Prva replika opisuje šampiona, a izgovara je odlični Slavko Štimac, u roli glavnog lika, Mate Parlova, šampiona - pobjednika bez premca: „186 centimetara, 80 kilograma. Dugačke ruke. Velike šake. Široka ramena. Čvrste vilice – veliki šampion“. A on, onako sitan, neugledan, uvučen u sebe i sasvim neprimjetan, sušta je suprotnost tom opisu nekog mitskog junaka. Prije je to neki marginalac od koga ne znate što bi trebali očekivati. Od samog početka jasno je kuda ova pripovijest vodi - malom čovjeku u vrtlogu sportskih uzbuđenja, nastupa i trijumfa, na vjetrometini povijesti i doba u kojem je živio. Ime Mate Parlova, zbog zahtjeva obitelji, nigdje se ne spominje, ali svakome je jasno o kome je riječ. Središnja nit koncepta je kako šampion doživljava svijet i kako svijet tumači njega, gdje je on u tomu svemu kao ogoljeni čovjek, ljudsko biće sred razjarene gomile koja ga diže u zvijezde, slavi njegove pobjede, ali ga i gazi kada je poražen.

Trump prijeti. Prijetio je za vrijeme predsjedničke kampanje, prijetio je kada je došao na vlast i još uvijek prijeti otkazivanjem nuklearnog dogovora s Iranom. Međutim, njegove riječi su jeftine, pa za stvarnu procjenu što se događa u Bijeloj kući po tome pitanju, treba zagrebati ispod površine. Skupina u Bijeloj kući koja je najviše radila po pitanju lobiranja Trumpu protiv dogovora s Iranom bili su neokonzervativci i desničarski populisti, ali na njihovu nesreću, doživljavaju konstantne poraze. U potencijalni sukob Sjedinjene Države ušle bi bez ikakvog međunarodnog legitimiteta, s obzirom da UN-ovi promatrači redovito izvješćuju da se Iran drži svih parametara dogovora, iako Trumpova vlast tvrdi da se ne drži „duha dogovora“. Međutim, unatoč trenutnom porazu vojnih jastrebova, ni Washington ni Teheran ne bi trebali mirno spavati jer odnose s Iranom sada uglavnom vode umirovljena vojna lica umjesto diplomata, što je loš recept.

Već 20 godina Maxime Qavtaradze živi u potpunoj osami, na vrhu četrdeset metara visoke stijene. Impresivni vapnenački monolit nalazi se na zapadu Gruzije, a Gruzijci ga nazivaju Stup života ili Stup Katshki. Stijenu su koristili svećenici asketskog ranokršćanskog reda koji su živjeli na vrhovima stubova ili na stijenama kako bi odoljeli „ovozemaljskim iskušenjima“. Qavtaradze je monah, silazi sa stijene dva puta tjedno i tada mu je potrebno oko dvadesetak minuta da se spusti niz ljestve. Namirnice potrebne za život donose mu njegovi sljedbenici, a na stijenu ih podižu uz pomoć vitla. „Gore je takva tišina da mogu osjetiti božje prisustvo“, objašnjava Qavtaradze koji se zaredio još 1993. godine, kao 39-godišnjak, i to nakon što je neko vrijeme proveo u zatvoru. Kada se prvi put popeo na stijenu spavao je, kaže, u frižideru, koji ga je štitio od vremenskih neprilika, a do danas je sebi namjestio pristojnu kolibu s udobnim krevetom.

U Italiji gdje neofašisti još uvijek slobodno proslavljaju godišnjicu Marša na Rim fašista Benita Mussolinija, gdje se „mjere kukurzi“ na grobu ovog zločinca i prodaju njegove biste skupa s kukastim križevima, jučer je prihvaćen zakon prema kojem to više neće biti moguće. Naime, Zastupnički dom talijanskog parlamenta, javlja Hina, sinoć je prihvatio zakon kojim se zabranjuje javno prikazivanje fašističkih i nacističkih simbola, a dogodilo se to nakon niza incidenata u zemlji. Ovaj zakon tako predviđa zatvorsku kaznu od šest mjeseci do čak tri godine za fašistička ili nacistička salutiranja i pozdrave, kao i za prodavanje fašističkih ili nacističkih suvenira te širenje takve propagande na internetu, a prije njegova stupanja na snagu potrebno je još da ga potvrdi Senat. Sasvim logično, desna oporba, uključujući i stranku Forza Italia bivšeg premijera Silvija Berlusconija, protivila se prihvaćanju ovog zakona.

U 89-oj godini života danas je preminuo istaknuti hrvatski intelektualac, čovjek iznimne biografije, Slavko Goldstein. Kako doznajemo Goldstein je preminuo u zagrebačkoj bolnici Rebro, od posljedice upale pluća. Sav doprinos ovog velikana našem društvu teško je i pobrojati na jednom mjestu. Goldstein je rođen je 22. kolovoza 1928. godine u Sarajevu, a djetinjstvo je proveo u Karlovcu, gdje mu je otac Ivo preuzeo uglednu obiteljsku knjižaru. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske ustaše su uhitile njegovog oca, a 13-godišnji Slavko je pobjegao u selo Banski Kovačevac gdje ga je primila i prikrila jedna obitelj. Istog ljeta njegov je otac skončao život u koncentracijskom logoru Jadovno, a u ratu je Slavko Goldstein izgubio i veći dio šire obitelji koja je do rata živjela u Tuzli. Stradali su mahom kao žrtve koncentracijskih logora Jasenovac i Auschwitz. Svoga sina, Slavko Goldstein u uspomenu na oca nazvat će Ivo.

U cijelom kaosu koji je pogodio srednju Dalmaciju zatekao se i Kristijan Fešte, stanovnik Starigrada. I njemu je voda prodrla u kuću i napravila značajnu štetu. No, on i njegova obitelj odlučili su da - što god da se dogodi, neće paničariti. I tako je Fešte, za primjer ostalima koji su se našli u ovom kijametu, pokazao kako se treba nositi s kriznim situacijama. Postavio je stolicu na ulaz u kuću i polaganim radom jedne ruke (sa sendvičem u drugoj u jednom trenutku), izbacivao je vodu iz svoje kuće. Javili smo se da ga upitamo za dozvolu prenošenja njegovog videa, koji je u samo par sati podijeljen više od tisuću puta. "Voda i dalje nadire", kazao nam je dajući pristanak, "al' mi se ne predajemo". "Mi smo u centru Starigrada. Skroz smo potopljeni, a okolica je još i gore stradala. Trenutno vatrogasci ispumpavaju vodu na par lokacija u blizini, ali kiša je opet pojačala pa se bojim da ćemo imati besanu noć. Heinekena nam je ponestalo, ali još uvijek imamo dovoljne zalihe Karlovačke", ističe Fešte optimistično uz popratnu fotografiju trenutnog stanja.