Nakon Kornatske tragedije, najveće i najteže u povijesti hrvatskog vatrogastva kako se u proteklih 15 godina redovito ističe, nešto se promijenilo i u kolektivnoj svijesti građana o rizičnosti toga posla i u percepciji vatrogastva uopće kod nas. Nekoć se vatrogasce doživljavalo kao "sezonske radnike sa cjelogodišnjim primanjima", znalo im se uvelike prigovarati da zimi sjede i debljaju se smišljajući što će za marendu, a samo dva-tri ljetna mjeseca, tijekom požarne sezone, rade. Danas je svima jasno koliko je to stresan i rizičan posao, koliko je važan u zaštiti ljudi i imovine te kako se lako kod svake intervencije može izgubiti glava. S vatrogascima se danas puno više građana spremno solidarizirati, negoli ih kritizirati. Baš to je potvrdila i emotivna Facebook objava šibenskih vatrogasaca nakon srpanjskog katastrofalnog požara na području Zatona i Rasline, na "korak od grada", u kojoj otvoreno govore o svom "porazu" u borbi s vatrom, o svojim frustracijama i problemima slabe opremljenosti…

Recentni požar kod Šibenika (grada kojeg kao da je sam Hefest, bog vatre, prokleo) poharao je preko 1.900 hektara površine (Zaton, Raslina), spržio ili nagorio dvadesetak kuća, progutao cijele maslinike, vinograde, OPG-ove, gospodarske objekte i životinje, prouzročio golemu materijalnu štetu radi koje je šibensko-kninski župan Marko Jelić proglasio elementarnu nepogodu. Ta katastrofa je nagnala pripadnike DVD-a Šibenik da se oglase na društvenim mrežama ne baš uobičajenom objavom, koja je, međutim, naišla uglavnom na snažnu potporu i empatiju građana. A nas potaknula da iz prve ruke pokušamo sagledati kako je danas biti vatrogasac na obali, tamo gdje ljeti, pogotovo u uvjetima velike suše, požari nesmiljeno haraju ugrožavajući i ljude i životinje, javna i privatna dobra. Za katastrofalni šibenski požar ovoga srpnja. u svojoj objavi na Facebooku članovi DVD-a Šibenik kažu :"Ni najstariji naši vatrogasci ne pamte ovako težak požar, ovakvu nemoć".

"Poraženi smo"

„Ovog puta nije išlo, uz sav trud i našu ludu volju smatramo da smo poraženi, izgoreno i nagoreno je nekoliko desetaka objekata. Oni koji misle da smo mogli više, vjerujte nismo, suočili smo se s nečim što je bilo jače od nas. Ono što pokušavamo riječima opisat i predočit svima vama je nemoguće, ono s čime smo se susreli oči u oči ne da se prepričat. Stotine objekata ugroženih požarom u svega nekoliko minuta, uplakani civili na ulicama koji bježe, djeca s majkama gdje se ne zna tko više plače, to je ono što ne želite vidjeti, a vidite, sva ta djeca, svi ti mještani gledaju u vas kao u spasitelje a mi uz sav trud ne uspijevamo u naumu i gubimo pojedine objekte, ne ulijevamo sigurnost civilima. Broj objekata koje smo obranili ne znamo, ali znamo da smo prvi put morali gasit više stambenih objekata koji su stradali od požara na otvorenom. Teško je i ne može se ispričat ono što smo vidjeli i što smo pokušali. Ono što nas veseli je da nitko od naših vatrogasaca nije ozlijeđen, a problemi s kojim smo se suočili osim sa požarom samo su se nizali“, pišu šibenski vatrogasci, očito duboko pogođeni ovom intervencijom.

