U sjeni „spektakla stoljeća“, uhićenja u slučaju Agrokor, prošao je početak ponovljenog suđenja Branimiru Glavašu, utemeljitelju i nedavno ponovno izabranom predsjedniku HDSSB-a, te petero njegovih suoptuženika. Radi se o optužbama za ratni zločin nad osječkim Srbima tijekom 1991. i 1992. godine, koje javnost poznaje kao slučajeve „Garaža“ i „Selotejp“, a tvrdi se da su optuženi odgovorni za ubojstvo deset osoba i jedan pokušaj ubojstva te zlostavljanja više civila.

Uz Glavaša za ovo su zlodjelo okrivljeni Ivica Krnjak, Gordana Getoš Magdić, Dino Kontić, Tihomir Valentić i Zdravko Dragić, a svima se već jednom sudilo po ovoj optužnici te je tada saslušano čak 120 svjedoka. Prije osam godina, naime, kažnjeni su na zatvorske kazne od pet do deset godina. No, tu je osuđujuću presudu ukinuo Ustavni sud i naložio novo suđenje, koje je jučer započelo na Županijskom sudu u Zagrebu. Svih šestero okrivljenih izjasnilo se da nisu krivi za egzekucije srpskih civila koje su se odvijale na obali Drave te niz mučenja i ubojstava u garaži bivšeg Sekretarijata za narodnu obranu.

Branimir Glavaš i Vladimir Šeks snimljeni početkom devedesetih (FOTO: tacno.net)

Nakon što je tužiteljstvo u uvodnoj riječi ustvrdilo da će dokazati krivnju optuženih za ratni zločin protiv civilnog stanovništva protivno međunarodnom pravu, Glavašev odvjetnik, Dražen Matijević, rekao je kako je optužnica „promašena“, jer se poziva na Ženevsku konvenciju o zaštiti civilnih osoba, a sve žrtve bile su hrvatski državljani pa se na njih u ovom slučaju mora primjenjivati pravni poredak Republike Hrvatske. Zatražio je i da se iz spisa izdvoje „nezakoniti dokazi“, što se odnosi na iskaz zaštićenog krunskog svjedoka Krunoslava Fehira koji je Glavaša prokazao kao nalogodavca ovih zločina te na zapisnik s ispitivanja Gordane Getoš Magdić koja je isprva teretila Glavaša, a kasnije tvrdila da je njeno ispitivanje bilo nezakonito. 

Naime, Getoš Magdić je iznoseći obranu tijekom prvog postupka rekla kako su u fazi predistrage i tijekom istražnog postupka policajci iznudili njeno priznanje, zlostavljanjem i ucjenom. Zbog toga su na sudu saslušane sve osobe koje su nazočile priznanju te je sud utvrdio da je ispitivanje, kako u policijskoj postaji Osijek, tako i pred istražnim sucem u Osijeku, bilo zakonito. 

Tužiteljstvo u ovom postupku tvrdi da je Glavaš bio na vrhu zločinačkog lanca te je, isprva kao neformalni, a potom i kao formalni zapovjednik, određivao kriterije za odabir žrtava. S druge strane Glavaš se brani da se u ovim slučajevima radi o politički montiranom procesu, koje je inicirao vrh HDZ-a u vrijeme kada je optužnica podignuta i kada su glavnu riječ u HDZ-u vodili tadašnji premijer Ivo Sanader i Vladimir Šeks.

