Na današnji dan umro je Stipe Šuvar jedan od čelnika Saveza komunista iz Hrvatske i jedan od rijetkih koji je koncem osamdesetih pokušao zaustaviti takozvanu antibirokratsku revoluciju, koju je predvodio Slobodan Milošević. Rođen 1936. godine u Zagvozdu, Šuvar je osim političke (iz)gradio i respektabilnu znanstvenu karijeru. Studirao je, a kasnije u svojstvu redovitog profesora i predavao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. godine doktorirao na području sociologije. U stručnim krugovima Šuvara i danas priznaju kao jednog od najvećih sociologa sela u hrvatskoj znanosti.

U politički vrh socijalističke Hrvatske lansiran je 1972. godine, kad je kooptiran u Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske. Dvije godine kasnije postat će ministar u resoru školstva, gdje će pokrenuti kontroverznu reformu, koja će do danas ostati zapamćena kao Šuvarova reforma. Široj javnosti manje je poznato da je Stipe Šuvar jedan od najzaslužnijih za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a obzirom da je riječ o političaru iz redova Saveza komunista ista ta javnost odavno je zaboravila da su stadionske tribine svojevremeno skandirale Šuvarovo ime, poistovjećujući ga sa otporom Miloševićevoj velikosrpskoj politici. Osvit raspada Jugoslavije Stipe Šuvar dočekao je kao član predsjedništva države, zbog čega njegova sjećanja ostaju dragocjeno svjedočanstvo jednog vremena. Na ovom mjestu zato donosimo skraćeni Šuvarov razgovor za Radio Slobodna Europa, snimljen u prvoj polovici devedesetih.

RSE: 1982. je godina. Na čelu savezne vlade je Milka Planinc. Vrijeme je velike krize u zemlji, vrijeme bonova za benzin, neštašice deterdženta, a vi i Mika Špiljak te godine ulazite u Predsjedništvo SK Hrvatske. Mnogi vam za vrijeme toga mandata pripisuju etiketu glavnog partijskog ideologa, protagoniste čuvanja politike Tita, Kardelja i Bakarića. Neki su pisali da ste vi prvi shvatili da je Bakarić mrtav i da ćete zauzeti njegovo mjesto.

Šuvar: Ja sam u Predsjedništvo Saveza komunista Hrvatske izabran u proljeće 1982. na kongresu. Do tada sam bio oko sedam i pol godina republički sekretar za prosvjetu i kulturu i obični član CK. Kada je prethodni partijski vrh Hrvatske odlučio da ja budem kandidiran i biran u Predsjedništvo CK SKH, većina se najzad izjasnila za mene, a manjina se protivila. U nizu ranijih prilika nisam bio dovoljno podoban da uđem u taj vrh. Ja sam na dužnosti člana Predsjedništva CK SKH proveo četiri međukongresne godine, od 1982. - 1986., kada sam izabran u CK SK Jugoslavije i prvi put za člana Predsjedništva CK SK Jugoslavije. To je bilo veliko post-titovsko vrijeme, doba velikih previranja u Jugoslaviji i ekonomske krize. Naftna kriza je strašno pogodila Jugoslaviju. Već se tada trošilo 12 do 13 milijuna tona godišnje nafte, a Jugoslavija je htjela sve zasnivati, svu svoju industriju na do tada jeftinoj nafti. Cijena nafta je onda strašno skočila na svjetskom tržištu, slijedila je oskudica deviza i nafte, a to je prouzročilo i sekundarnu krizu nekih elementarnih proizvoda, a ne samo da se neko vrijeme vozilo automobile po pravilu par - nepar. Bila je oskudica deterdženata, toalet-papira i nekih trivijalnih artikala. Milka Planinc je došla za predsjednicu savezne vlade. U Jugoslaviji se osjećao pečat velikih demonstracija Albanaca na Kosovu, koje su se zbile 1981. godine, dakle dvanaest mjeseci iza Titove smrti. Beograd je bio epicentar zahtjeva za detitoizaciju. U CK Hrvatske ja sam bio zadužen za ideološki sektor, koji je do tada vodio Račan koji je otišao za direktora partijske škole u Kumrovec. Prvu godinu svog mandata nisam bio na čelu ideološkog pogona, nego je to bio Josip Vrhovac, koji je bio prvi predsjednik Predsjedništva CK Hrvatske. Godine 1982. to je bio Jure Bilić, a iza njega Josip Vrhovec, a onda je Josip Vrhovec otišao za člana Predsjedništva Jugoslavije. To se dogodilo nakon što se Mika Špiljak vratio iz Beograda u Zagreb, i to nakon četrnaest godina koliko ih je proveo na dužnostima u Beogradu. Kada je Vrhovec otišao za člana Predsjedništva Jugoslavije 1983. godine, formalno sam preuzeo ideološki sektor kao prvi čovjek. Radio sam onda što sam znao i umio. Sudjelovao sam u ideološkim debatama po cijeloj Jugoslaviji i svoje sam strelice odapinjao, kao publicist i partijski čovjek koji je javno djelovao, na sve naše nacionalizme, kako smo ih zvali. Uostalom, to je i naziv jedne od mojih knjiga, a posebno mi je bilo sumnjivo sve što se tada događalo u Beogradu, gdje su razne intelektualne skupine propagirale liberalizam. Iza tog liberalizma skrivala se, pod firmom detitoizacije, težnja za redefinicijom Jugoslavije kakva je bila. 1984. godine održalo se savjetovanja o političkoj zloupotrebi u kulturi i stvaralaštvu, iza koje sam ja stajao. Tada je priređena tzv. Bijela knjiga.

