Ne tako davne, mislim 1976. godine, bio sam na prvom koncertu Bijelog dugmeta u Splitu. Proveo sam ga u zvučnicima Brace Radovića i kao potpuni klinac, osnovnoškolac, bio oduševljen što sam otkrio da postoji muzika i da se ta muzika stvara baš dok se stvaram i ja.

Kasnije sam, za mene isto tako nedavne, mislim 2005. godine bio na probama i koncertima one spektakularne reunion turneje u Sarajevu, pa onda i u Beogradu. 

I tu mi je Bijelog dugmeta uživo bilo dovoljno, tako da mi nije ni palo na pamet da proteklog vikenda odem na splitski pokušaj oživljavanja nečeg što se uživo više ne može oživjeti. Barem ne u muzičkom smislu (za onaj drugi smisao, sociološki i kulturološki, skidam kapu Bregoviću kao inicijatoru koji se ne osvrće na bijedne pokušaje rušenja jedne stvarne legende, već kreće na turneju kao da je to sasvim normalna stvar. Jer bi i trebala biti.)

Dan kasnije ne nailazim na niti jedan muzički osvrt na koncert. To je već uobičajena praksa, valjda ne postoje muzički educirani novinari. Vidim samo milijardu tekstića po internetu, što nemuštih novinskih izvještaja, što komentara običnog puka.

Jedan ostrašćeni crnomajicaš, na primjer, s bljeskavim ušatim U na prsima, u svom komentaru pita: „Zašto ljudima (srbočetnička banda, splitski izrodi, komunjare i sl… op. a.) ne smeta kad Bijelo dugme svira Pljuni i zapjevaj Jugoslavijo - a bune se kad Thompson pjeva Juru i Bobana“.

Među stotinama glupih pitanja, ovo kotira poprilično visoko. Ne po muzičkim kriterijima, nego sociološkim, jer je tako i postavljeno. Kad netko u pitanju pokuša usporediti pjesmu koja slavi i veliča dvojicu patoloških ustaških koljača i zločinaca s jedne, a s druge strane pjesmu koju Bregović čak nije ni uspio kako treba izdefinirati u nekom svom umjetničkom prkosu prema državi koja srlja u raspad – onda je taj poprilična budala. I puno više od toga, ali zbog dužine teksta neka ostane samo budala.

Ipak, najsmješnije i najstrašnije su mi druge dvije stvari. 

Prvo: Udruga zagrebačkih dragovoljaca branitelja Vukovara prijavila je organizatore Državnom odvjetništvu radi, kako kažu: „promoviranja osuđene komunističke ideologije i njenih simbola te propale tvorevine čije politike su odgovorne za stravične zločine počinjene tijekom srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku.“ Đizsfakingkrajst! Kako mudro sročena prijava. Pamflet plemenske dogme.

„Promoviranje osuđene komunističke ideologije i njenih simbola“? Što? Zastava koja se pojavila? Pa tu smo zastavu viđali i u programu HTV-a. 

I kako glasi ta presuda kojom se osuđuje komunistička ideologija? Postoji li zakonska zabrana po kojoj je to kažnjivo? Ne postoji, osim ako ne mislite da živite u Mađarskoj (a i njihovu je zabranu isticanja komunističkih simbola već osudio Sud za ljudska prava u Strasbourgu). Pozivanje na EU Rezoluciju 1481 je isprazno. Tužbe koje se na njoj zasnivaju ne bi prošle na europskim sudovima. Mislim, prošle bi ... uz podsmijeh i odmahivanje rukom. Ok, članak 26. hrvatskog zakona o javnom redu kaže da će se kazniti onaj tko bez odobrenja istakne zastavu strane države … Ali ono nije zastava strane države, već bivše države koja ne postoji – pa ne može ni biti strana. Osobno mislim da je korištenje te zastave na video zidu potpuno bezvezan i promašen pokušaj štosa, umjetničke provokacije, parodije … čega god. Ali samo to, jednostavnu nemaštovitost onoga tko je izrađivao video pozadinu. 

„… čije politike su odgovorne za stravične zločine…“? Nisu! Shvatite već jednom da nisu. Srpska je agresija nešto drugo i nikakve veze nema s pjevanjem „Moja Jugoslavijo / … moja nevjesto / moja ljepotice / moja sirota kraljice / matero i maćeho“.

Drugo: Javio se i splitski Domovinski pokret. Oni kažu: „Od Dorha tražimo žurno procesuiranje i organizatora i pjevača te zabranu ulaska u RH…. Zbog silne akumulacije gnjeva koje je ova provokacija izazvala kod naših sugrađana bilo bi dobro da ovaj slučaj ne bude zataškan jer se bojimo kako će idući put građani uzeti pravdu u svoje ruke te počistiti i binu i organizatora i pjevača".

Ta „silna akumulacija gnjeva“ vjerovatno je primijećena po njihovim mračnim uredima, jer na koncertu su ljudi pjevali zajedno s izvođačima. Uzeti pravdu u svoje ruke? Prognati pjevača Islamovića, hrvatskog državljanina, iz Hrvatske? Pa jesu li oni normalni? Dobro. Nisu. I ja pitam bezveze. Naravno da nisu. To je samo Domovinski pokret. 

Pitanje je – zašto nekim ljudima riječ Jugoslavija izaziva pjenu na ustima? Uvijek sam se suprotstavljao onoj (sad već zaboravljenoj) tezi po kojoj je svaki onaj koji govori nešto protiv homoseksualaca ustvari i sam latentni homoseksualac. Tako da nikako ne bih ni sad prihvatio tezu da su ovi jugofobi zapravo prikriveni jugofili. Bez obzira na moguće tvrdnje psiholoških istraživanja. Ipak bih ponekad volio čuti suvisle odgovore na pitanje tipa: zašto skaču kao opareni kad samo čuju tu riječ. Suvisle odgovore, da naglasim!

U programu Radio Splita jedan je voditelj svojedobno izrezuckao pjesmu „Lipe cvatu“ izbacujući riječ Jugoslavija, a Islamović joj jadnoj, na koncertima uvaljivao Australiju. Je li tonac jučer u Splitu trebao gasiti razglas dok se izgovara riječ Jugoslavija ili je Islamović trebao opet nespretno ubaciti Hercegovinu, Argentinu, Ukrajinu? Možda tada vlasnici osjetljivih ušiju, ako je takvih i bilo tamo, ne bi ni primijetili da su došli na koncert grupe koja je nastala, stvarala, harala, a onda i nestala baš u Jugoslaviji. I zašto su uopće došli slušati pjesme nastale u Jugoslaviji? Što su očekivali? Anice kninska kraljice? Ili Prijovićkinu „Totalnu anesteziju“ koju imaju kao ringtone na mobitelu?

Smirite se, ne bojte se gospodo (ovo je eufemizam za onog prvospomenutog budalu, koji je opet eufemizam za bolesnog fašista), neće se nikakva Jugoslavija ponoviti. Ne trebate srušiti sve pruge i ceste, sve hidroelektrane i stanove koje je izgradila - da bi je zaboravili. Jednostavno je više nema. Čak i kad vam se učini da se iz neke pjesme budi njezin duh, to je samo zaboravljena priča, nostalgični škakljaj (hvala, T. Ujević!), to je samo muzika - nikakav poziv da se gradi ponovo. Jugoslavija je bila već trula kad ste je raskomadali, a nikome nije do truleži.

Smirite se, gospodo. I ne laprdajte.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.