„Od naša četiri vozila (malo šumsko, srednje šumsko, autocisterna i kombi vozilo) već mjesec dana smo bez malog šumskog vozila koje je na popravku, gotovo pri samom početku požara dolazi do nezgode sa autocisternom i puca nam retrovizor što dodatno otežava situaciju samom vozaču i posadi vozila, dok su se branile kuće mijenjali smo retrovizor, dok smo se mi borili s požarom mehaničar nas zove da je malo šumsko vozilo spremno i da dođemo, četiri naša vatrogasca uputila su se tek popravljenim vozilom na požar, ali nije išlo vozilo se opet kvari i ostajemo opet s vozilom manje, a vjerujte da je svako vozilo bilo potrebno, požar je stalno ugrožavao objekte i živote ljudi. Pozivamo mehaničara kojeg policija pod pratnjom dovodi do našeg vozila te ga on uspijeva osposobit u nadi da će spasit koji objekt. U nekom dijelu noći naše drugo šumsko vozilo nakon cjelodnevne borbe odbija poslušnost i kvari se (instalacije) te ostavlja kolege u teškoj situaciji koju uspijevaju riješit tako da su vozilo osigurali naprtnjačama. Ovom prilikom htjeli bi se zahvalit Vučnoj službi Čače čiji je djelatnik gotovo dva sata pokušavao naše vozilo izvući sa makadamskog puta i maknuti ga iz opasne situacije u čemu je uspio, u 06:40h opet dovodimo drugog mehaničara koji prespaja instalacije te uspješno pokreće vozilo. Malo šumsko vozilo koje smo uspjeli popravit u ranu zoru ponovno se kvari međutim ovog puta nije bilo pomoći odveden je mehaničaru jer se kvar ne može sanirati na licu mjesta. Ono na što želimo ukazati našim postom je da u vrijeme globalnog zatopljenja te sve vrućih ljeta sa sve manje padalina počinjemo gubiti bitku sa požarima s ovakvom opremom. Ne želimo nikakve herojske napise u novinama ni tapšanja po ramenu, želimo ukazati da ulaganje u opremu i vozila za gašenje požara nije teret ni grada ni županije ni države već ULAGANJE u VAŠU i NAŠU SIGURNOST!“, poručili su, uz napomenu da s vozilima starim 20 godina ne mogu pružiti sigurnost ni sebi ni drugima. Uz to, dodali su, "sve nas manje ima tu…".

"Izgoreno i nagoreno je nekoliko desetaka objekata" (FOTO: Facebook/DVD Šibenik)

A zašto? Pa, može li jedan student danas živjeti s 5.000 kuna, koliko iznosi njegova mjesečna vatrogasna naknada u sezoni? 

„Obratite pozornost na prvu sliku u dimu se vidi rotacija i vatra sa live strane kao i obris naše cisterne kojoj su posada dva zaposlena momka od 20 godina i 35-godišnji dobrovoljac koji ih uvjerava da su sigurni i da će sve biti u redu, vridi li ići na glavu unutra za 5.000 kn ili u ovom drugom slučaju POTPUNO besplatno? Hvala VAMA gospodo što mislite ovih dana na nas i što nam tepate. Mi ćemo i sutra rame uz rame volontirat za VAŠE i NAŠE bolje. Samo gospodo draga do kad ovako”, pitaju se na kraju objave, revoltirani šibenski vatrogasci.

"Problema ima, ali nije da nam treba humanitarna pomoć"

Što na to kaže zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Šibenik, Volimir Milošević, dijeli li mišljenje kolega iz DVD-a? Milošević nema Facebook profil, nije na društvenim mrežama, ali kako čuje od kolega koje ih prate, često se, veli, tamo daje iskrivljena slika stvari koja stvara krivu percepciju o stanju u vatrogastvu. A problema, ima, ima ih puno, ali tvrdi, svakako nisu takvi da bi vatrogascima trebala, kako se piše na Facebooku, humanitarna pomoć u opremi, čak i hrani i piću! To zbilja ne stoji, uvjerava nas.

„Radim 37 godina ovaj posao, skoro sam na kraju radnog vijeka, prošao sam svega i svačega, i budite bez brige, nemam ja nikakvih skrupula zbog kojih bi vam uljepšavao situaciju ni u hrvatskom, niti u šibenskom vatrogastvu“, za početak će Volimir Milošević, zapovjednik JVP-a Šibenik.

Na karti koja prikazuje procjenu ugroženosti od požara za Hrvatsku, objašnjava Milošević, Šibensko-kninska županija je u izrazito crvenoj boji. 