Protesti na Kosovu početkom osamdesetih (FOTO: Vreme/Imre Szabo)

RSE: Mnogi su vas napadali zbog te Bijele knjige, a kažu da je najviše napada došlo iz Beograda?

Šuvar: Ta Bijela knjiga je bila jedan rutinski materijal koji je izradila informativna služba CK, doduše po mojoj narudžbi. Takvih materijala, gdje se davao pregled zbivanja, bilo je mnogo, i prije i poslije. Bili smo obavezni da po jedan primjerak materijala šaljemo u Beograd. Kad je informativna služba CK Hrvatske napravila taj informativni materijal, koji je prozvan Bijela knjiga (jer su šapirografirane korice bile bijele boje) i kad je materijal poslan u Beograd, vjerojatno je dospio u ruke Draže Markovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta SK Jugoslavije. On je vjerojatno prelistao "knjigu" i ocijenio da je to napad na srpsku inteligenciju i na Srbiju. Istodobno je, kako to ide, dospjela i u ruke čuvenom Matiji Bećkoviću. On je onda organizirao potpisivanje otvorenog pisma protiv tih koji stoje iza Bijele knjige, a prije svih na udaru sam bio ja kao pojedinac. To je pismo potpisalo 100 intelektualaca Srbije, viđenih i manje viđenih. I tek tada se otvorila afera Bijele knjige. U međuvremenu je bilo naše savjetovanje, a izlaganja su objavljena u časopisu "Naše teme". To je bio impozantan skup od oko 150 kulturnih stvaralaca, publicista iz Hrvatske, za koje je zapravo ta knjiga i izrađena, kako bi oni imali uvid u debati o tome što se događa po Jugoslaviji. Neki su govorili da je tamo sabrano pravo "cvijeće zla", po tim citatima. Citirali su se autori s pozitivnim stavovima, iz tadašnjeg našeg ugla, ali i oni sa negativnim stajalištima. Najviše citiranih autora je bilo iz Beograda i Srbije. To su kasnije bili glavni autori Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti. Slijedili su potom citati Slovenaca, kasnije autora prijedloga za rješenje slovenskog nacionalnog pitanja, što je objavljeno u "Novoj reviji". Hrvatskih autora je bilo relativno malo. Onda je dignuta velika afera. (...)

RSE: Osamdesetih, i prije 1986., u Zagrebu se mislilo da u Srbiji pušu neki liberalni vjetrovi, da oni dolaze iz Beograda. Međutim, i prije dolaska na vlast Slobodana Miloševića, mogla se zamijetiti velikosrpska politika.

Šuvar: Znate, srpski nacionalizam je jačao od šezdesetih godina, a posebno nakon pada Aleksandra Rankovića. Onda je došao ustav Jugoslavije 1974. godine, kojeg je blagoslovio Tito. S tim su ustavom korespondirali su i novi ustavi republika i pokrajina. U Srbiji je nastalo veliko nezadovoljstvo ustavnim položajem pokrajina, statusom koji im je davao novi savezni ustav, a morao dati i ustav Srbije, jer je morao biti u skladu sa saveznim, a onda i pokrajinski ustavi. Već 1977. god. u političkom vrhu Srbije formuliran je zahtjev da se redefinira položaj pokrajina. Napravljena je, također, neka knjiga, ne znam kako se ona zvala. Bili su razgovori sa Kardeljom, pa i sa Titom, koji je onda primio čelne ljude Srbije - Petra Stambolića, Dražu Marković i druge. Liberalnija ekipa, koju su predvodili Marko Nikezić i Latinka Perović, otišla je sa scene 1972. nakon što je sa scene otišao veći dio hrvatskog rukovodstva. Tada je "visilo" pitanje pokrajina. Onda je 1981. došlo do nereda na Kosovu, na liniji albanskog nacionalizma i to je uzbuđivalo cijelu Jugoslaviju. Tito više nije bio među živima. U sastavu CK SKJ od 1982. do 1986. obrazovana je radna grupa za proučavanje odnosa između pokrajina i Srbije, koju je vodio Milan Kučan. Ta grupa je izradila teze, koje smo onda mi preuzeli u Predsjedništvu partije i od 1986. do 1990. smo se time i bavili. Vodile su se teške bitke oko ustavnih amandmana i u saveznom ustavu, i u Ustavu Republike Srbije, i u ustavima pokrajina, kako bi se našlo neko rješenje. Bilo je zaista čudno da se zakoni koje donosi Republika Srbija nisu protezali i na područja pokrajina. To je trebalo ispraviti. To je jedno, a drugo je dirati već ostvarenu autonomiju pokrajina koja se razvijala od 1945. godine pa naovamo. Autonomija sama po sebi nije razbijala Srbiju, što je postala dominantna teza, i nije slabila Jugoslaviju. To se vidi iz retrospektive. Tada velika većina, pogotovo u Srbiji i članova partije u Srbiji, nije to shvaćala. Taj nacionalizam se u Srbiji neprestano hranio kosovskom situacijom. Otkako je smiren bunt Albanaca 1981., u kojem je bilo i ljudskih žrtava, srpski nacionalizam je jačao i neprestano se vraćao na optuživanja Albanaca da progone i potpuno obespravljuju Srbe i Crnogorce na Kosovu. (...) Odlazio sam na Kosovo, govorio i pisao. Već sam bio predsjednik Predsjedništva CK SKJ kad smo držali sjednicu o Kosovu. Bilo je to poslije ponoći, jer to su bile one noćne sjednice koje cijela zemlja gledala na televiziji. Tom prilikom sam rekao da ukoliko cijela Jugoslavija ne bude prisutna na Kosovu, doživjet će sudbinu Kosova. Srpski nacionalizam je jačao, ali jačali su svi nacionalizmi u Jugoslaviji. Uostalom, svi nacionalizmi su jačali još za Titova života. On je imao golemu historijsku karizmu, ali je možda zadnju deceniju, ili posljednje dvije decenija života, bio samo figura iza koje su se drugi skrivali. Tito je imao veliki međunarodni utjecaj i u zemlji je mogao lupiti šakom i nešto zaustaviti, ali ne na duži rok. Birokratsko-nacionalistički monoliti su ojačali već za njegova života. Poslije Titove smrti i odlaska nekih velikih autoriteta jugoslavenskog društva, kao što su Kardelj, Bakarić, a među Srbima Milentije Popović i još mnogi drugi, mi novi, pomiješani sa starim iz Titova vremena, preuzeli smo vruć krumpir kojeg nismo uspjeli ohladiti i izbaciti iz ruku, a da se svi ne opržimo. A kasnije se zemlja i raspala.

