U Šibeniku je 5. studenog, u povodu trodnevnog obilježavanja 72. godišnjice oslobođenja grada neposredno iznad Trga palih šibenskih boraca otvoren je Muzej pobjede i oslobođenja Dalmacije u Drugom svjetskom ratu. Riječ je zapravo o spomen-sobi, to su dvije spojene prostorije, a pridružena je i mala multimedijalna dvorana koja će se koristiti kao kinoteka ili prostor za različite rasprave i slična događanja. 

Prva izložba posvećena je „Nositeljima partizanske spomenice sa šibenskog područja“, a njih ima 268. Partizanska spomenica je bila visoko odlikovanje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koje je dodjeljivano svim prvoborcima, odnosno borcima i rukovodiocima Narodnooslobodilačkog pokreta koji su stupili u Narodnooslobodilačku borbu u toku 1941. godine. Dodjeljivana je samo živim borcima, dok je porodicama poginulih boraca dodjeljivana „Spomenica palih boraca“. Autor vizualnog identiteta šibenski je dizajner Ante Grčić Filipović, inače zaslužan i za prepoznatljiv vizualni Fališa, šibenskog festivala alternative i ljevice. 

Gužva ispred Muzeja pobjede (FOTO: Tris.com.hr)

Put prvog šibenskog partizanskog odreda, Ulica 8. dalmatinske udarne brigade, Ulica 3. studenog 1944., Trg palih šibenskih boraca, Obala palih omladinaca, Obala prvoboraca, Ulica Primorske čete, ulice narodnih heroja Slobodana Macure i Velimira Škorpika, ulice s imenima istaknutih partizanskih boraca i članova Narodnooslobodilačkog pokreta: Vinka Maglice, Paška Zjačića, Ive Zaninovića, Paške Trlaje, Ante Trlaje, Ive Ninića, Stipe Ninića … sve su one preživjele nasilno brisanje antifašističke prošlosti iz kolektivne memorije Dalmacije. Šibenik je, nažalost, jedan od rijetkih takvih gradova na dalmatinskoj obali. 

Pitali smo predsjednika Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Šibensko-kninske županije, Zorana Restovića, kako objašnjava fenomen Šibenika kao najvećeg antifašističkog mista u Dalmaciji. 

„Za to postoje povijesni razlozi. Šibenik je u Drugom svjetskom ratu bio jedan od gradova s najvećim odazivom u NOB-u, preko 30 posto stanovništva sudjelovalo je aktivnim jedinicama, a kolaboracionista praktičko nije bilo“, kaže Restović i objašnjava kako su za vrijeme Drugog svjetskog rata Šibenik držale okupiranim sve moguće fašističke vojske - talijanske, ustaške, četničke, crnokošuljaši, nacisti… No, rijetko ili nikako su regrutirale stanovnike samog grada. Okupatori su morali koristi četnike popa Dujića i domobransku satniju iz Knina te ustaške jedinice iz Drniša, a ustaška mladež je djelovala tajno s obzirom na atmosferu u gradu u kojem su se po noći ispisivale parole poput jedne zabilježene kamerom „Smrt ustašama i četnicima“. 

Šibenik je u Drugom svjetskom ratu bio jedan od gradova s najvećim odazivom NOB-u (FOTO: Tris.com.hr)

Do kraja rata skoro svi vojno sposobni, dakle skoro trećina stanovništva, bili su u Narodnooslobodilačkoj vojsci. Prvi šibenski partizanski odred je bio prva jedinica sastavljena samo od Hrvata koja se pridružila ustanicima u Drvarskoj republici, Šibenčani su bili najbrojniji u najtežim bitkama ključnim za opstanak partizana, a dok su oni ginuli diljem zemlje njihove obitelji su završile u logoru Molat. 