Glavaš na optuženičkoj "klupi" (FOTO: Hina/Denis Cerić)

Među žrtvama ovih slučajeva su i Čedomir Vučković te Đorđe Petković, ubijeni istog dana. Prema iskazu spomenutog Fehira, Vučković je nakon višesatnog premlaćivanja bio prinuđen na ispijanje kiseline, a u kakvim je zastrašujućim mukama umirao svjedoči činjenica da je u agoniji uspio probiti zaključana vrata garaže u kojoj je bio zatočen, te odmah potom preminuo u dvorištu. Kao i Vučković i Đorđe Petković je bio prisiljen piti kiselinu iz akumulatora, a Mostov nesuđeni gradonačelnik Splita i zamjenik ministra turizma u vladi HDZ-a i Mosta, Robert Pauletić, upravo je njega prokazao kao atentatora na Branimira Glavaša. Podsjetimo, kao novinar Slobodnog tjednika, u rujnu 1991. godine, Pauletić je objavio tekst pod naslovom „Spriječen atentat na Glavaša“, u kojem se tvrdi da je Petković bio naoružan „thompsonom“ te se počeo prikradati zgradi u kojoj je bio Glavašev ured kada ga je otkrila straža i likvidirala. Ta je priča kasnije razotkrivena kao potpuna krivotvorina.

„U garažu bi, s navučenim potkapama preko glave i bejzbol palicama, ulazila po dvojica pripadnika Branimirove osječke bojne. Čuli su se tupi udarci, a potom jauci. Nakon nekog vremena dvojica ispitivača bi odlazila prema Glavaševu uredu, te se ponovno vraćala u garažu. Trajalo je to cijeli dan. Jedan od Glavaševih prozora, na kojem su bile rešetke i koji je bio stalno otvoren, gledao je ravno na garaže. Pred kraj ispitivanja čuo sam kako su osobe zatočene u garažama tjerane da piju tekućinu iz akumulatora. Čuo sam strašne krikove. Tog ljetnog osječkog dana, kad se već počeo spuštati sumrak, izmučen od boli, jedan od dvojice zatočenih u garaži, pokušao je potražiti spas. Čuli su se tupi udarci s unutrašnje strane garaže, a potom i škripa vrata. Jedan od zatočenih, sredovječni čovjek u bijeloj košulji kratkih rukava, koji ni po čemu nije ličio na 'opasnog četnika', izašavši iz garaže, dočekan je hicima. Pucala su najmanje dvojica stražara i čovjek je ubrzo pokošen“, prisjećao se kasnije zaštićeni svjedok, inače u to vrijeme pripadnik osječke bojne. Na fotografiji žrtve uz Pauletićev tekst našao se upravo Vučković, a i Vučković i Petković, bizarno je, navedeni su u monografiji “160. osječka brigada”, u odjeljku “Poginuli civili u Domovinskom ratu na području Općine Osijek”.

Pravnici Documente - Centra za suočavanje s prošlošću tijekom prvog suđenja prisustvovali su na svim raspravama u ovom slučaju, a najavljuju da će suđenje pomno pratiti i ovoga puta. Nakon jučerašnjeg početka suđenja odlučili su javnost upozoriti da su prošli sudski postupak obilježili teški pritisci na svjedoke, zakašnjelo postupanje institucija kaznenog progona i najvišeg ustavnog tijela Republike Hrvatske te nepoštivanje neovisnosti sudstva, od strane Hrvatskog sabora, ali i suradnja s pravosudnim tijelima Republike Srbije i Bosne i Hercegovine.

Pauletićeva krivotvorina (FOTO: ST)

„Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da su optuženici kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, ovisno o svojoj ulozi, naređivali, odnosno civile neposredno uhićivali, zatvarali, mučili, vezivali samoljepljivom trakom i dovodili do rijeke Drave gdje bi ih hicima u glavu usmrćivali. Brutalnost i bezobzirnost naročito je izražena u zlostavljanju oštećenog Čedomira Vučkovića, u garažama tadašnjeg Sekretarijata za narodnu obranu. On je nakon višesatnog premlaćivanja bio prinuđen na ispijanje kiseline istočene iz akumulatora. Navedene protupravne radnje poduzimane su u svrhu zastrašivanja i odmazde, a gotovo sve žrtve bile su srpske nacionalnosti“, podsjećaju iz Documente, tvrdeći da je utjecaj Branimira Glavaša, kao osobe koja je bila u samom vrhu državnih i vojnih struktura, bio evidentan i tijekom cijelog trajanja kaznenog postupka