Detalj iz takozvane "jogurt revolucije" u Vojvodini (FOTO: nspm.rs) 

RSE: Mislite li da bi bilo drugačije da je u Srbiji ostao na vlasti Ivan Stambolić i to rukovodstvo?

Šuvar: Ivan Stambolić nije bio neko posebno rukovodstvo. On je ta mlađa generacija. Glavni čovjek Srbije postao je pod paskom Petra Stambolića i Draže Markovića. Ali je onda, svuda uz sebe instalirao Slobodana Miloševića. Kada je Ivan Stambolić prestao biti predsjednik Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda, na to je mjesto doveo Slobodana Miloševića. Kad je preštao biti predsjednik CK SK Srbije i postao predsjednik Predsjedništva Srbije, na svoje mjesto u CK je doveo Slobodana Miloševića. (...) Neki su tada upozoravali na loše osobine Miloševića, ali mi ostali iz Jugoslavije ga nismo poznavali. On je za nas tada bio relativno "anonimus". Isplivao je do tih funkcija uz svestranu podršku Ivana Stambolića, koji se već ranije afirmirao i postao glavni čovjek Srbije. (...) U jednom trenutku, u jesen 1987. je puklo između Miloševića i Stambolića. Najednom su se pojavile dvije politike.

RSE: Zašto je puklo?

Šuvar: To je sada teško reći. Puklo je na tome što je Stambolić zastupao liberalnije teze, a uz njega je bio i pokojni Dragiša Pavlović, kao i nekolicina mlađih. Onda se javio sukob oko toga kakvu politiku u Srbiji voditi i došla je sjednica na kojoj je, da se kolokvijalno izrazim, Ivan Stambolić "izvisio". Osma sjednica je bila u rujnu 1987. godine. Prevagu je odnio Milošević, a, po mom mišljenju, zahvaljujući podršci starijih, a naročito Ljubičića i Čkrebića. Kada je tu prevagu odnio, postepeno je eliminirao Ivanovu struju, a sam Ivan je bio prisiljen da podnese ostavku na dužnost predsjednika Predsjedništva Srbije negdje u prosincu 1987. (...)

RSE: Kada vas optužuju za podršku Miloševiću navodi se da ste u ožujku 1988. osuđivali Slovence za antiarmijsku propagandu.

Šuvar: To nema nikakve veze sa Miloševićem, jer on tada Slovence nije previše osuđivao. Slovenci i Milošević su uvijek bili u dobrim odnosima, a vani je ispadalo da se jako konfrontiraju. Koristim priliku da kažem da je u Sloveniji glumljen rat, ili su JNA bile sputane ruke i da je odlazak Slovenije iz Jugoslavije bio dogovoren između srpskog i slovenskog vrha. To je bilo 1991. kada ja više nisam bio u političkom životu. Mi smo na sjednici Predsjedništva CK Jugoslavije raspravljali o napadima na JNA u Sloveniji, naročito o "Mladini", jer je od nas JNA kategorički tražila da se izjasnimo i suzbijemo antiarmijsko raspoloženje u Sloveniji. Pripremio sam se za raspravu na sjednici Predsjedništva i citirao sam što se sve govori. Slovenci su se osjetili pogođeni i Korošec, koji je sa mnom kasnije radio u tandemu - on sekretar, a ja predsjednik Predsjedništva - i korektno smo surađivali, je rekao da ako je sve što je rekao Stipe točno, onda mi moramo sazvati CK Slovenije i to razmotriti, jer to su veoma ozbiljne stvari. To nije imalo nikakve veze sa mojim udvaranjem Miloševiću. (...) Ne bih htio spominjati neke novinare koji sada igraju vrlo časnu ulogu, ali stalno su me raskrinkavali ovdje u Hrvatskoj kao nekog sumnjivog tipa. I u toj situaciji se i ovdje plasiralo namjerno da sam ja u nekom savezu sa Miloševićem. A kada sam došao u stvarni klinč s njim, onda me iz Hrvatske nitko nije podržao. Primjer, čuvena Dvadeseta sjednica, to je moj drugi smrtni grijeh po ovdašnjim kritičarima, da nisam rekao popu pop, a bobu bob. Ta čuvena sjednica bila je 30 siječnja i 1. veljače 1989. I tamo govorim s ublaženom verzijom referata. Prvu verziju referata Predsjedništvo partije Jugoslavije mi je nadmoćno odbilo. Rekli su: "Moraš ga preraditi jer to vodi razbijanju Saveza komunista Jugoslavije". Razmišljao sam da li da podnesem ostavku i otvorim mjesto Milanu Pančevskom, koji je bio Makedonac, dakle ono što bi Milošević želio, ili ostati i pokušati se i dalje se boriti. Sada, gledajući iz ove perspektive - da sam onda podnio ostavku, onda bi rekli Šuvar je shvatio, poslao ih je sve tamo gdje idu i otišao iz politike. Da sam znao za kasniji raspad Jugoslavije, onda bih to i učino. Tada sam mislio da mogu, kao pojedinac, još na nešto utjecati. Na toj Dvadesetoj sjednici, na kojoj ja nisam rekao popu pop, bobu bob, a tobože sam obećao, od tridesetak sudionika iz Hrvatske javio se za riječ samo Ivica Račan, koji je u toj prilici govorio dosta korektno, zatim se javio Ivo Družić. On je ovako istupio: obratio se prvo meni: "Druže Stipe, ti si takav i takav", dao mi je komplimente. Onda je pogledao tamo gdje sjedi Milošević i rekao: "Druže Slobo, ti si takav i takav", i dao mu je komplimente. A onda je rekao: "Apeliram na vas da ne vodite partijsku lokomotivu suprotnim pravcima." Sve je to zabilježeno. To je bila ta podrška iz Hrvatske.

