Kad god ispadne kakav „kostur iz ormara“ predratne, ratne i postratne Hrvatske, kao nedavno u slučaju otvaranja istrage u BiH protiv nekolicine vojnih zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane, hrvatska politika, dio nevladine scene i medija, upadnu u neku vrstu lakšeg kolektivnog bjesnila. U zapjenušanoj atmosferi odgovora na „ugrozu izvana“ ne biraju se sredstva kolektivne samoobmane, a uz časne izuzetke, dominiraju litanije u kojima se ne zna više što je pravo, što je državni, što nacionalni interes. Sve smo to već vidjeli toliko puta prilikom haaških optužnica i slučajeva Marić i Purda, ali neke fenomene koji se tu javljaju bilo bi šteta ne primijetiti. Jedan od fenomena koji nas ovdje posebno zanima je selektivnost državne politike u suočavanju „s ispalim kosturom“ iz ormara. Nejasno je kako se, naime, odabire oko čega će se stvoriti nacionalna histerija, a koji će se „kostur“ naprosto previdjeti i(li) pokušati vratiti „u ormar“.

Usprkos svim nastojanjima na izjednačavanju položaja moći žena i muškaraca, do propisa koji čak zakonom predviđaju određene kvote žena na izbornim listama, odnos spolova u visokoj politici i dalje je upečatljivo neravnopravan. Koliko upečatljivo, odlučili su prikazati u britanskom izdanju magazina Elle gdje su izabrali nekoliko fotografija s različitih okupljanja svjetskih i nacionalnih lidera i uklonili s njih sve muškarce. Ono što ostaje od „pune sobe“ ljudi tek je nekolicina usamljenih žena, i to na baš svakoj fotografiji. U hrvatskoj demokraciji situacija je i puno gora pa je od neovisnosti na ovamo bilo svega 26 ministrica od njih ukupno 219, i samo 19 gradonačelnica od ukupno 367 osoba koje su bile na čelu nekog od 127 gradova posljednjih 26 godina. Također, žene se u Hrvatskom saboru vrlo lako mogu prebrojati - od 151 fotelje one sjede na samo njih 19.

Svi će ju iznevjeriti, prevariti, iskoristiti i potom odbaciti. Horváth je u tome neumoljiv, točan do bola, njegova slika Bečke šume, njenih dvonožnih stanovnika zaista je osjenčana svim valerima tame i mraka, jeze i nelagodnosti, neugode i grubosti, sve je tu postavljeno tako jasno i oštro razgraničeno kada treba neljudski i bezobzirno podjarmiti i uništiti Onoga Drugog, kojega se vidi kao prijetnju i opasnost za nesmetano i lagodno vođenje vlastitog života, znači kao opasnost postojećem poretku i odnosu snaga, tako da njeno jedino svjetlo što prodire kroz krošnje te tajanstvene i začarane šume do tla, lik glavne junakinje Marijane, zamire i gasi se kako predstava protječe i bliži se konačnom nestanku - neminovnom tragičnom završetku. Torbica upravo tako i čita Horvátha.

George Michael za svog je života pomagao u 28 humanitarnih zaklada koje se bave raznim društvenim problemima. Protiv gladi u Etiopiji, za zlostavljanu djecu, za oboljele od AIDS-a, davao je novac ljudima da se školuju, istupao protiv politike Margaret Thatcher, kritizirao suradnju Georgea Busha i Tonyja Blaira u ratu protiv Iraka. Usput rečeno, prodao je preko 100 milijuna albuma, dobio gotovo sve glazbene nagrade koje se mogu dobiti. Takvo što je moglo dominirati prilogom HRT-a. Ipak, nije. Sve to nije bilo dovoljno dovoljno da mu oproste “homoseksualizam”. U gostovanju kod Oprah, George Michael je svojevremeno na voditeljičino pitanje o tome strahuje hoće li ga publika u Sjedinjenim Državama prihvatiti kao “gay umjetnika”, vrlo jasno odgovorio: ”Moram biti potpuno iskren, ja ni ne želim da moje albume kupuju ljudi koji su homofobi. Ne treba mi potvrda ljudi koji me zapravo ne prihvaćaju.”