Na balkonu zgrade riječke gradske uprave smještene na Korzu, danas je u znak podrške Republici Turskoj izvješena turska zastava. Iako simboličan, čin gradskih vlasti Rijeke, vrijedan je pažnje, s obzirom na kritiku dijela javnosti kako se žrtve sličnih terorističkih napada medijski tretiraju sasvim drugačije, ako se napad dogodi u Francuskoj ili Belgiji, ili ako se dogodi u Turskoj ili Pakistanu.

Možemo zamjerati Britancima koji su glasali "leave" zbog neukosti, uskogrudnosti i ksenofobije. Možemo na to gledati kao klasični primjer „lažne svijesti“ radničke klase. Ali nikako ne bi bilo pametno ignorirati motivaciju iza Brexita. Naravno da je izbor Britanaca na prošlotjednom referendumu apsurdan iz više razloga: Ujedinjeno Kraljevstvo je izvan šengenskog režima i kao takvo već ima kontrolu nad svojim granicama. Nema nikakve garancije da će Brexit drastično smanjiti imigraciju ili već postojeću useljeničku populaciju koja ionako većim dijelom dolazi iz zemalja izvan EU. Izbjeglička kriza kojom je Farage strašio glasače gotovo da nema veze s Ujedinjenim kraljevstvom (iako su scene iz "Džungle" u Calaisu, odakle se migranti pokušavaju "prošvercati" u Dover, zasigurno ostale urezanu u kolektivnu memoriju). Brexit neće učiniti Britaniju "ponovo velikom", samo slabijom, siromašnijom i izoliranijom.

Pljačka benzinske stanice je nešto s čime povezujemo barabe i razbojnike, jednom rečju impulsivne likove kojima planiranje nije jača strana. Međutim, i to je operacija koja zahteva, ako ništa drugo, onda makar osnovnu logistiku. Kao prvo, treba pobeći s mesta zločina pre nego što naiđe policija. Kao drugo, treba se osigurati da neko ne naiđe dok pljačka još traje. A šta će se dogoditi kada pljačku prekine neki zgubidan koji je na benzinsku stanicu pošao da kupi grickalice i rizle? U samo sedam minuta trajanja, kroz mešavinu onoga što se zove komedija zabune i napetog trilera, film „Unleaded“ („Bezolovni“), u režiji Lukea Daviesa, govori nam o važnosti toga da se nasilju odupremo po svaku cenu. Makar nesvesno, što je u ovom filmu slučaj. Makar blefirajući. Ne mogu nas pobiti sve odjednom. Sitni kriminalci ili državne kabadahije, svejedno je.

Najviša akademska titula, obrazovanje i odgoj u visokoj pravoj demokraciji, visoki stupanj kompeticije i kompetencije, praktična vjera, respektabilni CV, građanski odgoj, politički eros, multikulturalizam, kozmopolitizam … nisu se, izgleda, mogli oduprijeti niskim strastima i prilici za davno kovanu osvetu u nečijoj glavi, s nedovoljno razuma. Onaj tko se ne može i neće izdići i uzdići, iznad osobnih, prizemnih, primitivnih i stranačkih interesa, te koristi svoje ovlasti, utjecaj i moć kako bi ponizio, marginalizirao, osvetio se nekome tko mu se negdje zamjerio, koga ne voli, na čiju prošlost i ulogu je ljubomoran, kako bi time kompenzirao neke svoje nedostatke, zadovoljio neutaživu nezajažljivost, popunio svoju praznu nutrinu, bio glavni na svom bunjištu, nije zaslužio biti na funkciji koja mu se slučajno dogodila.

Stari, dobri Milijan Brkić Vaso policijski je kadar sa očitim smislom za šalu, samo što ga, avaj, još nije osvijestio, nego smiješne spinove iz kućne radinosti javnosti prodaje kao ozbiljnu robu. Ništa od onog što je Vaso rekao nakon posljednje sjednice Predsjedništva HDZ-a ne odgovara istini. Nikakav standard Tomislav Karamarko nije uveo. On je nastavljač davno utvrđenog standarda takozvane stožerne stranke hrvatskog naroda, zbog kojeg Hrvatska danas i djeluje kao očerupana kokoš. Ražalovani predsjednik stranke, dakle, nastavljač je standarda prema kojem je sukob interesa imanentan (ne)odgovornoj dužnosti HDZ-ovog stranačkog čelnika. Karamarko je u sukobu interesa uhvaćen, što je utvrdilo i nadležno povjerenstvo, a ostavku u stranci dao je da ga kolege ne bi oglodale do kosti.

Oni koji rone suze za raspalom vladavinom Domoljubne koalicije u prilog svome žalovanju obično navode kako je s odlaskom Tomislava Karamarka s vlasti otišla i posljednja prilika da se „Tita ukloni sa zagrebačkog Kazališnog trga“ i donese Zakon o lustraciji. I jedna i druga propuštena prilika, ističu apologeti otišle „smeđe“ vlasti, neophodni su ako se želi obračunati s komunističkim naslijeđem. Još dok je Domoljubna koalicija bila pri snazi, lustracijski zakon pripremala je Hrvatska stranka prava dr.Ante Starčević s potpuno promašenih polazišta. „Radi se Zakon o lustraciji, moramo kazniti sve komunističke zločine!“, glasila je povika kojom je potpredsjednik Sabora i predsjednik HSP AS-a Ivan Tepeš najavljivao prijedlog lustracijskog zakona. Već iz spomenute Tepešove sentence vidljivo je kako potpredsjednik Sabora nema pojma što je lustracija i koji je njezin smisao. I sve to u zemlji koja je temeljito lustrirana još devedesetih.