Koliko god veliki, Split je mali grad u kojemu svi poznaju sve i znaju što rade, što će raditi. U ovom slučaju što će graditi. Baš na Bačvicama, baš na teritoriju Gurdulićevih koji godinama, bez plaćanja najamnine, eksploatira tenisačko društvo okupljeno na Firulama. A Gurdulići? Neka se bave sudovima. Tako je gradom krenula priča da će baš tu na čestici 687 jedan moćni tajkun graditi hotel i sve što ide uz, navodno, velebnu, višekatnicu sa svom ponudom koju budući bogati gosti mogu zamisliti. Splićani znaju o kome se radi, znaju tko je namjestio cijelu stvar i moćnom čovjeku iz Zagreba (pravniku, dapače odvjetniku), širom otvorio vrata investiranju na tuđem. Može li Grad Split provesti parcelaciju imovine Gurdulića? Ne može. A kako je ona ipak provedena? Jednostavno, Grad Split je donio Odluku da je imovina Gurdulića imovina grada, a kad je grad vlasnik onda može tim česticama raspolagati po svojoj volji. Bez obzira što nigdje nije zapisano da je i stvarni vlasnik.

Model je uvijek isti, a izgleda tako da se sindikalisti proglase tehnološkim viškom i „istjera ih se na cestu“, a da ovdje uistinu nije slučaj o tehnološkim viškovima, objašnjavaju pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović iz Sindikata novinara, svjedoči činjenica da poslodavac potom ne čeka minimalnih zakonom propisanih šest mjeseci, već odmah angažira druge novinare. Često su to, napominju, jeftini agencijski radnici ili studenti, koji potom obavljaju identične radne zadatke koje su obavljali otpušteni novinari. Ne treba napominjati da se to itekako kosi sa zakonom. Na koji se način ovdje krše zakoni Republike Hrvatske najbolje govori članak 188. Zakona o radu. U njemu sasvim jasno stoji kako sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja te dužnosti i šest mjeseci nakon prestanka te dužnosti, a bez suglasnosti sindikata nije moguće otkazati ugovor o radu.

Hrvatska 2048. godine, teleportiranje je moguće, ali Hrvatska i tada zaostaje, pa stvari ne funkcioniraju baš na najvišoj razini. Kratki je to sažetak SF komedije „Teleport Zovko“, snimljene 2013. godine. Prvi je to kratkometražni film redatelja Predraga Ličine, koji je o tom svom uratku svojevremeno rekao ovo: „Kakva bi bila reakcija konzervativne desnice da su shvatili na koji sam način dao svoju viziju onog što se dogodilo 24. lipnja 1981. godine? Ne piše bez veze na početku da je film ‘Teleport Zovko’ snimljen prema istinitom događaju”. Otkud sada 1981. godina, ako smo rekli da se radnja filma odigrava u dalekoj budućnosti? Otkrit ćete pogledate li ovaj sedamnaestominutni film u kojem glavne uloge tumače Linda Begonja, Krešimir Mikić, Bojan Navojec i Ana Stunić. Film se, naime, od jučer može pogledati na Vimeu, gdje ga je „okačio“ Ličina, kojeg će, ne treba sumnjati, mnogi nakon što pogledaju film optužiti za blasfemiju.

Samo zato što nisu bespogovorno pristali na uvođenje crkvenog nauka na Farmaceutsko-biokemijski fakultet, nego su se založili za znanstveno, stručno i nepristrano podučavanje budućih farmaceuta i farmaceutkinja, prof. dr. sc. Valerije Vrček okomio se na svoje kolege, tvrde aktivistkinje nekoliko ženskih grupa. Naime, u Glasu Koncila, čiji je osnivač i izdavač Nadbiskupski duhovni stol, od prošlog tjedna, Valerije Vrček, inače redovni kolumnist tog tjednika te profesor s Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta i član Etičkog savjeta Sveučilišta u Zagrebu, objavio je tekst na koji su danas reagirale Autonomna ženska kuća Zagreb, Centar za žene žrtve rata Rosa, Lezbijska grupa Kontra te Ženska mreža Hrvatske, tvrdeći kako se zapravo radi o pozivu na javni linč, usmjerenom prema onima koji drugačije misle.