Nakon 'egzodusa' hrvatskih ugostitelja i hotelijera zbog kojih je ove godine u jeku turističke sezone u Hrvatskoj nedostajalo sezonske radne snage, autobusi prema Njemačkoj već bi ove školske godine mogli biti popunjeni i sve mlađom hrvatskom populacijom. Kako, naime, javlja Deutsche Welle, ove školske godine u Njemačkoj je ostao rekordan broj nepopunjenih mjesta za stručnu naobrazbu pa se može slobodno birati među svim zanatima, od ugostiteljstva do frizera, automehaničara ili pak medicinskog osoblja. Plaće su za zanatlije u Njemačkoj često i puno veće nego za fakultetski obrazovane radnike, posla ima, a i naukovanje se pristojno plaća. Radi se, osim toga, o jednom od najboljih i često kopiranih sustava strukovnog obrazovanja dok je ono hrvatsko, zajedno s cjelovitom kurikularnom reformom, zapelo na ideološkim i političkim prepucavanjima

Sirijski Kurdi, izrazito blisko povezani s Kurdima u Turskoj i PKK-om, Radničkom partijom Kurdistana, kurdskom ljevičarskom skupinom koja od kasnih sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća ratuje s Turskom i zalaže se za prestanak represije nad Kurdima u Turskoj, odjednom su se našli u povoljnoj poziciji u kojoj su, zahvaljujući vojnim uspjesima te iskreno-progresivnim društvenim stavovima, imali na svojoj strani simpatije gotovo cijelog svijeta, kao i potporu zapadnjačke vojne koalicije koja se u Siriji borila protiv „Islamske Države“. Mnogi su pomislili da su tada bili udareni temelji za veću ulogu Kurda u regionalnim zbivanjima. Pričalo se čak, doduše s velikim oprezom, i o potencijalnoj autonomiji Rožave u nekoj budućoj Siriji. No, proteklih dana ti snovi polagano padaju u vodu. U nepredvidljivom kaosu Sirije i Bliskog istoka, na jednu stvar smo uvijek mogli računati: Turci će pokušati potkopati Kurde u svakoj prilici.

Ljeto je i nesnosno je vruće, Willie Nelson pjeva Gershwinov ‘Summertime’ koji skladno odjekuje najširom gradskom ulicom, koja je odavno prestala biti samo ulica. Granica je to svjetova i ničija zemlja koja je zauvijek promijenila povijest ovog grada, pretvorivši ga u dva jednako beznačajna sela s urbanom infrastrukturom, koja nimalo nevino žive svoju podijeljenost. Nikakva šutnja o tim stvarima neće ih, nažalost promijeniti. Na te dvije ulice koje su podijelile grad odvija se moj egzilantski život kad god dođem kući i što su one više puste i ispražnjene od ljudi i sadržaja, tim su mi bliže. Ne volim fingiranu živost i to da glumimo kako je sve u redu i da život ide dalje. Ne ide, ovdje život stoji i toga su bolno svjesni svi koji o njemu razmišljaju. Ma koliko šutjeli o tome. Ovaj grad je najljepši kad krenu vrućine i kad nema previše svijeta. Ruševine su tada najljepše.

„Otišao je u Ameriku i javljao bi nam se svaki put kada bi produžio vizu. Prvo je dobio vizu na tri mjeseca, pa još na tri, pa potom na još šest … I onda se prestao javljati…“, tako nam je jednom prilikom Sale Veruda ispričao početak američke priče Maria Marietta Dobrića, svojevremenog člana legendarnih KUD Idijota kojiSAD. No, tamo je ostao više od 30 godina. Marietto, dobri duh pulske rock scene, iznenada je preminuo u New Yorku i možda već sada, na nekom boljem mjestu, svira zajedno s Brankom Črncom Tustom, pjevačem Idijota. U Idijotima, njihovoj ranoj, i po nekima, najboljoj fazi, Marietto je svirao, po potrebi, bas i gitaru, a znao je napisati i pokoji tekst. Jedan od njih je i onaj koji pamtimo u kultnoj pjesmi „Preživjeti“, kasnije nazvana „We remember Marjeto“. „Ta je pjesma skoro u potpunosti Marjetova pjesma, a mi smo je kasnije svirali kao neku svojevrsnu posvetu njemu“, objašnjava Sale.

Dječak od prašine nijemo podiže lijevu ručicu skidajući prljavštinu s lica, a zatim gledajući krv slijepljenu na dlanu i bez emocije na licu, briše prljavštinu od narančastu stolicu ambulantnih kola. Nagih i prljavih nogica, u kratkim hlačicama i majici isprljanoj prašinom i krvlju, sjedi tako dječak iz ruševina s bolnom tišinom na licu. Ništa i nigdje na Svijetu u tom momentu nije, niti može biti izrečeno, a da bude suvislo, pa da objasni ovaj Svijet petogodišnjem Omranu Daqneeshu iz sirijskog Alepa. Noć je i dječja mašta trči nekom stazom u snovima, držeći za ruku plišanog medu. Tu plešu likovi iz najljepših dječjih bajki i slikovnica, svi na jednom mjestu, skriveni u tom svemiru dječje maste. A onda su te noći u Alep, gdje je živio Omran, neki ljudi iz daleke zemlje poslali bombe, srušili dječakovu spavaću sobu i u njoj mališanove snove.

Melanholija je Stojićevo osnovno osjećanje, protkana je katkad blagom i suptilnom ironijom, koja se redovno pojavi slučajno, bez piščeve želje, uzgredno promrmljana šala nevoljnog čovjeka u nevoljnim vremenima. Devedesetih godina u Stojićevu poeziju provaljuje historija jer se, kako i sam kaže, nije htio ili nije mogao distancirati od njenih vrloga i ponora. Poezija mu se puni ljudima i kolodvorima evropskih gradova, prognanicima i žrtvama, rušiteljima i dželatima, bombama i požarima, jadom i beznađem emigracije. Stojićeva poezija postaje otvorena za takvu stvarnost, postaje konkretnija i ogoljenija, pri tom ne gubeći suptilnost u prikazivanju te stvarnosti. Pisati o cvijeću dok gore gradovi i umiru nevini, po Stojiću, predstavlja krajnje beščašće. Osim estetsko, u Stojićevoj poeziji nipošto ne treba zanemariti i etičko, impuls da uvijek bude na strani progonjenih. Biti na strani slabijih – to je Stojićev estetski i etički imperativ.