Umjesto komentara na izricanje sudske presude u Haagu, kojom je takozvana "hercegbosanska šestorka" - Jadranko Prlić, Valentin Ćorić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Berislav Pušić - proglašena krivom za ratne zločine i udruživanje u zločinački poduhvat na čelu s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom, objavljujemo 45-minutni dokumentarni film o ratu u Mostaru. Film je producirao i objavio britanski BBC. Britanski novinari snimali su uglavnom u takozvanom istočnom Mostaru, dijelu grada u koji je za vrijeme rata stisnuta bošnjačka populacija. U pitanju su dokumentarni zapisi o životu stiješnjenom u nekoliko ulica, pod neprestanim granatiranjem, odnosno svjedočanstvo o tome kako su ratne dane provodili mostarski Bošnjaci, ljudi koji su spomenutu presudu dočekali kao stanovitu satisfakciju.

Ono što se događalo na teritoriju Herceg-Bosne planirao je tadašnji politički i vojni vrh Republike Hrvatske i Hrvatske zajednice pa zatim Republike Herceg-Bosne o čemu, između ostalog, svjedoče i stenogrami s njihovih zajedničkih sjednica u ratu. Hrvatska zajednica, kasnije republika, Herceg-Bosna je bila HDZ-ov projekt, politički organizirana struktura koja je imala svoj strogi hijerarhijski poredak, svoga predsjednika, svoju vladu, vojsku, policiju i druge institucije. U smislu političke i vojne organizacije, herceg-bosanski politički projekt je po mnogo čemu bio reakcija a time i kopija republičko-srpskog projekta, i s obzirom na političke ciljeve i teritorijalne apetite u BiH, ali i s obzirom na mehanizme i strategije kojima se želio ostvariti taj politički projekt. Taj srpsko-hrvatski udruženi projekt u BiH traje i danas, a očit je i u tzv. strateškom partnerstvu Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Odvratna uvreda, pojam "kozojeb", uključen je na crnu listu Facebooka. U samo tjedan dana Facebookov algoritam je očistio ogromnu količinu neprikladnog sadržaja, a rezultat je bio stotine blokiranih korisnika u Hrvatskoj, uključujući neke istaknute aktiviste i javne osobe. Predvidljivo je bilo da će ekstremni nacionalisti dobiti mnoštvo blokada, uglavnom rasisti i islamofobi u Hrvatskoj, kao i srpski ekstremisti i huligani koji su ga redovito koristili protiv Albanaca. Većina njih su marginalne i javno nepoznate osobe, s dvije iznimke iz Hrvatske. Prvi je Dražen Travaš, ratni snimatelj i "zvijezda" opskurnih desnih portala koji citiraju njegove kletve protiv svih i svega, a drugi je Marcel Holjevac, teoretičar zavjera za tabloid Dnevno.hr. Da se radi o nimalo benignoj uvredi koja može biti "satirična" samo nesvjesnom papagaju najbolje će vam postati jasno kad se upoznate s njenom pozadinom i nastankom.

Potpredsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Igor Peternel ponovo jaše: ovaj puta se obrušio na SDP-ovca Michaela Legessea, ismijavajući ga na rasističkoj osnovi, a pritom je uspio "dokačiti" i ljude s viškom kilograma. "Crnac" u kojeg je Peternel "zabezeknuto buljio kao da gleda debele", kaže kako mu je poznato da je Peternel sklon, „blago rečeno, čudnim izjavama“, ali da ne zna koja je ovdje Peternelova agenda i koji cilj. „Nije da sam previše pogođen, ali nije mi ni najugodnije. Protiv takvih ljudi se mi i borimo, odnosno protiv takvog diskursa i komunikacije, širenja netrpeljivosti. Vidjeli ste i da nije samo mene povrijedio, nego je spominjao i pretile ljude, odnosno emisiju koja se prikazuje na RTL-u“, kaže Legesse. Nije uvažio ni Peternelovo uzvraćanje mladim SDP-ovcima da je upravo on osoba koja štiti Legessea od rasizma.

„Kad ulaziš u Shakespearov komad, navuci na se mesarsku pregaču – bit će krvi. U krvi se rađamo, s krvlju odlazimo sa ovoga svijeta, tu se, u međuvremenu, krvavo za slobodu borimo ili ju pak prodajemo, također, za litre krvi“ - to su prve rečenice što ih čujemo u „Othellu“ Zlatka Pakovića, komadu napisanom na samom početku 17. stoljeća. On sam ih nam saopćava, to je njegov pristup ovoj drami danas, i odmah nam je potpuno jasno da će ovdje biti riječi o tim, krvavim slikama ove Shakespearove tragedije, ali u njegovom čitanju i adaptaciji, kada će se govoriti, usred sve te krvi, i o slobodi, pa tako i o ropstvu, izdaji, teroru jačega nad slabijim, strahu koji pobuđuje Drugi i Različit, ali gledano iz jedne druge optike, iz vizure do sada neprisutne, koja je svih ovih stoljeća, smatra redatelj, bila skrivena i začahurena u ovoj drami što je Paković drži „najsuvremenijim dramskim komadom hic et nunc“.

Zamislite da je neko 80-ih, nakon utakmice Velež – Borussia Dortmund, vraćajući se sa Bijelog brijega, rekao da će na tom stadionu za par godina biti sabirni centar mostarskih Bošnjaka, koji će poslije biti razbacani po okolnim koncentracionim logorima, da će Most biti srušen, a Partizansko groblje porušeno i ispisano fašističkim natpisima. Zamislite da je neko rekao da će u takav ambijent na Dan državnosti doći starci s namjerom da polože cvijeće, u znak sjećanja na svoje drugove i da će ih napasti i poniziti novostasala generacija crnokošuljaša, u ovom slučaju crnodukseraša. Siguran sam da bi svi rekli kako je to sve naprosto nemoguće, da se ne može desiti, pogotovo nakon što je Meho Kodro Borussiji dao gol. Možda je u pitanju nekakva zavjera, ili nešto treće, error vjerovatnosti, nikad dovršen scenarij iz domene znanstvene fantastike Philipa K. Dicka, ili zgužvana priča iz košare za smeće H. P. Lovecrafta.