Slobodan Milošević, čovjek koji je započeo rat (FOTO: helsinki.org.rs) 

RSE: To je čak bilo u vrijeme kada su vam na nogometnim stadionima skandirali.

Šuvar: To je bilo tada i malo kasnije. To je bilo čim sam se ja malo suprotstavio mitinzima. Nisam bio samo ja. U tom trenutku mene su vrlo čestito podržavali, i to ne samo mene nego i liniju razmišljanja koju sam i ja zastupao, Crnogorci: Orlandić i Žarković. Kasnije su oni bili žrtve antibirokratske revolucije, pala je vlada usred Titograda. (...) Skandiranja na stadionima su se događala na vrhuncu moga sukoba sa Miloševićem, kraj 1988. Onda su ovdje na stadionima uzvikivali "Stipe Šuvar!" Ja sam za Novu godinu, 1989., u Hrvatskoj u anketi tjednika "Danas" bio izabran za ličnost godine, a u anketi emisije Radio Zagreba "Dvadeset peti sat", koju je vodio Pjer Vukelić, bio sam izabran za drugu ličnost, jer me tad pretekao i proslavio se zbog operacije na srcu dr. Sokolić. To je bilo to razdoblje. Iza toga dolazi to kad ja najavljujem da ću reći popu pop, a bobu bob, a mene ostavlja na cjedilu i Savez komunista Hrvatske, jer kroz ovaj detalj, da je samo govorio Družić, pokazuje u kojoj sam bio situaciji. (...) To je bila situacija kada smo morali misliti u interesu svih naroda u Jugoslaviji da se ne ide u katastrofu. Niko od nas nije vjerovao da će doći do katastrofe, ali smo je slutili. To je bila situacija kada sam se ja na jednoj sjednici sa Miloševićem objašnjavao. Ti milijunski mitinzi imali su jedan od glavnih povika i javnih parola "Slobo Srbine, Srbija je uz tebe." Ja sam mu na jednoj sjednici rekao: "Slobo, zar ti misliš da se ja ne mogu potruditi da se u Zagrebu okupi oko 800.000 ljudi, ako ne i milijun, kao u Beogradu. Da se u Splitu okupi 200.000 kao u Nišu i da oni počnu vikati "Stipe Hrvatu, Hrvatska je uz tebe." Gdje smo? Dobili smo rat i raspad Jugoslavije.

RSE: Što je on odgovorio?

Šuvar: Na to se on smješkao. Ne bih htio nikoga vrijeđati, pa ni Slobodana Miloševića, ali ja sam stekao utisak da je on pomalo autistična osoba. Nije on sam. Ima još autističnih osoba u političkom vrhu sadašnjih država. Ne čuju što neće čuti. čuvena je njegova izjava da ne čuje dobro. Ono što se njemu ne uklapa, on to naprosto ignorira. U tom trenutku je mogao, iza njega je stajalo 90 % članova Saveza komunista u Srbiji. Iza njega je stajao u golemoj većini srpski narod, i to ne samo u Srbiji. Stajao je iza njega u većini crnogorski narod. Proradila su dva oka u glavi i kad je pala vlada usred Titograda doveli su dva lijepa mladića - Milu i Momu - da vode Crnu Goru.

RSE: U Predsjedništvu partije, koliko ste vi uopće imali informacija da su mitinzi organizirani, da u svakoj tvornici postoji komitet za organizaciju mitinga, iza čega je stajao glasoviti Kundak?