„Tu kartu nisam ja radio, radili su je stručnjaci, vodeći računa o svim bitnim parametrima, od konfiguracije terena do vegetacije koja prevladava na nekom području, od uređenosti okoliša do meteoroloških prilika, dakle, vlage i temperature zraka, vjetrova i tako dalje. I kad se sagledaju svi ti parametri, ispostavlja se da je područje naše županije najugroženije od požara. A nažalost, oni se sve više šire i u kontinentalni dio županije, prema Drnišu, pa i Kninu, na što su utjecale klimatske promjene, ali i ljudi svojim indolentnim, nepromišljenim djelovanjem u okolišu“, ističe Milošević.

Ukoliko se promatraju samo statističke brojke, koje govore da je na području grada Šibenika do 20. kolovoza ove godine evidentirano 86 požara otvorenog prostora, to ne odstupa previše u odnosu na prethodnu, 2021. godinu, kada ih je u tom razdoblju zabilježeno 80. Ali, dovoljan je i samo jedan veliki požar koji po posljedicama potpuno zasjeni svih preostalih 85.

Najveći broj požara izbije u proljeće, do svibnja, kada ljudi intenzivnije odlaze u svoja polja, režu grane u maslinicima i spaljuju korov. Tada i mala nepažnja može dovesti do požara. Nakon toga dolazi do kraćeg zatišja, i eto nas u lipnju kada već počinje protupožarna sezona tijekom koje često bude i manje požara nego u proljeće, ali s obzirom na visoke temperature i dugotrajnu sušu, ti požari su daleko veći i zahtjevniji za gašenje jer su neposredno uz naselja gdje je veliki broj objekata i, što je još gore, ljudi. I naravno, opožarena površina neusporediva je s onom koja strada tijekom proljetnih poljoprivrednih radova.

Milošević bez puno dvoumljenja, srpanjski požar na zapadnom rubu grada Šibenika smatra jednim od najzahtjevnijih u njegovih tridesetak godina vatrogasnog staža. Naravno, ne računajući Kornatsku tragediju koja se ne da ničim mjeriti i ni sa jednim drugim požarom uspoređivati. Jer, ona je odnijela 12 šibenskih, tišnjanskih i vodičkih vatrogasaca na najstrašniji način …

Pakao već u prvih 15 minuta

„Problem nedavnog požara je što smo imali određena ograničenja u djelovanju, jer samo nekoliko minuta prije vodičkog požara dobili smo dojavu o požaru u području Boraje gdje se u prometu zapalio automobil, vatra se proširila na okoliš i morali smo izdvojiti dvadesetak ljudi za tu intervenciju. Tako da smo imali istovremeno dva požara po buri koja je toga dana bila vrlo snažna, iako ni po čemu taj požar nije bio nešto posebno u odnosu na druge. U prvim minutama smo zatražili potporu zračnih snaga, jer na tom području imamo velik broj vikendica i gospodarskih objekata, a nedovoljno pristupnih putova kojima bi se mogla kretati vatrogasna vozila. U roku od 25 do 30 minuta stigao je kanader. Međutim, zbog jake bure požar se kretao u pravcu Vodica i Tribunja, pa smo i našu akciju gradili kako bi sačuvali sve te objekte, a u tom smo razdoblju imali vjetar koji je puhao u prosjeku pet do sedam metara u sekundi. I tako je bilo do 14 sati. Glavnina vatrogasnih snaga raspoređena je na zaštitu vodičke obilaznice i objekata na tom području. No, negdje od 14:10, 14:20 sati imamo sasvim drugačiju meteorološku sliku na požarištu, odjednom imamo jaki zapadni vjetar koji je puhao brzinom od preko 20 metara u sekundi i tu nastaje problem. Požar koji smo do 14 sati dijelom stavili pod nadzor vatrogasaca, vjetar je okrenuo na drugu stranu pa nam se aktivirao i onaj dio požarišta koji je bio lokaliziran. Požar je dobio sasvim suprotan smjer i sve snage koje su dotad bile angažirane na tom području trebalo je žurno prebaciti na suprotnu stranu, a za to treba vremena, jer treba pokupiti i složiti sva razvučena crijeva i staviti ih u vozilo te žurno zauzeti druge pozicije“, prisjeća se Milošević.