„Dok su ostali optuženici žalbeni postupak pred Vrhovnim sudom RH čekali u pritvoru, prvooptuženi Glavaš je, zahvaljujući zlouporabi instituta dvojnog državljanstva izbjegavao lišenje slobode, nakon što je prvostupanjskom odlukom oglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu. Prizivno vijeće Suda Bosne i Hercegovine odbacilo je žalbu Hrvatske na odluku prvostupanjskog vijeća istoga suda kojom je odbijen zahtjev za izručenje opt. Branimira Glavaša“, objašnjavaju iz Documente, ističući kako na Hrvatskom saboru nedvojbeno leži najveća odgovornost za Glavašev bijeg, jer je svojom odlukom temeljenom na pogrešnom tumačenju Ustava RH, onemogućio pravosudnim tijelima da samostalno i nepristrano odlučuju o određivanju pritvora protiv Branimira Glavaša. 

„Ovakvom se odlukom Hrvatski sabor narugao sudstvu čija se neovisnost smatra imperativom svake civilizirane, moderne, demokratske i nadasve pravne države, utemeljene na zaštiti i poštivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda“, tvrdi se, uz napomenu kako je slučaj Glavaš u fokus stavio i problematiku nemogućnosti izručenja vlastitih državljana između država nastalih raspadom nekadašnje SFRJ, koji dvojna državljanstva sve češće zlorabe za izbjegavanje kaznene odgovornosti za teška kaznena djela ratnih zločina i organiziranog kriminala.

Samo nekoliko dana prije početka ponovljenog suđenja Glavaš je izabran za predsjednika HDSSB-a (FOTO: Hina/ml)

Ističe se i kako je dokazivanje činjenica koje je sud smatrao važnim za pravilno presuđivanje bilo iznimno teško, prvenstveno jer je, zbog neadekvatne reakcije državnih tijela u vrijeme kada su se ubojstva događala, ostalo malo materijalnih dokaza, a potom i zbog zakašnjelog postupanja tijela kaznenog progona. Kao primjer se navodi zapisnik o uviđaju ubojstva Čedomira Vučkovića u dvorištu Sekretarijata za narodnu obranu koji sadrži cijeli niz nevjerojatnih „propusta“ i „netočnih konstatacija“. Tako, primjerice, puška koju je žrtva navodno imala kod sebe nije izuzeta, također s mjesta događaja istražni sudac nije izuzeo oružje iz kojeg je pucano na Vučkovića, čak niti čahure, a utvrdio je da je na lešu vidljivo više prostrijelnih rana glave, iako žrtva uopće nije zadobila prostrijelnu ranu glave. Nije naloženo ni uzimanje parafinskih rukavica od osoba koje bi mogle biti osobe koje su pucale u žrtvu. 

Zbog takvih reakcija nadležnih državnih tijela dokazni postupak se temeljio na verbalnim iskazima, zbog čega su tijekom kaznenog postupka posebno teški bili pritisci na svjedoke. 

„Najeklatantniji primjer kršenja Zakona o kaznenom postupku je objavljivanje tajnih svjedočenja, odnosno iskaza koji su dani na sjednicama s kojih je bila isključena javnost. U navedenim slučajevima ne samo što je prekršena odluka Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, već je iskazano nepoštivanje suda, jer se objavljivanjem dijela iskaza ili njegovim parafraziranjem iskaz čini dostupan javnosti, ignorira se odluka Vijeća, pokazuje se samovolja i nepoštivanje pozitivnih propisa Republike Hrvatske, na kojima je temeljena odluka Vijeća o isključenju javnosti. Posredno se utječe na konkretnog svjedoka, kao i na svjedoke koji će svoj iskaz tek dati“, navode u Documenti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/Denis Cerić

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"