klub u Ligi prvaka, a Nekrošius litvanski košarkaški centar, u ostatku će normalne Hrvatske biti dočekana s prezrivim podsmijehom, a o Splitu će se ponovno govoriti kao o gradu koji je potpuno pobudalio, te u kojem je doslovce sve moguće“, napisao je Pavičić i time uzrujao kasnijeg intendanta, koji se odlučio zadovoljštinu potražiti pred sudom i zatražiti 50.000 kuna koje bi valjda trebale „isprati“ osjećaje „beskrajnog stida i srama“, kao i nelagode koje je Mucalo, kako kaže, doživio zbog tog Pavičićevog teksta, ali i nekih kasnijih tekstova.

U spornom tekstu Pavičić je napisao i kako bi sve one koji ponavljaju argument da Mucalo voli i često pohodi kazalište zamolio da ga (Pavičića, je li) kandidiraju za trenera Hajduka, jer za taj posao ima „kudikamo više referenci nego Mucalo za HNK“, s obzirom da je desetljećima bio pretplatnik na Poljudu, voli nogomet i gleda sve utakmice Lige prvaka. Pavičić je osim toga u svom komentaru kritizirao splitsku kulturnu javnost koja se nije previše bunila zbog ovog „političkog kadroviranja“ te je objasnio kako je Split spreman tolerirati kadroviranje tipa Duško Mucalo naprosto zato što u tom gradu na cijelom nizu profesionalnih pozicija ima previše drugih „mucala“, nekompetentnih ljudi koji su se položaja domogli zahvaljujući sniženim kriterijima. 

„Takvih 'mucala' ima i u gospodarstvu i u politici, ima ih na sveučilištu i u javnim poduzećima, raznorazna 'mucala' sjede u redakcijama mnogih (ako ne i svih) lokalnih medija, pa ih ima i u samom kazalištu“, poentirao je Pavičić.

To je bio tek početak, jer Mucalo je pred sudom naveo ukupno osam tekstova objavljenih u Slobodnoj Dalmaciji i Jutarnjem listu, za koje Pavičić piše, a koji su objavljeni od 2010. do 2013. godine. Mucalo je odlučio tužiti izravno Pavičića, iako to nije praksa u ovakvim slučajevima, jer se inače na novinare nezadovoljnici obruše kaznenim postupkom, dok naknadu nastale štete zbog srama, ugleda, časti, dostojanstva i sličnih fraza u odvojenom postupku parnično zatraže od nakladnika. Upravo taj detalj postat će ključan za ovaj sudski postupak. 

„Takvih 'mucala' ima i u gospodarstvu i u politici, ima ih na sveučilištu i u javnim poduzećima, raznorazna 'mucala' sjede u redakcijama mnogih (ako ne i svih) lokalnih medija, pa ih ima i u samom kazalištu“ - napisao je Pavičić (FOTO: Motovun Film festival)

U prvom postupku na splitskom Općinskom sudu, vođenom 2014. godine, sutkinja je zaključila da je tužitelj naknadu štete trebao tražiti od nakladnika medija za koje Pavičić piše. To je potvrdio i Županijski sud, da bi na koncu Vrhovni sud prošle godine predmet vratio na ponovno suđenje kod iste sutkinje na Općinskom sudu u Splitu, izrazivši pravno shvaćanje kako prema odredbama Zakona o obveznim odnosima autor odgovara za naknadu štete. Ovaj put sutkinja je presudila u korist Mucala, odredivši da Pavičić Mucalu mora isplatiti 50.000 kuna, sudske troškove u iznosu od 12.500 kuna, kao i da o svom trošku mora objaviti tu presudu u subotnjem izdanju novina za koje piše. U obrazloženju te presude stoji i pomalo neobično „zapažanje“ sutkinje koja kaže kako je Pavičić diplomirani profesor komparativne književnosti što ga kvalificira kao velikog znalca kojem je riječ glavno oruđe stoga je nedvojbeno morao znati kako njegove riječi mogu nanijeti štetu Mucalu, za što je, poentira prvostupanjska sutkinja „dovoljno pročitati iskaz tužitelja o njegovim osjećajima i osjećajima njegove obitelji“. 

Na ovakvu presudu žalili su se Pavičićevi odvjetnici, dok je Pavičić izjavio kako je zaštita „tankoćutne Mucalove dušice atak na slobodu izražavanja“ i kako je ova presuda presedan koji bi mogao omogućiti da svaki novinar koji napiše nešto što nekome nije po volji bude kriminaliziran. 

Žalba je ovog ljeta završila pred sudskim vijećem Županijskog suda u Splitu koje je odlučio preinačiti presudu, ističući kako prema odredbi članka 1061., stavak 1., Zakona o obveznim odnosima za štetu koju zaposlenik svojim radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac, te napominjući da u Zakonu o medijima ne postoji odredba prema kojoj bi oštećena osoba mogla tražiti naknadu izravno od „počinitelja štete“. Županijski sud zaključuje i kako je Pavičić novinar koji konkretno obavlja poslove vezane za kulturna zbivanja te apostrofira da mediji imaju osobito važnu ulogu u demokratskom društvu što je vidljivo i iz brojnih odluka Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, a da nositelji javnih funkcija, „što je zasigurno i funkcija intendanta HNK“, mogu biti kritizirani u okviru dopuštenih granica, a kada djeluju u službenom svojstvu mogu biti predmetom šire kritike nego obični građani. 

U obrazloženju se, među ostalim, poziva i na jednu odluku Ustavnog suda u kojoj se navodi kako javna funkcija sa sobom „neizbježno donosi izvjesno pomicanje granica tolerancije u odnosu na medijski tretman“. Stoga sudsko vijeće zaključuje da Pavičićevi tekstovi, unatoč sarkazmu i oštrim kritičkim vrijednosnim sudovima, shodno svemu navedenom nisu uvrjedljivi za osobu koja obnaša javnu funkciju. Zanimljivo je i stajalište suda prema kojem bi apsolutna zaštita nečijeg ugleda, časti i dostojanstva u potpunosti onemogućila gotovo svaku kritiku te bi slobodu mišljenja i izražavanja dovela u pitanje. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: vpz.hr/Kristijan Toplak

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"