Šuvar: On je ubijen prije dvije godine u Beogradu i nije razjašnjeno zašto i kako. On je tada bio sekretar, ili kako se kaže na hrvatskom, tajnik Socijalističkog saveza Beograda, ali se znalo da je blizak "obitelji" i da je svaki dan u njihovoj kući. Naravno da smo znali da se to organizira. Ali, mi to nismo mogli zabraniti. Savezna policija je imala samo tisuću specijalaca. Sve policije u Jugoslaviji, u svakoj republici i pokrajini bile su samostalne i autonomne. Kako je radila Služba državne sigurnosti, to zapravo niti ne znam. Nama je doturala neke informacije, mada ja mislim da je od nas štošta skrivala. Ne znam da li je o svemu saznanja imao prvi čovjek Službe državne sigurnosti Jugoslavije. Šest godina je proveo na toj dužnosti i bio je Hrvat, porijeklom iz Hercegovine, Zdravko Mustač, koji je prije toga bio šef Službe državne sigurnosti Zagreba, pa onda šef Državne sigurnosti Hrvatske, pa šest godina šef Državne sigurnosti Jugoslavije i to sve do jeseni 1991. Onda je došao u Hrvatsku. Ne znam sa kakvom dokumentacijom je došao, i da li je donio neku dokumentaciju, ali je postao savjetnik u tajnoj policiji Franje Tuđmana, do odlaska u mirovinu. To što su tajna policija i KOS znali do mene nije dopiralo, osim rutinski, u onih 100 primjeraka "povjerljivih informacija" koji su išli do rukovodstava svih republika i pokrajina. Ni Predsjedništvo Jugoslavije, kao državni organ koji je i vrhovni komandant po ustavu, ni Predsjedništvo SKJ nisu prethodno bili obaviješteni, ni konzultirani o hapšenju Azema Vlasija. Tek kad je bio uhapšen, mi smo protestirali na sjednicama. Niste mogli otkriti zašto i tko je dao naredbu. Ja sam samo shvatio da je to bio dogovor između Miloševića i saveznog ministra unutrašnjih poslova, koji je tada bio Crnogorac, Ćulafić.

Stipe Šuvar (FOTO: novosti.rs)

RSE: Dakle, jasno vam je bilo da su mitinzi bili organizirani.

Šuvar: Naravno da je to bilo organizirano, kako bi se pokazala snaga narodnih masa koje se uspjelo uzbuditi i i izmanipulirati na temi Kosova i stanja na Kosovu. Ali, to je bio i uvod u rušenje Jugoslavije. Mi tada nismo pomišljali da će se Jugoslavija raspasti u krvi i požaru. Kada smo sjedili na tim sjednicama bilo je mučno, raspravljali smo, svađali smo se. Ali, ja sam tada imao dojam, i do danas ga nisam promijenio, da ni Kučan ni Milošević, a niti itko od nas, nije pomišljao da će se Jugoslavija ovako raspasti. Mi smo samo htjeli suzbiti srpsku težnju za redefiniranjem Jugoslavije. Korigirati položaj pokrajina je bilo u redu, ali ne oduzeti im autonomiju onako kako je to učinio, isforsirano, novi ustav Srbije koji je usvojen, mislim, 31. ožujka 1989.. Nismo imali snage da se odupremo novom ustavu Srbije. Toga dana se održao veliki skup u "Sava centru", na kojem se okupilo 4000 ljudi. I tamo su Slobodan Milošević, Ante Marković i Veljko Kadijević zajednički lomili pogaču u čast novog ustava. Ja nisam htio otići na tu sjednicu, kao što kasnije nisam htio otići na Gazimestan. Znao je Milošević s kim ima posla, ali zatekli su me tu, na tom mjestu i nisu me se mogli otarasiti ni u onom pokušaju smjenjivanja. Kasnije sam otišao u Predsjedništvo Jugoslavije. Tada smo mi smatrali da ćemo ipak savladati krizu, da ćemo i na Kosovu naći rješenje uz pomoć cijele Jugoslavije, da ćemo provesti političke, a i ekonomske reforme i donijeti novi ustav, na čemu se kasnije počelo raditi. Međutim, događaji su pošli nepopravljivim pravcom u drugoj polovici 1990. i 1991., kada više nisam bio u političkom životu, jer sam bio smijenjen u Saboru Hrvatske 24. kolovoza 1990. godine.

RSE: Da se vratimo na 1988. Prvi put je 1. prosinca u Srbiji proslavljen Dan ujedinjenja.

Šuvar: To je prvodecembarski akt, a to je ujedinjenje Srbije, odnosno Države Slovenaca, Hrvata i Srba, kako se zvala država koja se na tlu raspale Austro-Ugarske proglasila u Zagrebu 24. listopada 1918., pa je onda ona poslala svoje deputate u Beograd, a predvodio ih je Ante Pavelić, zubar, ne onaj Ante Pavelić, to evociranje zapravo nije nigdje bilo zabranjeno, ali, koliko se ja sjećam, to i nije to bila neka posebno zapažena proslava.

RSE: Godine 1989. su već počele demonstracije Albanaca na Kosovu.

