Hrvatsko pravosuđe, kako vidimo, ima određenu dozu empatije prema pedofilima. Hrvatsko pravosuđe je široko, duboko kao ona Škorina voda, i ljudska prava, ma čija ona bila, zvijezda su vodilja našeg sudstva. Pa kamo bismo stigli da, recimo, pedofili ili osuđeni obiteljski nasilnici budu iza rešetaka gdje im je i mjesto? Iza rešetaka je opasno, posebno ako si pedofil i to naše široko i tolerantno sudstvo jako dobro zna.

-        Molim okrivljenog da ustane pred ovim časnim sudom i izjasni se krivim ili nevinim!

-        Nevin sam časni sude.

-        Po optužnici optuženi ste za seksualno napastovanje djeteta, razumijete li što vam se stavlja na teret?

-        Časni sude to do niti osam stoljeća ne da nije bilo kažnjivo djelo, već je bilo poželjno.

-        Molim optuženika da ne navodi časni sud na zaključke.

-        Samo govorim, oprostite časni sude.

-        Dobro, da zaključimo. Za navedene radnje koje su dokazane na ovom časnom sudu, i za koje se okrivljenik izjasnio kao nevin jer ne vidi u njima ništa kažnjivo, ovaj sud okrivljeniku izriče 730 dana rada za opće dobro!

-        730? Časni sude zašto toliko?

-        Hoćete da bude 830?

-        Dobro, skrušeno će okrivljeni, može li barem taj društveno korisni rad biti u nekoj školi ili vrtiću?

Tako vam po prilici izgleda sudski postupak protiv pedofila civila, dok recimo sudski postupak protiv pedofila svećenika često čak i ne postoji, jer pedofil svećenik ponekad ne podliježe časnom sudu ove divne, široke i kako bi Miroslav Škoro rekao istinito – duboke zemlje. Crkva ne prijavljuje pedofile u svojim redovima niti ih izopćuje. Ta gdje bismo stigli kada bismo zatvorili sve pedofile? Ili obiteljske nasilnike?

Dio da gdje bismo bili kada bismo zatvorili sve obiteljske nasilnike, nisam rekao ja, priglupo i bezvezno piskaralo, već je to izašlo iz usta Tatjane Šimunić Adamović, općinske državne odvjetnice u Gospiću.

„Kamo bismo došli da se pritvaraju svi obiteljski nasilnici u našem društvu“, upitala se ona, a ja je citirao točno od riječi do riječi, da ne bi bilo zabune. Jasno, jer u tom slučaju, ne tako mali dio posjednika članske iskaznice najmilije nam stranke bilo bi u zatvoru. Oni, ako niste znali imaju brojne prvake u kategoriji obiteljskog nasilja. Ako vam je kojim slučajem promaklo, ispisane su na stotine tekstova koji o tome svjedoče. Ali to je već druga priča, vratimo se mi na naše pedofile. One za koje naše pravosuđe i naše institucije čini se imaju itekako razumijevanje i empatiju. Za njihove duševne boli ako ih se ne daj Bože zatvori. I šira je to pojava u ovom društvu, nerezervirana samo za pravosuđe.

KAKO SAM SPRJEČAVAO PROGON PEDOFILA: Dječja guza ne smije stajati na putu u hrvatski raj

GLAS ZA STEPINCA: Moćni kardinal optuživan za zataškavanje pedofilije dolazi u Hrvatsku

lvan Šimunić, recimo, pročelnik Upravnog odjela za obrazovanje i kulturu Zadarske županije, Nedjeljku Ivanovu, svećeniku koji je seksualno zlostavljao stotinjak dječaka uručio je u lipnju 2018. godine nagradu za životno djelo. Crkveni sud, (ne onaj naš civilni, naravno), proglasio je koju godinu ranije rečenog don Nedjeljka krivim i odredio mu mjeru kućnog pritvora kojeg se dotični i nije previše pridržavao. Da stvar bude zgodnija, kućni pritvor nalazio se stotinjak metara od osnovne škole i u istoj ulici. Ta gdje bismo stigli kada bi svećenike, pa bili oni i pedofili tamničili? Zar je naše sudstvo još u tamnici naroda, mrskoj Jugoslaviji?

