Slavko Goldstein – mudri pisac i novinar, veliki čitalac i urednik – do kraja života nije se prestao iskreno zapanjivati pred mržnjom i lažima, pred neodgovornošću i nepristojnošću. Ali nije to bila zapanjenost što čovjeka ukipi i paralizira u svakom pogledu. Slavkova zapanjenost bila je od one vrste koju nose ljudi što, usprkos svemu, i dalje vjeruju u postojanje dobrote i humanosti. Slavko se stalno iznova pitao i istraživao, premda bi njegova biografija i povijest njegove porodice mogle funkcionirati kao savršeno opravdanje za srdžbu, za teške riječi i za osuđivanje u suočenju s javnim veličanjem ili relativizacijom zločina. Njegov život i sveukupno spisateljsko, uredničko i slobodarsko djelo trajni su poziv da budemo odvažni učiti, kritički razmišljati i uvijek se svrstavati na stranu slabijih i marginaliziranih. Odazvati se tom pozivu znači izvrgnuti se preziru, hajci i kleveti, ali to je najmanja cijena koju možemo platiti u zamjenu za uspravan i čestit život.

Novinarska mreža, neformalno udruženje novinara iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore, Makedonije i Kosova, reagiralo je na fizički napad na novinarku Nove Tv, Emu Branicu. upozoravajući pri tome i kako novinari u Hrvatskoj rade u vrlo teškim okoolnostima te da su često izloženi fizičkim i verbalnim napadima. "U subotu, 15. rujna, u Velikom Pašijanu pokraj Garešnice tijekom snimanja priloga za emisiju 'Provjereno', dvojica nasilnika fizički su nasrnula na reporterku Nove TV Emu Branicu, snimatelja Alana Novaka i asistenta snimatelja Gorana Jaganjca. Kolegica Branica dobila je pritom udarac od kojeg je pala u kanal uz cestu. Televizijska ekipa radila je prilog o nizu prevara za koje je osumnjičen jedan od nasilnika", stoji u priopćenju Novinarske mreže koja se poziva na informacije redakcije televizijske emisije "Provjereno", prema kojima je ovo već drugi fizički napad na njihove ekipe na terenu u posljednjih desetak dana. Naime, prije Eme Branice, u Puli je napadnut i njen redakcijski kolega Mate Barišić.

Prva replika opisuje šampiona, a izgovara je odlični Slavko Štimac, u roli glavnog lika, Mate Parlova, šampiona - pobjednika bez premca: „186 centimetara, 80 kilograma. Dugačke ruke. Velike šake. Široka ramena. Čvrste vilice – veliki šampion“. A on, onako sitan, neugledan, uvučen u sebe i sasvim neprimjetan, sušta je suprotnost tom opisu nekog mitskog junaka. Prije je to neki marginalac od koga ne znate što bi trebali očekivati. Od samog početka jasno je kuda ova pripovijest vodi - malom čovjeku u vrtlogu sportskih uzbuđenja, nastupa i trijumfa, na vjetrometini povijesti i doba u kojem je živio. Ime Mate Parlova, zbog zahtjeva obitelji, nigdje se ne spominje, ali svakome je jasno o kome je riječ. Središnja nit koncepta je kako šampion doživljava svijet i kako svijet tumači njega, gdje je on u tomu svemu kao ogoljeni čovjek, ljudsko biće sred razjarene gomile koja ga diže u zvijezde, slavi njegove pobjede, ali ga i gazi kada je poražen.

Trump prijeti. Prijetio je za vrijeme predsjedničke kampanje, prijetio je kada je došao na vlast i još uvijek prijeti otkazivanjem nuklearnog dogovora s Iranom. Međutim, njegove riječi su jeftine, pa za stvarnu procjenu što se događa u Bijeloj kući po tome pitanju, treba zagrebati ispod površine. Skupina u Bijeloj kući koja je najviše radila po pitanju lobiranja Trumpu protiv dogovora s Iranom bili su neokonzervativci i desničarski populisti, ali na njihovu nesreću, doživljavaju konstantne poraze. U potencijalni sukob Sjedinjene Države ušle bi bez ikakvog međunarodnog legitimiteta, s obzirom da UN-ovi promatrači redovito izvješćuju da se Iran drži svih parametara dogovora, iako Trumpova vlast tvrdi da se ne drži „duha dogovora“. Međutim, unatoč trenutnom porazu vojnih jastrebova, ni Washington ni Teheran ne bi trebali mirno spavati jer odnose s Iranom sada uglavnom vode umirovljena vojna lica umjesto diplomata, što je loš recept.

Već 20 godina Maxime Qavtaradze živi u potpunoj osami, na vrhu četrdeset metara visoke stijene. Impresivni vapnenački monolit nalazi se na zapadu Gruzije, a Gruzijci ga nazivaju Stup života ili Stup Katshki. Stijenu su koristili svećenici asketskog ranokršćanskog reda koji su živjeli na vrhovima stubova ili na stijenama kako bi odoljeli „ovozemaljskim iskušenjima“. Qavtaradze je monah, silazi sa stijene dva puta tjedno i tada mu je potrebno oko dvadesetak minuta da se spusti niz ljestve. Namirnice potrebne za život donose mu njegovi sljedbenici, a na stijenu ih podižu uz pomoć vitla. „Gore je takva tišina da mogu osjetiti božje prisustvo“, objašnjava Qavtaradze koji se zaredio još 1993. godine, kao 39-godišnjak, i to nakon što je neko vrijeme proveo u zatvoru. Kada se prvi put popeo na stijenu spavao je, kaže, u frižideru, koji ga je štitio od vremenskih neprilika, a do danas je sebi namjestio pristojnu kolibu s udobnim krevetom.

U Italiji gdje neofašisti još uvijek slobodno proslavljaju godišnjicu Marša na Rim fašista Benita Mussolinija, gdje se „mjere kukurzi“ na grobu ovog zločinca i prodaju njegove biste skupa s kukastim križevima, jučer je prihvaćen zakon prema kojem to više neće biti moguće. Naime, Zastupnički dom talijanskog parlamenta, javlja Hina, sinoć je prihvatio zakon kojim se zabranjuje javno prikazivanje fašističkih i nacističkih simbola, a dogodilo se to nakon niza incidenata u zemlji. Ovaj zakon tako predviđa zatvorsku kaznu od šest mjeseci do čak tri godine za fašistička ili nacistička salutiranja i pozdrave, kao i za prodavanje fašističkih ili nacističkih suvenira te širenje takve propagande na internetu, a prije njegova stupanja na snagu potrebno je još da ga potvrdi Senat. Sasvim logično, desna oporba, uključujući i stranku Forza Italia bivšeg premijera Silvija Berlusconija, protivila se prihvaćanju ovog zakona.