Vatrena stihija (FOTO: Facebook/DVD Šibenik)

Uz tako jak vjetar, kako kaže, nisu mogli djelovati brzo. Uspjeli su prebaciti nekoliko vozila na "benkovačku cestu" i njih tri zapovjednika donijeli su odluku da sve snage prebace na tu lokaciju jer se požar već jednim krakom širio prema Zatonu, a drugim prema Raslini. 

„Više se nismo bili u stanju boriti u šumi, na otvorenom, nego nam je prioritet bio obrana Zatona i svih objekata jer su se prve kuće odmah našle ugrožene vatrom, već u prvih 15-20 minuta nakon okretanja smjera požara. Bilo je ugroženo pedesetak objekata, izgorjelo ih je ili nagorjelo dvadesetak. Nije bilo pristupa svakoj kući, nitko nema toliko vozila, niti toliko ljudi“, kaže Milošević. 

Ljudi u Zatonu i Raslini su odmah shvatili težinu situacije i dobrovoljno su iz najugroženijih objekata evakuirali žene, djecu i starce, otprilike četrdesetak ljudi, a radno sposobni su se obukli i prionuli gašenju vatre oko svojih kuća. Problem je što je Zaton kotlina, ima samo jednu prometnicu pogodnu za veća vozila, sve uličice su inače bile zakrčene parkiranim automobilima, domaćih ljudi i turista. 

„Neki nam prigovaraju da smo u požaru zanemarili Raslinu, da je bila prepuštena sama sebi, da nismo tamo uputili dovoljan broj ljudi. U Raslinu je odmah upućen dio vatrogasnih snaga, međutim nisu bile dovoljne za požar takvih razmjera. A s druge strane, kanader zbog vjetra i turbulencija na moru, ali i zadimljenosti zbog koje se nije vidio rub požara, nije mogao uzimati vodu u Prukljanu kao obično, tako da Raslini nije mogao ni pristupiti. Bilo je preopasno, prerizično ulaziti u taj dio požarišta“, objašnjava razloge katastrofe koja je nastala izbijanjem požara što se s vodičkog naglo proširio na šibensko područje.

Razumije zapovjednik „svoje momke“ iz šibenskog DVD-a, njihov revolt i frustracije, njihov apel da se vatrogascima pomogne kvalitetnijom opremom i sustavnijom brigom. Slaže se da je i ovaj požar pokazao da nemamo dovoljno kanadera.

Nekad je i deset kanadera premalo

„Ali, ima situacija kada ni svih šest kanadera koliko ih Hrvatska ima ispravnih nije dovoljno, jer vam se može dogoditi da istovremeno imate tri slična požara, recimo u Splitu, Dubrovniku i Zadru ili Šibeniku, i tada je sve u rukama glavnog vatrogasnog zapovjednika koji mora odlučiti što je prioritet i koji će se požar kao najrizičniji gasiti sa svim zračnim snagama. Ima trenutaka kada vam je i deset kanadera premalo … Bio bih sretan da mi u Šibeniku imamo uvijek četiri kanadera na raspolaganju, ali znam da to nije moguće“, rezignirano će zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Šibenik.

Ipak, nije ključ problema u broju kanadera ni u zastarjeloj opremi kako tvrde šibenski DVD-ovci, uvjerava nas Milošević. Problem je u preventivi, jer, kako je to davno netko mudro primijetio, požari se gase zimi, kada nema požarne opasnosti. E, onda se treba angažirati na čišćenju i uređenju zapuštenih okućnica i dvorišta, u korov i draču obraslih polja, koja su često nalik na deponij ili čak džunglu. Ali, nije to samo tako u Zatonu i Raslini, tako izgleda i dio Dubrave, Brodarice, čak i otoka Zlarina što je poseban problem, a preventiva je nikakva.

Milošević smatra da bi se tijekom godine trebale organizirati velike akcije čišćenja i probijanja protupožarnih putova, kao što je to nekad bilo, u bivšem sustavu, ali se s takvom praksom iz iracionalnih razloga davno prestalo.

