„Destinacija je tek drugi dan bila napisana kredom unutar vagona. Tog 10. juna 1944. nitko nije znao što je Auschwitz, znali smo da je destinacija, ali nismo znali kako i šta. Prvo smo bili u Trstu, a onda smo trećeg dana bili u Auschwitzu. Bio sam osam mjeseci u logoru. Ja smatram da sam imao prekrasan život. Ako ti u sebi ne možeš zamisliti nešto zločestije i okrutnije od onoga što sam već proživio i preživio, onda je svejedno što će ti se poslije dešavati. Bio sam dijete kada sam to spoznao. Hvala Auschwitzu što sam sretan čovjek“, glasio je uvod Olega Mandića, publiciste i počasnog predsjednika Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Opatije, na okruglom stolu „Različiti pristupi interpretacijama povijesti Holokausta, genocida i drugih ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata“. Razgovor su organizirali Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba i Centar za istraživanje Holokausta i genocida na jugoistoku Europe pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, u suradnji sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista Primorsko-goranske županije.

Razgovor o ovoj temi održao se 29. travnja u Gradskoj knjižnici Rijeka, a publika koja je došla poslušati ovu tribinu predstavljala je dijapazon generacija zainteresiranih za viđenje i detalje jedne povijesti o zločinu kojeg pojedinci još uvijek pamte iz prve ruke i empirijski ga prenose novijim generacijama. Jedan od njih je, naravno, Mandić, široj javnosti poznat kao posljednji dječak koji je izašao iz koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau. Rođen je 1933. godine u riječkom kvartu Sušak. Kroz život je naučio tri jezika, hrvatski, ruski i talijanski, a za vrijeme boravaka u logoru govorio je još dva - njemački i poljski. Kao jedanaestogodišnji dječak zatvorio je iza sebe vrata Auschwitza i tako postao živuća enciklopedija jedne povijesne tragedije. Kao pravnik, radio je deset godina u vanjskoj trgovini, a nakon toga, četiri desetljeća kao novinar u listovima Informator i Privredni vjesnik. Boravak u zloglasnom Auschwitzu obilježio mu je život i svoja iskustva danas mnogima prenosi. Zbog toga je nositelj brojnih priznanja za istaknuti društveni rad, osobito s mladima, na promicanju društvenih, etičkih i moralnih vrijednosti, pozivajući na svaki otpor zlu i nasilju.

„Meni u dvadeset i pet godina aktivnosti, nitko nikada nije osporavao moje riječi, iako sam okrugle stolove o ovoj temi održavao i u crkvama i u nekadašnjim središtima fašizma. Nikada se ne limitiram iznositi činjenice, već jednu krutu istinu. Ja sam danas jedan od osamdeset živih uznika Auschwitza, a vrijeme teče jako brzo“, govori Mandić. 

Oleg Mandić, Vesna Teršelič i Lovro Kralj na riječkom okruglom stolu (FOTO: Lupiga.Com/Matija Krivošić)

Nakon Mandićevih izlaganja, razgovor o Drugom svjetskom ratu, nastavio je Lovro Kralj, doktorand Centra za istraživanje Holokausta i genocida na jugoistoku Europe, koji je ustvrdio da u Hrvatskoj postoji nedostatak istraživačke literature i znanstvenog kadra koji bi se bavio temom Holokausta.

„Zadnji doktorat, koji je meni poznat na temu povijesti Holokausta i srodnih tema na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, obranjen je 2006. godine. Dakle, u skoro dvadeset zadnjih godina nismo imali doktorat obranjen na ovu temu. Što se tiče institucionalnog djela, mi smo i dalje država koja nema nacionalni muzej posvećen povijesti Holokausta, povijesti fašizma, ili povijesti drugih genocida. U političkom smislu, obično kažemo da je revizionizam na marginama društva, a to u principu nije točno. Referirat ću se samo na jednu izjavu koja se tiče političkog mainstreama, osobe koja nominalno pripada lijevom krugu, a to je predsjedavajući Zoran Milanović koji je izjavio da Hrvati nikada nisu progonili Židove“, istaknuo je Kralj. 

Svoje izlaganje završio je pitanjem zašto ne bismo iskoristili materijale koji se odnose na našu lokalnu povijest, jer, kako kaže, Holokaust se za vrijeme NDH-a događao skoro na svim ulicama i u skoro u svakom gradu Hrvatske. No, ta priča, zaključuje, i dalje ostaje neispričana.

Josip Naglić, profesor povijesti u Prirodoslovnoj i grafičkoj školi Rijeka, nastavio je razgovor o edukaciji i rekao kako danas postoje mnogi izvori, od fotografija i web stranice, koje mogu služiti učenju o povijesti Holokausta, no glavno pitanje je, kako kaže, hoće li nastavnik ići na te stranice ili će pričati neku svoju povijest na nastavi.

Iz publike je, pred kraj tribine, stiglo pitanje upućeno svim govornicima, a ono je glasilo: Bojite li se da će doći mlađe generacije koje neće zanimati ono što se prije dogodilo u povijesti, odnosno, da će doći nove generacije koje bi ponovile ove strahote.

„Pa i bojim se, ali opet sva naša istraživanja pokazuju da postoji interes za prošlost. Suočavanje s prošlošću i duh revolta dolazi u valovima. Ima perioda kada nema zaista interesa. Kroz rad s mladima, uvijek ima onih koji su zainteresirani, koji istražuju, koji studiraju, koje ove teme zanimaju – i zbog toga imam nade. Bitno je da skupa radimo na tim istraživanjima i da dalje smišljamo kako kvalitetnije pričati ono što se dogodilo, kako učiti jedni od drugih i kako učiti nove generacije. I tu su velike mogućnosti: Instagram i druge platforme“, odgovorila je Vesna Teršelič, voditeljica Documente - Centra za suočavanje s prošlošću, uz koju su na okruglom stolu, osim spomenutih, sudjelovali i Boris Hajdinjak, povjesničar i ravnatelj Sinagoge Maribor te Timea Serb iz Interkulturalnog Instituta Temišvar, dok se u ulozi moderatora našao Vjeran Pavlaković, profesor na Odsjeku za kulturalne studije na Filozofskom fakultetu u Rijeci. 

Za kraj okruglog stola Oleg Mandić se prisjetio jedne anegdote, odnosno, priče koja možda otkriva kako je i zašto baš on svoje rane iz djetinjstva počeo dijeliti sa svima. 

„Ne smijemo se predavati, a ja bih dodao još nešto, ne smijemo šutjeti, jer šutnja je najveći protivnik istine. Šutnja je prikladna negacionistima i revizionistima. Godine 1955. radio sam kao novinar. Tada me urednik pozvao u svoju kancelariju i rekao: 'Mandiću, to je katastrofa, kako se ti ponašaš. Sve kolege i ja na čelu s njima, znamo što se desilo, a ti šutiš. Ta trauma koju ti svojataš, nije tvoja. Ona pripada svima, i meni, i tvome susjedu'.“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Matija Krivošić

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"