Šuvar: U studenom su bile velike demonstracije u kojima je opet bilo žrtava. To je bilo još 1988. i to nakon ostavke na koju je bila prisiljena Kaćuša Jašari. Ona je bila u novembru. Bile su velike demonstracije u kojima je opet bilo žrtava. Ja sam razumijevao Kaćušu Jašari, mislim da je ona bila dobar albanski komunist, kćerka Titovog partizana, ali našla se na udaru kao i Vlasi i niz drugih, pod prigovorom da ne savladavaju situaciju na Kosovu onako kako hoće Milošević i tada diktirajuća antibirokratska revolucija. Tada su izbili nemiri u kojima je bilo devet mrtvih, bio je ubijen i jedan komandir milicije, jedan Srbin. Ali, nije tada uvedeno tzv. izvanredno stanje. Ono je uvedeno tek u veljači 1989. prvi put. U veljači se ponovo zaoštrilo oko zahtjeva iz albanskih redova da tri albanska rukovodioca, koja su ocjenjivali kao sluge Miloševića, podnesu ostavke. To je bio Ali Šukrija, koji je u jednom razdoblju između XII i XIII kongresa bio predsjednik Predsjedništva SKJ. Rekli su mi da po porijeklu Šukrije nisu Albanci, nego da su albanizirani Turci. To nisam ispitivao, jer to nije tako ni interesantno. I za Morinu kažu da je albanizirani Turčin. Nakon Drugog svjetskog rata na Kosovu je bila tendencija da se Turci, koji su tamo bili u značajnom broju, deklariraju kao Albanci. Treći je bio predsjednik sindikata ili predsjednik komiteta partije u Prištini, Azemi. U toku zahtjeva za njihovu ostavku, oko 1300 rudara Trepče u Starom trgu objavilo je štrajk i povuklo se u okno na 700 do 800 metara dubine. Tu su onda nastali veliki zahtjevi da dođemo na Kosovo i da dođem i ja. Ja nisam htio ići dok nije Milošević dao suglasnost da ide, jer bih bio istog časa optužen da idem pomoći snage albanskog nacionalizma. Nisam se ja plašio, ali htio sam njega istjerati na čištac da ide sa mnom. Koljgeci je tada bio i predsjednik Predsjedništva Kosova i predsjednik partije privremeno, nakon što je Kaćuša dala ostavku, a novi nije bio izabran i tek će tada u februaru biti izabran Morina. Koljgeci je i dalje bio predsjednik Predsjedništva i bio sam u dobrim odnosima sa njim. Smatrao sam ga pametnim čovjekom i dobrim komunistom. On je apelirao da dođem. Ja sam rekao da ću pokušati sutra Miloševića nagovoriti i doći ćemo zajedno. Mislim da je bio ponedjeljak ili utorak kada je on na mene apelirao, a ja sam letio dole sa Miloševićem u petak.

Slobodan Milošević na Kosovu (FOTO: nspm.rs)

RSE: Zajedno ste letjeli?

Šuvar: Jednim vojnim avionom smo letjeli zajedno. Došli smo u Prištinu.

RSE: Da li ste pričali šta?

Šuvar: Naravno, uvijek se mora pričati. Mi smo bili politički protivnici, ali smo bili u istom rukovodstvu, živimo u istoj zemlji i moramo komunicirati. Kada smo se iskrcali iz aviona, to je bio nekomforni, vojni, manji avion, koji može petnaest ljudi povesti. S nama su išli naši suradnici, i njegovi i moji, u pratnji. Dočekali su nas automobili, njega jedan, mene drugi. Krenuli smo prema zgradi Pokrajinskog komiteta, ili toj glavnoj zgradi rukovodilačkoj na Kosovu, gdje nas je čekao politički aktiv Kosova. Na okupu je bilo stotinjak, ili malo više ljudi. Okupila se masa duž ulica, naročito pred tom zgradom. Mislim da je na ulicama Prištine bilo oko 30.000 ljudi. Meni su vikali "Živio Stipe Šuvar!" A Miloševiću su fućkali. U dvorani sam prvi govorio. Govorio sam bez ikakvih bilježaka, televizija je to uživo prenosila. Mislim da sam bar donekle pogodio situaciju. Vidjelo se to i po reakcijama dvorane i odjecima u široj javnosti. Milošević je govorio isto tako da ne možete staviti neku ozbiljnu primjedbu. Ali, to nije dovoljno jasno, on je takav. Uvijek su takvi njegovi govori. Premda govori nekim kratkim odrešitim rečenicama, uvijek spominje budućnost djece, mir itd., ne možete ga lako uhvatiti ni za glavu ni za rep. To su ti populisti. Pale, a nisu precizni, mogu zapaliti mase. Iza toga, ja sam krenuo u rudnik Stari trg i mislio sam da će Milošević i Morina doći za mnom. To se naprosto podrazumijevalo. Ali, ja sam došao na Stari trg, a njima ni traga. Na ulasku u okno je dom kulture, ili upravna zgrada i tu je neki restoran. Tamo je mene dočekao direktor, mislim da se zvao Kavaja, a drugi se zvao Burina. Jedan je bio jedna funkcija, a drugi druga. Ova dva najvažnija čovjeka u rudniku rekli su mi da me rudari ne žele primiti, da ne žele da dođem dole k njima, te da su uvrijeđeni što nisam na vrijeme došao. Ja sam onda, jadan, sjedio dva, tri sata gore sa njima, pa je Kavaja dolazio i odlazio. Onda me, nakon dva sata čekanja, obavijestio da su se rudari smilovali da me prime. Krenuo sam liftom dole u dubinu zemlje na tih 700 do 800 metara, rudari su bili u šljemovima, i ja sam morao staviti šljem. Televizija je prenosila moje obraćanje rudarima i razgovor, odgovore na pitanja. Nosio sam se kako sam znao. Kad to spominjem, do dan-danas na mene se vuče povika iz redova srpskog nacionalizma da sam "išao na noge Šiptarima da im se udvaram." Iz redova albanskog nacionalizma da sam "išao raditi u korist srpskog nacionalizma" i da njima nisam dao potpuno za pravo. Razgovarao sam s rudarima i čudio se u sebi da nema nigdje Miloševića, pa ga nisam spominjao. Kad sam izišao iz okna, onda negdje na putu od Starog trga ka Prištini se priključio Morina i rekao mi da je Milošević sa njim obilazio Termocentralu Obilić. (...)

Slobodan Milošević drži govor na Gazimestanu (FOTO: bljesak.info)

RSE: Kad ste došli u Predsjedništvo Jugoslavije, dogodio se i poznati miting na Gazimestanu, proslava kosovske bitke. Vi ste, zapravo, jedini koji iz Predsjedništva niste otišli.

