Zbog doprinosa u radu Narodne skupštine Republike Srpske na dan obilježavanja 25. godišnjice njezinog osnutka, predsjednik ove institucije Nedeljko Čubrilović dodijelio je u Banjaluci zahvalnice prvom predsjedniku RS-a, Radovanu Karadžiću, potpredsjednicima Biljani Plavšić i, posthumno, Nikoli Koljeviću, te svim predsjednicima Skupštine - Momčilu Krajišniku, Draganu Kaliniću, Petru Đokiću, Dušanu Stojičiću i Igoru Radojičiću. Povodom toga medijima se danas izjavom obratila Igmanska inicijativa tražeći od Narodne skupštine RS-a da odluku o počastima ratnim zločincima osuđenima za genocid nad nesrpskim stanovništvom u BiH odmah povuče jer „ona je i prijetnja svim građanima BiH pa i svim građanima susjednih država“.

„Onaj koji postane žrtvom ovih grijeha oduzima Bogu ono čašćenje koje dolikuje samo njemu i daje ga lažnim božanstvima koja su personifikacija svih ovih poroka. I u tome se sastoji najveće i najstrašnije huljenje“, tekst je kojim Hrvoje Poljak, župnik u Novom Vinodolskom želi preplašiti djecu koja se odaju „poroku“ gledanja popularnog crtića „Spužva Bob“, kao i njihove roditelje koji im to dopuštaju. Vidljivo je to iz letka koji je Lupigi poslao čitatelj šokiran radom župnika. U letku koji se dijeli u župi, naime, nabrajaju se smrtni grijesi i vežu se uz pojedine likove iz Spužva Boba – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost. Da je to uistinu tako, potvrdio nam je i sam župnik Poljak. „Da, izradili smo te letke i dijelimo ih našim župljanima“, rekao nam je mladi župnik, koji se nadahnjuje pisanjem izvjesne Zrinke K. s Dnevno.hr i vodi rat protiv Feng Shuija, „Minionsa“, New Agea, Pokemona i Gormita, video igrica...

U demokratskom društvu svi imaju pravo na svoje mišljenje, njegovo iznošenje pred javnost, podupiranje i zagovaranje, ali nemaju pravo to mišljenje, nametati drugima, kao jedino ispravno. Zadnjih se dana puno govori i piše o prijedlogu platforme “U ime obitelji”, njezine čelnice i nekih istaknutih članova o posebnim školama za djevojčice i dječake. Navode se velike, po meni neutemeljene prednosti jednospolnih škola za jedan i drugi spol. Najvažnija zadaća škole, uz mnogobrojne ciljeve i zadatke koji proizlaze iz nastavnih sadržaja je djecu naučiti učiti i pripremiti za život kao pojedinca, u obitelji i društvenoj zajednici. Hoćemo li to postići jednospolnim obrazovanjem? Mislim da nećemo. Urođene sposobnosti, roditelji, učitelji, uže i šire okruženje, potrebe, interesi, motivacija za učenje, metode rada u nastavi, ciljevi i prioriteti, zdrava i poticajna sredina, a ne jednospolnost ili mješovitost razreda ili škole, glavni su činitelji školskog uspjeha.

Malo je studenata danas došlo ispred zgrade rektorata Sveučilišta u Zagrebu kako bi čestitali rođendan rektoru Damiru Borasu i uručili mu prigodan poklon – glavicu kupusa uz poruku kako je od zagrebačkog Sveučilišta uspio napraviti upravo to – kupus. Rektor bi, silom zakona, trebao otići u mirovinu s krajem ove akademske godine, osim ako do isteka sljedećeg mjeseca ne uspije od FFZG-a ishoditi ugovor o radu na određeno vrijeme. Prema Statutu Sveučilišta u Zagrebu, naime, izbor novog rektora trebalo bi pokrenuti najkasnije osam mjeseci prije isteka mandata rektora koji obavlja dužnost. Ipak, kako na Sveučilištu, a prema ocjeni stručnjaka koji su govorili na nedavno održanoj tribini „Sveučilište i legalnost“, vlada potpuni pravni kaos, teško je zamisliti kako će se propisana procedura u ovom postupku poštivati.

Poslednje čega će se mnogi setiti, a pre onog nedavnog članka o Branku Kockici, bila je famozna „izjava tjedna“ koja je „zapalila Internet“, nepoznatog medija koji je Brankovu navodnu izjavu uredno preveo na hrvatski: „Mislim da djeca ništa ne gube što televizije više ne emitiraju emisije poput onih koje sam ja stvarao. Ovi što su kao mali gledali 'Kockicu' sada su veliki, a među njima ima mnogo đubradi“. Ovo što sledi neće biti nikakvo urušavanje mosta između nas više ili manje odraslih i detinjstva. Naprotiv. Pomoći će nam da bolje shvatimo sebe kao decu, da bolje shvatimo našu decu, ali i da bolje shvatimo Branislava, Branka, Kockicu. Prva emisija „Kocka, kocka, kockice“ emitovana je 29. novembra 1974. godine, a koju godinu nakon toga, odnosno 1977. godine „naš Branko“ pokreće svoje pozorište za decu, poznato kao pozorištance Puž. Ovo je vrlo važno znati jer to je ono što „našeg junaka“ određuje više od same „Kockice“.

Arsen i ja, rođeni smo u istoj bolnici, ja, desetak krečenja poslije, moj doktor uživa penziju negdje na Zlarinu ili Prukljanskom jezeru, njegov je bio u partizanima, sestre su nekad bile sentimentalnije tegla marmelade ili domaća kokoš sada je tamo put koji vodi do kolodvora i autobus za Knin ima klimu krečna bjelina mora pred južinu i čempresi na groblju stariji od davno umrlih Radu Končara nije uspio srušiti metak ali ga je srušilo šipražje