Kanader u akciji (FOTO: HINA/Mario Strmotić)

„Nama je ograničenje što vatrogasnom tehnikom ne možemo djelovati u takvim zapuštenim, podivljalim prostorima. Imamo 60 vozila na intervenciji, ali što nam to vrijedi kad s njima ne možemo pristupiti vatri. Obveze čišćenja i uređenja okoliša, okućnica, polja su i na svakom građaninu i na lokalnoj zajednici, ali se one ne provode. Lokalna samouprava bi trebala biti nositelj takvih akcija. U Šibeniku imamo devet DVD-ova koji djeluju tokom cijele godine, ali je sve manje zainteresiranih za dobrovoljno vatrogastvo. I to je još jedan veliki problem, kako pridobiti mlade ljude, kojih je iz godine u godinu sve manje, da sezonu posvete dobrovoljnom vatrogastvu. Naknada koju od 1. lipnja do kraja sezone primaju u iznosu od 5.000 kuna, svakako nije motivacija, jer, puno više, naročito na obali, mogu zaraditi kao konobari, recimo“, žali nam se Milošević.

Dobrovoljni vatrogasci, tzv. sezonski, mogu računati na naknadu od 5.000 kuna, a profesionalci imaju plaće od 6.500 do 7.000 kuna prosječno. A rade u sustavu smjena, vikendima, praznicima … Uvijek s glavom u torbi. Demotivirajuće je to, apsolutno. Milošević ne može baš reći da je na pad motivacije mladih ljudi za angažman u DVD-ima utjecala Kornatska tragedija, ali ljudi su danas svjesniji opasnosti. Prije Kornatske tragedije se ulazilo na požarište ležernije, bez straha, ali svijest o onome što se dogodilo na Kornatu Velom dovela je do toga da sada znaju da se tragedija može dogoditi i kod naoko bezazlene intervencije. Više se pažnje, kaže, poklanja osobnoj zaštitnoj opremi koja mora biti kvalitetna. Jest da je skupa i da se neprestano bore s financijama, dodaje, ali za sigurnost vatrogasaca uvijek se mora naći sredstava. 

Dobrovoljno vatrogastvo nestaje zadnjih 30-ak godina

U zadnjih tridesetak godina nestalo je dobrovoljno vatrogastvo kakvo je nekad bilo. Sezonski vatrogasci tada nisu ni postojali, jer su se mještani organizirali kroz DVD-ove i kad bi izbio požar, cijelo bi mjesto, mlado i staro, išlo u akciju gašenja. Osim toga, nekad smo imali i velike tvornice, poduzeća koja su redom mobilizirala radnike u velikim požarima, a sva su ta poduzeća imala i svoje protupožarne postrojbe. 

„U Šibeniku je veliki požar bio 1988. godine kada su građani masovno sudjelovali u gašenju, ali toga više nema. Naravno, i danas ima ljudi dobre volje koji su spremni pridružiti se vatrogascima u borbi s vatrom, posebno navijačke skupine. Osim što im u ovakvim situacijama nismo u mogućnosti osigurati potrebnu vatrogasnu opremu, temeljem propisa o gašenju požara ne smiju se uključiti osobe koje nisu osposobljene i opremljene za gašenje požara, a za što je odgovoran zapovjednik intervencije. U DVD-ima su mahom mladi ljudi koji su ili tek završili srednju školu ili su studenti, oni ne borave stalno na našem području, nastavna godina na fakultetima završava kad je sezona požara već počela. Iako zadovoljavaju formalne uvjete za sezonskog vatrogasca, nema dovoljno vremena za njihovu kvalitetnu obuku, nedostaje im iskustvo, a nama vremena za njihovu edukaciju. A požari su svake godine sve ekstremniji. Stradavaju, kako vidimo, i naši iskusni ljudi, poput kolege u Dubrovniku, pa je uvođenje mladih, neiskusnih ljudi u takve situacije preopasno, prerizično“, naglašava Milošević.

"Gospodo iz Hrvatske vatrogasne zajednice i MUP-a, pitajte one koji su na tom području što im treba" - Volimir Milošević (FOTO: N1 Televizija)

Kad se dogodi veliki požar, pogotovo katastrofalnih razmjera, u kojem stradaju stambeni i gospodarski objekti, da ne spominjemo Kornatsku tragediju s velikim ljudskim žrtvama, u kojoj se država nije proslavila, na požarište se odmah sjati cijeli državni vrh, obećava se sve i sva, a dočim s čađom na cipelama odu s mjesta katastrofe, zaborave na olako dana obećanja. Takav odnos političara izaziva poseban gnjev ljudi.