Šuvar: (...) Tada je padala 600-godišnjica kosovske bitke, to je Vidovdan. Po pravoslavnom kalendaru to je 15. lipnja, a po univerzalnom kalendaru, to je 29. lipnja. Na toj proslavi na Gazimestanu, na mjestu na kojem je poginuo Murat, i Lazar valjda, Milošević je, navodno, govorio pred dva milijuna ljudi. Na taj miting je išlo cijelo Predsjedništvo Jugoslavije, njih svih sedam. Išao je i predsjenik SIV-a, Ante Marković, kojeg su sjeli u drugi red, po protokolu. Drnovšek se gurao sa Miloševićevim tjelohraniteljima da ga ne potiskuju da ide u istoj ravni sa Miloševićem prema pozornici. Ja sam na prethodnoj sjednici Predsjedništva Jugoslavije, kada je Jović pitao da valjda svi idemo na proslavu, rekao da ja ne idem. On me sa iznenađenjem pogledao i pitao zašto. Rekao sam mu: "Unaprijed znam što će Milošević govoriti i to mi je već dosadno, a ako mi bude interesantno, gledati ću na televiziji u Zagrebu." Tako je bilo. (...) Tamo je Milošević rekao da nije isključen rat. To je prvi put da je neko tako rekao. To je i mene dodatno tada zabrinulo. Stvari su tekle kako su tekle. Došlo je do prvih višestranačkih izbora u Sloveniji i Hrvatskoj u proljeće 1990. Tu su pobijedile strane hrvatskog nacionalizma, jer su im prostor otvorile snage srpskog nacionalizma, koje su već dobrim dijelom uzdrmale i razbijale Jugoslaviju. A snage slovenskog nacionalizma su zgodno iskoristile da Slovenija na jedan relativno bezbolan način ode iz Jugoslavije prva, pa makar u biti preko jednog operativnog rata, jer JNA nije intervirala na ozbiljan način. Ne kažem da li je trebala ili ne intervenirati, ali za jednu ozbiljnu vojsku, kakvom smo je tada držali, to nije to bila nikakva intervencija. U tom slovenskom ratu poginulo je više turskih vozača kamiona i vojnika JNA nego samih Slovenaca. Slovenci imaju sada 92 spomen-ploče gdje je njihova TO pripucala na često nenaoružane vojnike, golobrade mladiće, devetnaestogodišnjake, koji su netom stupili na službu u JNA. To je bio slovenski rat koji je završen kompromisom. Evropa se umiješala. Uzet je tromjesečni moratorij, a onda se nakon toga JNA povukla iz Slovenije, što je bilo dokaz da je i JNA prihvatila neku pogodbu slovenskog i srpskog vrha, da se dopusti da Slovenija ode.

RSE: Maloprije ste rekli da ste bili sami. Neki smatraju da jedan od uzroka zašto je Milošević tako lako uspio bio i taj što su i ta republička rukovodstva ostala nesložna, pa tako i hrvatsko. Kažete da ste bili sami a Hrvatska je šutila.

Šuvar: Nisam ja bio sam. Ja sam u Predsjedništvu Jugoslavije i Predsjedništvu Partije Jugoslavije imao ljude koji su mi bili bliski po političkim stavovima, shvaćanjima, i onome za šta sam se zalagao. Ponekad su mi bili bliski i ljudi iz hrvatskog rukovodstva. U nekim stvarima s Račanom sam ja dobro surađivao, premda je Račan uživao u Srbiji veće povjerenje od mene. Njega se slalo u Pionirski park pred Saveznom skupštinom da razgovara sa Srbima i Crnogorcima kad su se prije jedne naše sjednice okupili. Račan i Stojčević su sa Miloševićem išli preko puta na ručak na koji ja nikad nisam išao. Politički vrh Hrvatske protivio se uopće mom odlasku u Beograd i u tom sam smislu bio bez podrške mog republičkog nacionalnog monolita. Da vam pravo kažem, ja mu i nisam htio služiti. U tom sam bio izuzetak. Nisam imao ni svoj partijski aparat u rrepublici iz koje potječem, a ni policijski, politički, privredni nije bio pod mojim utjecajem i kontrolom. A nisam imao ni bilo gdje u Jugoslaviji svoje uporište, kao što nisu imali ni drugi. Svatko se čvrsto držao svoje nacije i svoje republike. Ja nisam bio taj slučaj i po tome sam izuzetan u tim trenucima. U Hrvatskoj sam imao dosta jaku podršku u partijskoj bazi, što se vidjelo kako sam nadmoćno pobijedio u kandidiranju za člana Predsjedništva. Ovdje me se stalno nagrizalo, i kad je došao Tuđman na vlast njegova me većina sa halabukom smijenila s dužnosti člana Predsjedništva Jugoslavije, a da nijedan zastupnik tzv. ljevice u Saboru Hrvatske, a imali su više od 100 zastupnika, nije nijednu riječ progovorio da kaže nešto meni u prilog. A desetak, petnaest HDZ-ovaca se iživljavalo na meni.

RSE: Vi ste, zapravo, bili tri mjeseca u Predsjedništvu, od izbora pa do kolovoza 1990., predstavnik nove hrvatske vlasti?