Nedjeljko Ivanov godinama je mirno ispijao kavu na Kalelargi iako su mu teška krivična djela dokazana, no istinsko procesuiranje je izostalo, jer dobio je kaznu samo „svog suda“, dakle biskupske kongregacije, a sve spada u domenu župnog biskupa koji je kaznu i odredio. Sam papa Franjo dopunio je Zakonik kanonskog prava još u srpnju 2016. godine o spolnim deliktima unutar Crkve, no poznato je da se naš kler zakona pape Franje, koji je za njih sotona, drži otprilike koliko i naše državno odvjetništvo pritvaranja budućih ubojica.

„Kad me Nedjeljko Ivanov počeo napastovati, imao sam 12 godina. Znate, vi ste dijete kojemu se srušio svijet, a svećenik vam govori da se to nikome ne smije reći. Ne shvaćate što se događa. Stidio sam se ikome priznati. Mislio sam da sam sam kriv za sve što mi se s njime događa“ - riječi su to Josipa Lisice, dječaka kojeg je Nedjeljko Ivanov seksualno napastovao punih pet godina. 

Ili, recimo, slučaj šestinskog župnika Ivana Čučeka koji je godinama bludničio nad djevojčicama. On je, pak, završio na sudu i osuđen na godinu i pol, pazite sad, uvjetnog zatvora. Da stvar bude gora i da podcrtamo tvrdnju s početka teksta kako razumijevanje nije rezervirano samo za pravosudni sustav, značajan dio župljana podržavala je svećenika i zahtijevala da ga se ne miče iz župe. Ipak, njihovi zahtjevi, a vjerojatno i molitve, nisu uslišane. Župnik je maknut, ali je ubrzo nakon presude stao za oltar u Tuhelju, držao mise i djeci vodio pripreme za krizmu. 

Ili, recimo, slučaj Drage Ljubičića. Županijski sud u Rijeci rečenog je Ljubičića osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnih dječaka. Nakon sudskog procesa koji je bio hermetički zatvoren za javnost don Drago je proglašen krivim po svim točkama optužnice za nedjela koja je kao župnik i vjeroučitelj počinio u prostorima župne crkve Svete Lucije u Banjolu na Rabu te na području osnovne škole u istom mjestu. Drago Ljubičić je osuđen, ali kaznu nije odslužio do kraja. Naime, pušten je nakon dvije godine, a onda i nagrađen plaćenim smještajem u domu za umirovljene svećenike na Krku, da bi potom još godinama sudjelovao u misnim slavljima i ispovijedao djecu, a biskupija bi ponosno te fotografije stavljala na svoje web stranice. 

„Druga djeca koju je isto hvatao i koja su prošla i gore od mene o svemu su pričala između sebe, ali roditeljima zbog straha da im neće povjerovati ili iz srama nisu htjeli ništa reći“ – riječi su jedne od žrtava don Drage. Namjerno sam ih citirao jer sam i u svojoj obitelji imao žrtvu predatorskog svećenika koji nikada nije osuđen, nikada procesuiran, nikada dana zatvora vidio nije, a na članu moje obitelji ostavio je dubok trag. 

Kada neki pedofil i dođe u ruke hrvatskog pravosuđe, kako vidimo ovih dana, može se dogoditi nevažna greškica u sustavu, pa ih za društveno koristan rad pošalju u kakvu ustanovu gdje su smještena djeca, nekad čak i hendikepirana. Događa se, jel'te. Pa što sad?

A što s djecom? Što sa štićenicima tog doma, što sa Josipom Lisicom, što s drugim don Nedjeljkovim i don Draginim žrtvama, a koliko još ima takvih neotkrivenih monstruma koji su djecu zauvijek unakazili, obilježili, oskrvnuli? Zamislite da imate dijete, dijete u dobi od 12 godina koje je nevino izloženo tim i takvim monstrumima? I zamislite da je to dijete, za koje se borite, odričete se svega zbog njega, da je to dijete u rukama tih monstruma koje ova monstruozna država greškicom pušta u blizinu vaše djece iako im je sve dokazano, iako nas psihologija uči da postoji velika vjerojatnost kako će sve to ponoviti kad im se ukaže priliku. Pita li se itko kako je toj djeci i njihovim roditeljima? Što li naša slavna kongregacija misli o tome?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"