Otkad su cjepiva u upotrebi, a ljudi umiru, stalno netko raspravlja, pišu se kilometri znanstvenih i stručnih radova o etici cijepljenja i javnog zdravstva, o sigurnosti i učinkovitosti cjepiva, o mjerama za suzbijanje zaraznih bolesti, svaki put nanovo, s konkretnim povodom ili bez konkretnog povoda. Nove epidemije su jedan od važnijih razloga da mnoštvo stručnjaka iz različitih oblasti razmatra treba li revidirati postojeće zdravstvene politike i legislativne okvire. To im je posao i taj posao ima smisla. Najgluplja, najneznanstvenija stvar na svijetu je da se temi cijepljenja, cjepiva i etike javnog zdravstva pristupi kao prema nespornoj činjenici da je Zemlja okrugla. Što se teorija zavjera tiče, budući da nemam veze s njima, nikada mi nije palo na pamet da bih se od njih trebala ograditi. Ateistkinja sam, pa se ne ograđujem od ljudi koji vjeruju u boga, sve dok njihovo političko djelovanje ne atakira na koncept sekularne države.

Četvrta skrivena projekcija Motovun Film Festivala sakrila se sinoć u bivšem kompleksu Tvornice željezničkih vozila Gredelj u Zagrebu. Kako je propao Gredelj na Lupigi smo već više puta detaljno pisali. Od giganta koji je zapošljavao oko 2.800 radnika, za koje je tvornica izgradila više od 700 stanova, a njih 520 dobilo kredite za gradnju kuće, ostalo je gotovo ništa. Napuštena Gredeljeva hala nijemo svjedoči o tome. No, život se u nju sinoć nakratko vratio, kada je tristotinjak osoba tamo stiglo kako bi pogledalo skrivenu projekciju Motovun Film Festivala.

Hronologija zbivanja u jednoj sedmici jula 1995. rekonstruisana je na osnovu iskaza svjedoka, dokumenata i drugih dokaza izvedenih na suđenjima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ono što se u Srebrenici dogodilo u julu 1995. najavljeno je u dva dokumenta usvojena još 1992. a postupno realizovano u godinama koje su slijedile. Skupština Srpske Republike BiH na 14. sjednici održanoj 16. maja 1992. usvaja šest strateških ciljeva srpskog naroda. Strateški cilj broj 3 nalaže eliminisanje rijeke “Drine kao granice koja razdvaja srpske države” – Republiku Srbiju i Republiku Srpsku. General Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), 19. novembra 1992. potpisuje Direktivu broj 4 kojom definiše način ostvarenja trećeg strateškog cilja: “Neprijatelju nanositi što veće gubitke i prisiliti ga da napusti prostore Birača, Žepe i Goražda” u Istočnoj Bosni.

Srbija i Srebrenica, 22 godine posle. Kao da je juče bilo. Ista količina ignorisanja, ili ista količina zamena teza, ista količina onih “ali”... Ista količina nepodnošljive lakoće odjebavanja svega onoga što se dešavalo tu, uz neposrednu granicu. Ove godine, kao i prošle Aleksandar Vučić neće u Srebrenicu. Da li će neko iz vlade nije sigurno, a nije toliko ni bitno. Ne, dok god se na komemoraciju stradalima odlazi sa figama u džepu, dok god postoji onaj “ali”, dok god se ne prizna odgovornost Srbije bolje ne odlaziti. Ili, dok god Srbija ne unese u Krivični zakon kažnjavanje za negiranje genocida u Srebrenici, a ne samo u Ugandi. O svemu tome govori i dešavanje u noći neposredno pred obeležavanje obljetnice genocida, u centru Beograda. Kao i prethodnih godina Žene u crnom i srodne organizacije najavile su performans, ali tamo su sinoć došli i on koji maju da kažu nekoliko „ali“.

Na današnji dan, prije točno 35 godina, u Beogradu je u 72. godini života preminuo veliki Meša Selimović, a tim povodom s vama ćemo podijeliti često spominjan monolog pod naslovom „Kakvi smo ljudi mi Bosanci“. Dirljiv je to zapis o zemlji i ljudima koji "žive na razmeđi istoka i zapada, na granici svjetova, svakome na udaru, uvijek nekome krivi". Riječ je o pisanom spomeniku narodu koji je "od nevolje stvarao vrlinu" i "do jučer bio ono što danas želi da zaboravi, ali nije postao nešto drugo". Meša Selimović tako piše: "Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud". Svoj monolog veliki književnik zaključuje s riječima - "svaka nam čast našoj ludosti!".

Dakle, umrla je ovih dana Tatjana Tagirov u svojoj 56. godini, na vrhuncu novinarske i intelektualne vitalnosti, emitirajući priču koja nadilazi njezin individualni lik i djelo, kao profil jedne simbolički, kulturološki i fizički likvidirane generacije kakva se dugo neće pojaviti u preostalom vakuumu slavenskoga juga. Pomno sročena vijest kaže: „preminula je 7. srpnja od kratke i teške bolesti“. U vrijeme rata čiji je cilj bio refeudalizacija sviju jugoslavenskih naroda i narodnosti, nadležne državne ustanove izvijestile su je da je Srpkinja, nešto poput urođene bolesti u hrvatskoj državi, koja je jako držala do svoje nacional-higijenske sterilnosti. Posljednjih decenija radila je za desetke redakcija istodobno, kako je sama rekla, da bi egzistencijalno opstala, dajući svoj obol i slobodno lebdećoj inteligenciji i poduzetnim profesijama. Da, umrla je prerano, potplaćena i prognana na margine vladajućega novinarstva...