Šuvar: Ne, izbori su u Hrvatskoj bili 22. travnja 1990., i drugi krug 7. svibnja. Na tim izborima ja nisam mogao nigdje istupati za SKH, bio sam običan član. Nisu mi dali da bilo gdje govorim za stranku kojoj sam ja pripadao i bio sam za to da Savez komunista pobijedi na tim izborima. Već je imao onaj dodatak - stranka demokratskih promjena. Iz Rijeke su tražili da ja govorim. Trebalo je da bude 6000 ljudi. Onda su na njih iz Zagreba izgalamili i otišao je Ivo Družić da govori umjesto mene. Nisam mogao nijednu riječ na tim izborima izgovoriti. Bio sam otpisan u ime neke nove politike u SK koju su vodili Račan i družina. Na stranu to što je Račan pobijedio Ivu Družića i u glasanju za predsjednika CK zahvaljujući podršci ljudi koji su isto mislili kao i ja na kongresu SKH u prosincu 1989. Nakon tih izbora ja sam bio član Predsjedništva. I još jedan detalj. Trećeg svibnja je dan oslobođenja Rijeke. Rijeka nije oslobođena jednostruko, nego dvostruko, jer je to i povratak Rijeke u Hrvatsku i u Jugoslaviju - jer je ona bila italijanska do partizanske borbe. Data je Italiji Rapalskim ugovorom. Ja nemoćan, a član sam Predsjedništva Jugoslavije, poželim da se bar pojavim na dan oslobođenja Rijeke, gdje se drži svečana sjednica Gradske skupštine. Najavim svoj dolazak i dobijem telegram da ne dolazim. Zapravo, da nisam poželjan da dođem. Telegram da mi se tako javi naredio je tadašnji predsjednik Općine Rijeka, Željko Lužavac (kasniji prebjeg u HDZ i jedan od HDZ-ovih ministara, op.p.) Za njega ste čuli, zar ne? Takvo je bilo stanje kad su bili izbori. Onda je u novom sazivu Sabora Hrvatske, gdje je Tuđmanov HDZ imao veliku većinu, iako je na izborima dobio samo 43 % glasova, 30. svibnja izabrano novo Predsjedništvo SR Hrvatske. - Tuđman kao predsjednik i još šest članova, da bi se do kraja 1990. pripremio novi ustav tzv. Božićni ustav, koji je bio izglasan 22. prosinca 1990., gdje je ukinuto Predsjedništvo i uvedena funkcija predsjednika Republike i Tuđman izabran za prvog predsjednika. 30. svibanj je neopravdano proglašen danom državnosti Hrvatske. Od tada je službeno na vlasti Tuđman, a ja sam i dalje član Predsjedništva Jugoslavije, koji s njim trebam surađivati.

Stipe Šuvar (FOTO: srp.hr)

RSE: Da li ste tada razgovarali?

Šuvar: Imali smo tada bar desetak susreta u četiri oka. Kada je došao na sjednicu Jugoslavije u Beograd, primio sam ga u svom kabinetu. Sa njim je došao Šarinić. Onda sam zajedno sa njim otišao do dvorane gdje je Predsjedništvo Jugoslavije držalo sjednicu. Ušli smo i ja sam rekao: "Valjda vam posebno ne treba predstavljati gospodina Tuđmana". On je sjeo sa ostalima i imali smo sjednicu. Više puta smo razgovarali, sad je druga priča šta smo u četiri oko razgovarali. Posljednji razgovor koji sam sa njim imao je krajem srpnja 1990. On je već donio odluku da se mene smijeni, samo mi je to skrivao. Čekao je neki povod i tada je dobro došla "balvan revolucija". A meni je stalno govorio kako je pod pritiskom svojih da se mene riješe, ali da on ne da.

RSE: Da li je istina da su vam nudili neko ambasadorsko mjesto?

Šuvar: To je bilo i u novinama i ja sam u svom nastupu pred Saborom prilikom smjenjivanja javno rekao. Kada je od mene zatražio ostavku, ja sam mu rekao da se nismo dogovorili da podnosim ostavku, nego da me Sabor mora glasanjem razriješiti. Zašto? Jer ako podnesete ostavku, onda morate napisati dvije do tri rečenice koje ne ugledaju svjetlo dana ili ugledaju. Kad imate proceduru razrješenja, onda u Saboru možete slobodno govoriti. Ja sam htio održati svoj govor. Održao sam ga i TV ga je prenosila. Šira javnost i poneko pamti što je on sadržavao. Upozoravao sam na opasnost rata i krvavog raspada Jugoslavije. A tada još nijedna puška, osim na Kosovu, nije pukla. Prve puške u Hrvatskoj će pući u Pakracu, kad nije bilo žrtava, u veljači 1991., pa na Uskrs katolički na Plitvicama, krajem ožujka 1991., pa u Borovu Selu, gdje je poginulo dosta hrvatskih policajaca, 2. svibnja. Pa onda davljenje vojnika Makedonca u Splitu 6. svibnja 1991. Tako su kola definitivno krenula u ratove. Mi sada možemo mirne duše kazati da je za ratove najviše kriv srpski nacionalizam - i Milošević. Ali, rat se želio, u to sam duboko uvjeren, i na strani hrvatskog nacionalizma. (...)

RSE: Za vašu stranku kažete da će vjerovatno imati svoju šansu tek na sljedećim izborima?

Šuvar: Za nju je prerano da na ovim izborima postigne veći uspjeh, jer kao prvo, nema elementarnu infrastrukturu, novac, minimalnu administraciju. Drugo, nju se diskreditira, ili prešućuje. Opisuje se kao ekstremnu ljevicu, svi žele ušićariti. Trebate imati nekoga na koga upirete prstom da je on loš, a da su drugi dobri, a onda je to jedina stranka koja kaže da se nije odrekla socijalizma. Ne bivšeg koji je propao, nego nekog budućeg. Socijalizam je epohalna tendencija i čovječanstvo je i dalje suočeno s dilemom: ili vječni kapitalizam ili mogući socijalizam?

Cijeli razgovor objavljen na RSE možete naći na ovom linku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: slobodnadalmacija.hr