Milošević je potpuno svjestan toga, jer, veli, znamo svi i kako je bilo s ratom u Ukrajini, prvih dva-tri mjeseca imali smo svoje TV-ekipe na granicama koje su snimale te nesretne ljude koji su pred granatama napuštali svoju zemlju, dnevno smo dobivali informacije o svemu što se tamo događa. Ali, svakog čuda za tri dana dosta. Tako je i s požarima i onima koji su u njima na ovaj ili onaj način stradali.

„Sustav se od 2017. godine, nakon onih katastrofalnih požara koji su se te godine dogodili, pokrenuo, išlo se u nabavu vrijedne opreme. Ali kako to sustav čini? Evo vam primjer JVP Šibenik. Mi smo u tu nabavu uključeni s dva vatrogasna vozila, jedno navalno staro vozilo smo zamijenili i dobili smo odgovarajuće, kvalitetno vozilo sa skupom opremom koje nam itekako dobro dođe. Međutim, paralelno smo dobili i jedno tzv. šumsko vozilo s kojim nismo zadovoljni jer su njegovi gabariti preveliki, naprosto nisu za ovaj teren. Problem je što u program nabave nisu bili uključeni, ni kvalitetno kontaktirani, lokalni vatrogasci koji će sutra to koristiti. Trebalo je njih izravno pitati što im treba, a to je potpuno izostalo. Prije uručenja vozila za JVP Šibenik nisam imao prilike ni saznati ni vidjeti što ću to dobiti. I sad imamo to vozilo koje je skupo, kvalitetno, ali za neke druge vrste intervencije, a ne za ovo za što nama primarno treba. Pitajte, gospodo iz Hrvatske vatrogasne zajednice i MUP-a, one koji su na tom području što im treba, što im nedostaje i tako bi možda s puno manje novaca dobili puno više. To je najveći problem kad je riječ o opremljenosti. Mi smo u proteklih dvadesetak godina ušli u projekt nabave vatrogasnih vozila, ona su danas izraubana i vrijeme je da se zamijene, ali lokalne zajednice to nisu u mogućnosti. Morat ćemo početi sustavnije razmišljati o tome da se oprema primjerenije rasporedi, jer neki imaju puno, a neki ništa. Zapostavljeni su, i zato ćemo pokušati u Vatrogasnoj zajednici grada Šibenika s ovim što imamo postići najbolju iskoristivost“, otvoreno će zapovjednik JVP Šibenik.

Inače, profesionalne vatrogasne postrojbe financiraju se 60 posto iz državnog proračuna, a 40 posto iz lokalne zajednice, dok su DVD-i na budžetu lokalne samouprave za koju je to, primjećuje Milošević, često preteško. S druge strane minimalni standardi državnog financiranja profesionalnih postrojbi nisu ravnomjerni, nisu ujednačeni.

„Imate postrojbe s puno manje zahtjevnih intervencije i radnih sati, a u opremi su neusporedivo ispred onih koji su izloženi stalnim intervencijama, pa ispada da oni koji rade manje imaju više. Samo jedna guma na našim šumskim vozilima košta 7.000-8.000 kuna. A kad uđete u ovaj teren možete očekivati da ćete bar dva puta godišnje morati na jednom vozilu promijeniti gume. Inače, cijene vozila kreću se od jednog do sedam milijuna kuna. A JVP Šibenik na godišnjoj razini iz državnog proračuna dobije 7,4 milijuna kuna. Doduše, to su sredstva koja su rezervirana za plaće i materijalne troškove. Vozila se nabavljaju iz drugih izvora. Naš ukupni proračun je ove godine 12,4 milijuna kuna, jer nam 5 milijuna osigurava lokalna samouprava. Jasno da je njima teško. A s druge strane Hrvatska vatrogasna zajednica, kao središnji državni ured nadležan za vatrogastvo, u nedovoljnoj komunikaciji s lokalnom zajednicom donosi neka rješenja, zakone i pravilnike, propisuje određene obaveze lokalnim zajednicama koje one ne mogu financijski pratiti. Recimo, država može donijeti zakon po kojem bi vatrogasci imali plaću od 15.000 kuna. Ali, država nije propisala način kako to osigurati. Trenutno smo u problemu jer još uvijek nema tih podzakonskih akata koje je trebalo donijeti u roku od šest mjeseci od usvajanja ovog zakona koji je u primjeni od 1. siječnja 2020. godine, a sad je kraj kolovoza 2022.“, rezimira Milošević.