Kraj rata Šibenik je dočekao kao de facto glavni grad Federativne države Hrvatske u kojem je do oslobođenja Zagreba Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) imao sjedište, ali i Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske, Glavni odbor Antifašističke fronte žena, Glavni odbor Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske… 

Da je Šibenik cijeli živio za NOP možda najbolje svjedoči šibenski biskup Jeronim Mileta (1871.-1947.) koji je pri osnivanju prve narodne vlade Hrvatske izrekao: „U svim znamenitim narodnim zgodama predstavnici Katoličke crkve su se nalazili uz svoj mili narod: zato smo i danas u gradu Splitu, na historičnom i svečanom imenovanju Prve vlade Federalne Hrvatske u Federativnoj Jugoslaviji. Mi biskupi svih naših primorskih biskupija sa svojim svećenstvom, čestitamo svako dobro Prvoj vladi Federalne Hrvatske sa željom da njezin rad bude vazda na dobro našeg milog naroda. Čestitajući Vladi, izražavamo našu zahvalnost i svim našim hrabrim borcima Narodnooslobodilačke vojske sa svojim proslavljenim vođom, narodnim herojem, maršalom Josipom Brozom Titom, a osobito onima koji požrtvovno položiše svoje živote za domovinu. Molimo svemogućeg Boga da ova narodna proslava bude sjeme duhovnog i materijalnog preporoda čitavog našeg hrvatskog naroda i pomirenje te zalog sloge i bratstva Hrvata i Srba i svih naroda Federalne Jugoslavije. Bila sretna i od Boga blagoslovljena Federalna Hrvatska!“ 

Nova socijalistička država je očito puno dugovala stanovnicima tog malog težačkog grada. Odmah po završetku rata krenulo se na obnovu simbola grada oštećene katedrale i Gradske vijećnice. No najvažnija investicija koja će odrediti budućnost grada dogodila se 1951. godine kad je započeta gradnja Tvornice lakih metala Boris Kidrič. Taj industrijski gigant s preko 5.600 zaposlenih s plaćama 50 posto većim od prosjeka je omogućio da se Šibenik razvije u grad u kojem se od 1945. do 1991. godine utrostručio broj stanovnika, a urbana aglomeracija udvostručila. 

Osim te tvornice razvijaju se i nastaju Tvornica elektroda i ferolegura, Poliplast, Slobodna plovidba, Mornaričko-tehnički zavod Velimir Škorpik, tekstilna industrija Revija, trgovačko poduzeće Šibenka, Vinoplod-Vinarija, osnovana je Jadranska banka, te je izgrađen hotelski kompleks Solaris. U Šibeniku skoro da nije bilo nezaposlenih, a 1988. godine zauzimao je drugo mjesto u Hrvatskoj po stupnju razvijenosti. Samo TLM i TEF su koristile deset posto ukupne potrošnje električne energije Hrvatske u tom vremenu pa je TLM ulagao u nova energetska postrojenja poput HE Orlovac i Buškog jezera. 

Možda najbolji pokazatelj privredne moći grada su košarkaški klubovi Šibenka i Elemes koji 1983. i 1991. godine postaju prvaci Jugoslavije u jednom od najpopularnijih sportova te države zahvaljujući financijskoj pomoći, prije svega, TLM-a. 

„Nakon osamostaljenja Hrvatske dolazi do uništenja industrije. Od druge najbogatije općine u bivšoj državi, Šibenik postaje jedan od najsiromašnijih gradova. Grad slučaj. Možda je upravo to razlog zbog kojeg, jasnije nego u ostatku zemlje, povezuju antifašističku borbu i socijalnu i socijalističku revoluciju, što znaju da je antifašistički svjetonazor - borba protiv svakog oblika dominacije“, kaže Restović. Dodat će kako su Dalmatinci oduvijek bili nacionalno svjesni, no u antifašističkoj borbi, „po prvi put u povijesti postaju svjesni da se udružuju s drugima kroz otvoreni internacionalni svjetonazor i da prave društvo po svojoj mjeri“. 

„To je bila sretna generacija jer su imali cilj, borili se za njega, pobijedili i stvorili to društvo kojemu su težili. Gledali su kako njihova djeca žive to što oni sanjali, za što su se borili i što su stvorili“, zaključuje Restović priču o Šibeniku – gradu slučaju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta "Odnos moderne hrvatske države i društva prema antifašizmu i antifašističkom nasljeđu" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima