Ideja o preimenovanju Masarykove ulice prvi put se javila 1941. godine, kad je konce vlasti u Zagrebu preuzeo Ante Pavelić, hrvatski saveznik nacističkog režima u Njemačkoj i fašističkog režima u i Italiji. Osim s rasno, nacionalno i politički nepodobnim sugrađanima, Pavelićev režim obračunavao se i sa imenima ulica i trgova. Među likvidiranima po kratkom postupku našao se u Zagrebu i Tomáš Masaryk. Njegovu ulicu ustaški režim je preimenovao u ulicu Milana Šufflaya. Relativno beznačajan za politička zbivanja u Hrvatskoj i još beznačajniji na europskoj političkoj sceni, Milan Šufflay kao ubijeni hrvatski političar, povjesničar i književnik, nacionalist i "frankovac", Pavelićevom režimu bio je daleko bliži od Masaryka. Masaryk se zalagao za uspostavu prve Jugoslavije i ustašama je mirisao na slavenstvo, a taj "miris" NDH nije mogla podnijeti.

Kvaliteta prikazanog u velikoj mjeri zavisi od kvalitete “berbe”, a, iskreno, bilo je i boljih godina. Ali, uz trud organizatora, bogat propratni program i opuštenu atmosferu, Liburnia Film Festival, najstariji festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj i jedini festival koji prikazuje isključivo recentne hrvatske dokumentarce, ostaje destinacija za preporuku za kraj ljeta. A vidjeli smo svašta, od pobjedničkog „Blinka“ Jakova Labrovića u kojem autor u četiri relativno kratke scene snimane gotovo gerilski piše kroniku psihičke bolesti i tretmana svoga brata, preko „Života od milijun dolara“ Roberta Tomića Zubera, priču o potrazi za novcem sakupljenim u dobrotvornoj akciji za liječenje Nore Šitum, do „Buffeta Željezara“ koji je napravljen od razgovora u birtiji na ulazu u nekad golemu sisačku Željezaru, i to posljednjih šest dana prije nego li će buffet zauvijek zatvoriti svoja vrata, suočen s nedostatkom gostiju, nakon propasti sisačke industrije.

Monopolski položaj Hrvatskog Telekoma na domaćem tržištu i utjecaj HT-a na poraznu činjenicu da Hrvatska ima spor i skup internet, zaintrigirao je, makar na zaobilazan način, i institucije Europske unije. Europski revizorski sud, naime, o kojem se u Hrvatskoj vrlo malo zna, ispitat će dokle se u našoj zemlji stiglo u izgradnji mreže za brzi širokopojasni internet. „U Hrvatskoj imamo Internet koji je među najsporijima u Europskoj uniji. No, istodobno je i među najskupljima u Europskoj uniji. U interesu je naših građana da se utvrdi zašto je tome tako i tko opstruira razvoj interneta u Hrvatskoj“, objašnjava Lupigin izvor u institucijama EU. To bi, prema svemu sudeći, trebala biti prva istraga tog suda u Hrvatskoj. Rezultati će biti predani Europskoj komisiji koja može poduzeti odgovarajuće korake prema članicama koje ne ispunjavaju plan Komisije, a iza cijele igre krije se odgovor na pitanje tko će povući pozamašne poticaje.

Festivalsko ljeto na području Hrvatskog primorja u proteklom su desetljeću označili festivali elektronske glazbe, te smo trojicu zagrebačkih DJ-a i promotora Jana Kinčla, Gorana Zmaića i Nenada Barića koji na njima redovno i nastupaju, zamolili za komentar o festivalima u Puli i o sceni općenito... Jan Kinčl je voditelj radijske emisije „Zero Show“ i organizator partyja u timu Casa, čija je plata vezana uz techno i house. Poznatiji kao Funk Guru, Nenad je DJ i promotor-organizator unutar CFSN kolektiva, evenata poput Illectricity i R/verse festivala, mnogih klupskih, ali i video-projekata poput Videoskopa. Goran je promotor iz Ekstrakt kolektiva koji niz godina na području Zagreba predstavlja kako strane, tako i domaće DJ-e i producente, a radi kao dizajner i ilustrator za nekoliko hrvatskih izdavača elektroničke glazbe.

Najopsežniji dio, posvećen je "jugoslavenskom iskustvu u nacionalnim perspektivama". Po jedno je poglavlje posvećeno jednoj republici, o kojoj je pisao autor iz te sredine, te po jedno, ravnopravno poglavlje, Kosovu i Vojvodini. Dio o Hrvatskoj napisao je zagrebački povjesničar Ivo Goldstein, koji upozorava kako "nema jednostavnog i kratkog odgovora" na najčešće, "pučko pitanje": je li Jugoslavija za Hrvate bila dobra ili loša. Potkraj 1989. godine, prema anketama, 66 posto Hrvata i 72 posto Srba u Hrvatskoj smatrali su međunacionalne odnose dobrima, a samo devet posto Hrvata i 4,5 posto Srba lošima. Pola godine kasnije, u lipnju 1990. godine u Zagrebu su se suočile nogometne reprezentacije Jugoslavije i Nizozemske. Tijekom himne, gledatelji su ili zviždali ili okrenuli leđa.

Mada će vas Crkva okarakterizirati kao neprijatelja države i slugu sotone, ako tvrdite da je na djelu represivna i brutalna prisila, činjenice govore drugačije. Crkva i njeni apologeti se miješaju u sve, pa uzimaju za pravo da se miješaju i u sferu turizma. Ovih dana se isticalo u nekoliko slučajeva da su i požari koji haraju Dalmacijom „Božja kazna“, za Sodomu i Gomoru Ultre za koju drže da je, ni manje ni više, nego Sotonin festival. No ono što se pokušava urediti klerikalnom prisilom najnoviji su zakoni o koncesijama u kojima, po naputku Crkve, nudističkih plaža i kampova – praktički više ne bi trebalo biti. I što nam to sve govori o nama, kao i kakav upliv klerikalna desnica ima na današnjeg građana RH koji uredno plaća porez i živi u uvjerenju da ima tolerantnu, uređenu sekularnu državu koja poštuje sve različitosti, slobode i temeljna ljudska prava?