Gradska skupština Grada Zagreba raspisala je danas potjernicu s nagradom od 100.000 rajhsmaraka u zlatu, koje će dobiti onaj tko živa ili mrtva dovede komunističkog vođu Tita. Ovaj zločinac, poručuje Gradska skupština, bacio je zemlju u najveću nesreću. Kao boljševički agent, nastavlja se u tekstu potjernice, ovaj skrnavitelj crkava, lopov i drumski razbojnik htio je organizirati u zemlji sovjetsku republiku, a k tome je uobrazio da je on pozvan da oslobodi narod. „Za ostvarenje tog cilja on je spreman u španjolskom građanskom ratu i u Sovjetskoj uniji, gdje je upoznao sve terorističke metode GPU-a, metode skrnavljenja kulture i životinjskog uništavanja ljudskih života“, stoji u potjernici. „Zadovoljni smo. Ovo je predzadnji korak i nema razloga da odlažemo konačno rješavanje tog pitanja“, rekao je povodom dizanja potjernice zastupnik Gradske skupštine doktor Zlatko Hasanbegović. Potjernica je raspisana na prijedlog gradonačelnika Milana Bandića.

Nešto manje od mjesec dana prije katastrofalnih požara koji su poharali Dalmaciju, Centar za mirovne studije (CMS), prilikom javne rasprave o nedavno usvojenoj Strategiji nacionalne sigurnosti, predlagao je da se požari izdvoje kao poseban rizik, međutim hrvatska vlada odlučila je ignorirati taj prijedlog. CMS je tada predlagao da se požari izdvoje kao zaseban rizik, smatrajući da je važno razvijati zaštitu protiv požara kao prioritet. Predlagali su i da se stavi puno veći naglasak na razvoj sustava civilne zaštite te da to treba biti primarni strateški cilj u narednom razdoblju, što su pojasnili činjenicom da je civilna zaštita godinama marginalizirana u odnosu na druge sigurnosne institucije, iako je potreba za njenim aktivnostima daleko veća od potrebe za vojnim aktivnostima. "Danas je jasno da su Hrvatskoj trenutno potrebniji kanaderi i vatrogasna oprema, nego borbeni zrakoplovi", poručuju iz CMS-a.

Na svoje su došli i "shizofreni domoljubi" poput visokog oficira Jugoslavenske narodne armije, a kasnije admirala Hrvatske vojske Davora Domazeta Loše, koji je situaciju s požarima iskoristio kako bi dao maha svojoj paranoji, lažnoj ili stvarnoj - to bi samo on i eventualno stručna lica iz oblasti psihijatrije mogli znati. Ovako je događaje na terenu definirao spomenuti paranoik opće prakse:"Prvo pitanje koje morate postaviti je - što točno gori? Gori Boka Kotarska, gori Hercegovina i gori Dalmacija. To ne može biti slučajno. I to baš u vrijeme kada se po prognozama može znati da je u tijeku bura koja puše već četiri dana. Dakle, to je tipičan primjer asimetričnog rata protiv Hrvatske. To je rat bez vojnika, bez početka, bez bojišnice i bez bitke, ali je ipak rat, zato što se osvaja, u ovom slučaju ugrožava, jedno određeno područje".

„Kad zamagle se prozori u osvit blagdanske zore./ Kad duga zima okiti pejzaž srebrnim ledenicama/ A ostavljeni na svijetu nemaju ni praga ni krova/ Tad osjete kako je okrutna ta ljubav gavranova/ Kad duga zima okiti pejzaž srebrnim ledenicama.“ (Listopad na Bentbaši 5) Dakle, bezzavičajnost je naša suština, jer su nas napustili nada, vjera i ljubav, pa makar se ne makli sa svog praga. Istorija nas je učinila strancima, prognanicima, ma gdje bili. Ostaje nam naša ranjenost, jer nešto su u nama ubili: „Jasika drhti na brdu gdje su kopali rovove/ Strijelci su otišli, ali svi mi smo strijeljani.“ (Listopad na Bentbaši 1) Stojićeva strijeljanost hoće, uprkos svemu, da pjeva: „Neka, ko u Grochowiaka,/ Iz svjetlosti mjesečeve/ Obasja bar jedna zraka/ Tamne verse Stojićeve.“ (Molitvica) Neki od ovih stihova će zaista ostati, ma gdje mi bili.

„Satirično je, ovisno o okolnostima, kroz ova turbulentna vremena trajanja festivala, svojim programom svjedočilo o tome kako se literarne strategije miješaju: satirično je katkad ustupalo prostor komičnom, burlesknom, parodijskom, a onda nas opet vraćalo onome smijehu koji ostavlja gorak okus u ustima. Ali Dani satire uvijek su osiguravali prostor u kojem je neprijeporna bila namjera postavljati prava, često i neugodna pitanja“, rezimirajući posljednja četiri desetljeća Dana satire, napisala je , Željka Udovičić Pleština, izbornica ovogodišnjeg festivala. Od tako shvaćene satire do angažmana, odnosno angažiranog teatra manje je no korak. Prije punih pola stoljeća, Eric Bentley, angloamerički kazališni teoretičar, to ovako izražava: „Angažiran je umjetnik koji javno protestira protiv američke politike u Vijetnamu; otuđen je umjetnik koji presjedi rat i čeka Godota u tamnoj samoći“.

„Islamske Države“ teritorij gubi rapidno, i to u tisućama kilometara kvadratnih mjesečno. Ostali su bez niza gradova, posljednji od njih Mosul, dok je njihova metropola Raka pod potpunom opsadom i njen je pad neminovan epilog. Međutim, Sasvim izvjesna smrt teritorijalnih ambicija ovoga kalifata u pokušaju ne znači da će se Bagdadijeva družina (ukoliko je dotični uopće više i živ) tako lako predati. Ekstremistička interpretacija islama koju su potpalili u pustinjama Iraka i Sirije zavela je neznatni promil muslimana, ali on je sasvim dovoljan da i dalje prave probleme na Bliskom istoku, čak i kada im ponestane gradova i sela koje mogu proglasiti svojom metropolom. IS-ove zastave se još uvijek vijore u izbjegličkom kampu Ain al Hilve u libanonskom Sidonu, kao i stotinu kilometara sjevernije, u nekim kvartovima Tripolija. Istovremeno, europska politika prema Bliskom istoku, ukratko rečeno, u sadašnjem je obliku neodrživa.