Otkako je ovog tjedna američki predsjednik Donald Trump priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela, zatišje u stoljetnom sukobu počelo se buditi i uzbunilo je cijeli svijet. Radikalni Hamas pozvao je u petak na Dan gnjeva i Treću Intifadu, što bi u kontekstu krvavih sukoba u regiji moglo poprimiti puno šire dimenzije od prve dvije Intifade. Iako Izraelci smatraju Jeruzalem svojim glavnim gradom, Palestinci žele da istočni dio grada postane prijestolnica njihove buduće države. Za shvaćanje ove problematike vrijedi podsjetiti kako Izraelci i Palestinci dijele maleni komad zemlje kojeg jedni zovu Izrael, a drugi Palestina. Palestinci žive pretežno u Pojasu Gaze i Zapadnoj Obali, dvije regije razdvojene i politički i geografski, dok Izrael koegzistira na ostatku teritorija od čega 60 posto čini pustinja Negev. I koliko god jedni drugima htjeli negirati pravo na naciju, trenutna situacija je takva da to pravo imaju i jedna i druga strana.

Ako za mišljenje međunarodne javnosti hrvatski politički vrh i ne bi dao pet para, mišljenje diplomatskog kora u Hrvatskoj, odnosno mišljenje naših "međunarodnih partnera" HDZ-ovim prvacima Hrvatske itekako je bitno. Od prvotnih reakcija, avaj prekasno za Hrvatsku, distancirali su se u roku od pet dana. Više nema govora o tome da se presuda ne prihvaća ili ne daj bože s prezirom odbacuje. Andrej Plenković preko noći je promijenio ploču, a kad ga je na to podsjetila jedna od novinarki, on joj je dao do znanja da njezina pitanja doživljava kao - hibridno djelovanje. Ploču je okrenula i predsjednica, u slaboj konkurenciji nešto pametnija glava dvoglavog državnog vrha, te je pred Vijećem sigurnosti rekla da Hrvatska presudu prihvaća. Dakako, hrvatski mediji naglasak govora stavili su na predsjedničinu kritiku Haaškog suda, stavljajući pritom u drugi plan i finalni izvještaj Vijeća sigurnosti, koji je službenoj hrvatskoj sjeo kao vruć šamar.

Iz nepreglednog mora dokumenata o Herceg-Bosni, koji se nalaze u spisu osuđenim civilnim i vojnim vođama Herceg-Bosne, odnosno Hrvatskog vijeća obrane, izdvajamo jedan od najvažnijih dokumenata, koji potvrđuje tezu da je osnivanje hrvatske zajednice u Bosni i Hercegovini zamišljeno kao uvertira u cijepanje susjedne zemlje, pri čemu bi - kako su to zamislili politički vrhovi u Srbiji i Hrvatskoj - iz dijela koji bi preostalo nakon srpsko-hrvatske podjele ostala nastala državica u kojoj bi se mogli skrasiti bosanskohercegovački muslimani. Ovaj plan razvidan je iz stenograma tajnih sastanaka predsjednika Franje Tuđmana s vodstvima bosanskih Hrvata i Srba. Na te sastanke, koji su se događali kroz 1991. godinu, u dokumentu koji je prethodio osnivanju Herceg-Bosne, pozivaju se Mate Boban i Dario Kordić, ljudi predodređeni da na terenu realiziraju planove hrvatskog vrhovništva.

Projekt Europske prijestolnice kulture kao kapitalna investicija u kulturi trebao bi povezati građane Rijeke i Primorsko-goranske županije u jednu homogenu cjelinu, promijeniti obnovom infrastrukture naličje i budućnost grada, mapirati ga kao epicentar kulturnih zbivanja u jugoistočnoj Europi i stvoriti pretpostavke da Rijeka, kako je to naglasio umjetnički direktor EPK 2020, Slaven Tolj, jednom „postane Berlin u malom“, grad u koji umjetnici dolaze i ostaju. Zasad, jedino s čime raspolažemo jest „Rijeka u malom“, marginalizirana hrvatska provincija koja svakodnevno atrofira zahvaljujući centralizaciji vlasti i lokalnim mangupima kojima je takav vrijednosni okvir upravo po mjeri. Nadam se da neće tako i ostati nego da će Rijeka stvarno postati „luka različitosti“ što svojom bogatom poviješću isprepletenih kultura, umjetničkim backgroundom i ostvarenom političkom tolerancijom zaslužuje.