Godišnjice pogibije heroja Narodnooslobodilačke borbe odavno već u Hrvatskoj nisu nikakva vijest za glavninu javnosti; događaj biva tek šutnja koja ih pokriva. Između rijetkih iznimaka proteklih dana isticali su se medijski tekstovi o 75. obljetnici smrti Stjepana Filipovića, slavnog komunističkog revolucionara i partizana. Glavnina akcenta u tim prigodnim osvrtima tiče se, međutim, dvaju momenata: velika fotografija Stjepana Filipovića, ruku prkosno uzdignutih pod vješalima, nalazi se kod glavnog ulaza u sjedište Ujedinjenih Naroda u New Yorku i, drugo, Stjepan se paralelno zvao i Stevan ili Stevo, doduše neslužbeno, ali i neporecivo. Fotografiju koja će inspirirati kipare Mira Vucu i Vojina Bakića na vajanje spomenika palom junaku u Opuzenu i Valjevu, snimila je fotografska pripravnica Slobodanka Vasić, sedamnaestogodišnjakinja koja se zatekla u blizini s aparatom Leica i potom razvijene pozitive postavila u izlog lokalne radnje.

„Nasilje je kao virus, gripa. Roditelji tuku djecu, onda se djeca poslije toga tuku međusobno, nastaje međuvršnjačko nasilje. Kad djeca odrastu, oni postaju nasilni, pa ako su pretjerali, onda su nasilni prema drugim odraslim ljudima, ali ako nisu nekako došli do te tačke, opet su nasilni prema svojoj djeci, tako da se krug stalno ponavlja. Treba zaustaviti nasilje“, poruka je s kojom se Antonije Pušić poznatiji kao „svjetski mega car“ Rambo Amadeus uključio u kampanju "Zaustavimo nasilje", koja se provodi u suradnji UNICEF-a i Vlade Crne Gore. „Uspješna vakcina je onda kad si jači, veći i stariji, da postaneš svjestan da je u tvojim rukama ključ, da si ti taj koji zaustavlja nasilje. Nasilnik zaustavlja nasilje“, zaključuje Rambo svoju kratku video poruku. Prema nekim istraživanjima tek bi svaki četvrti građanin Crne Gore prijavio teži oblik fizičkog kažnjavanja djece.

„Slovenci su imali vrlo elegantnu ulogu, imali su slobodniji prostor za iskazivanje svega onoga što je naša generacija mislila. Meni je bilo fascinantno kada bi kolege iz Ljubljane dolazili u Zagreb. Zadržali bi se vrlo kratko, a potom bi otišli u Split, s tezom da se prava Hrvatska ne nalazi u Zagrebu. Štoviše, u Zagrebu je ona ušminkana, reprezentativna, dok se ono što je zapravo utroba Hrvatske događa u Splitu. Mislim da to vrijedi zapamtiti i za današnja vremena“, kaže Jasna Babić u novom nastavku feljtona o hrvatskom tiskanom novinarstvu osamdesetih godina, dok će za Polet koji je uređivao Ninoslav Pavić reći da je to najdosadniji Polet ikad. Viktor Ivančić za te će novine reći da su razvikane i da su uvijek bile „fancy“, dok su istovremeno postajale daleko žešće, žustrije i politički izravnije novine. „Oko Poleta postoje pretjerivanja, a jednim malim dijelom i oko Mladine“, dodat će Marinko Čulić.

Zakurac je Europska komisija reagirala što je na čelo Ekspertne radne skupine za provedbu kurikularne reforme imenovana Jasminka Buljan Culej, kao što je zakurac bilo onomad Ivanu Đikiću otići iz Hrvatske, da bi mu se ista ta i slična Europska komisija poklonila i dala mu nepovratna sredstva kada se čovjek borio što se tog nesretnog ministra Andrej Plenković drži kao pijan plota, zakurac ga je branila masa od 50.000 ljudi kada je masa od 1,4 milijuna Hrvata držala da je jebivjetar, da troši pare na pizdarije i zakurac je danas podsjećati, kako je točno jebena godišnjica kada je tih nesretnih 50.000 duša pokušalo neki kurac napraviti sa ovom zemljom, pokazati da nešto jebeno u njoj ne valja, kada nam po uglednim svjetskim analitikama mladost kurca ne razumije, niti uči, kako je obrazovni sustav sramotan i očajan, zakurac je kažem svima nama sve to bilo, a u četvrtak će biti ravno godina dana.