Profesionalci imaju u prosjeku plaće između 6.500 i 7.000 kuna (FOTO: HINA/Zvonko Kucelin)

Plaće vatrogasaca nisu ujednačene. Osnivači javnih vatrogasnih postrojbi su gradovi i općine, i ako neki grad ima mogućnosti i razumijevanja za profesionalne vatrogasne postrojbe s njima sklapa kolektivni ugovor kojim su plaće definirane i zajamčene. JVP Šibenik nema takav ugovor s Gradom i do sada se oslanjao na kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike. Sredstva državnog proračuna se nepravedno distribuiraju. Ne vodi se računa o ugroženosti područja, jer, ako je Šibensko-kninska županija, po procjeni stručnjaka požarno najugroženije područje, bilo bi oportuno i da je fokus Hrvatske vatrogasne zajednice, odnosno države, kad je riječ o distribuciji novca, na ovoj županiji. Ali, s druge strane, u nekoj drugoj županiji, gradu ili općini, s pravom bi mogli reći da su se oni itekako potrudili preventivno djelovati, da su napravili protupožarne putove, raskrčili šume, postavili hidrantsku mrežu, nabavljali vozila primjerena njihovom terenu i sad ih se kažnjava za to što su bili odgovorni. I ima u tome logike, ali unatoč svemu, prirodne predispozicije za požare, kakve su u je Šibensko-kninskoj županiji su "viša sila" i to bi trebalo imati u vidu.

Odštete za "velike"

Apsurdno je da i nakon ovog katastrofalnog šibenskog požara država, točnije Hrvatske šume, bez kompleksa pokušava odmah uzeti najveći dio odštete za nastalu štetu koja je ogromna. Hrvatske šume su već procijenile svoju štetu na 52 milijuna kuna, a tko je kriv što je šumsko područje na predjelu Zatona i Rasline više nalik neprohodnoj džungli? Zar to nije odgovornost Hrvatskih šuma koje nisu probile ni protupožarne putove niti očistile šume od suhih stabala i grana?

S druge strane, JVP Šibenik je svoju štetu na vozilima i opremi procijenilo na mizernih 30.000 kuna, i još toliko za smještaj, hranu i piće vatrogascima koji su pristigli iz drugih županija kako bi pomogli u gašenju požara. Dron koji im je uništen nisu ni uračunali u trošak jer im je bio doniran. Dakle, ukupno 60.000 kuna štete?!

Ljudi su izgubili kuće, vikendice, gospodarske objekte, poljoprivredne nasade, vinograde, maslinike, neki od njih su od toga živjeli. Tko će njima štetu nadoknaditi, a nije im čak ni objašnjeno kako će se štete procijeniti. A kad će tek dobiti odštetu? Mnogi je neće ni dočekati. No, Hrvatske šume zasigurno za svoje procijenjene milijune neće biti prikraćene…

Šibenski vatrogasni zapovjednik u zaštiti od požara preventivu stavlja na prvo mjesto. Ona se, kaže, mora početi provoditi na svim razinama, od institucija, jedinica lokalne samouprave do udruga građana. Lokalna samouprava mora biti nositelj takvih aktivnosti. Uostalom, kaže, sve jedinice lokalne samouprave, ali i sve ustanove i institucije u sektoru protupožarne zaštite, dobivaju od vlade program kojega, međutim, nitko ne provodi, niti nadzire. To je puko zadovoljavanje forme. A kad bi se ozbiljno radilo na preventivi tada bi, smatra Milošević, i vatrogastvo bilo efikasnije i jeftinije.

Vatrogasci DVD Šibenik na Konratima (FOTO: Facebook/DVD Šibenik)

Drugo, čemu se treba okrenuti, je pridobivanje mladih za vatrogastvo kroz njihov angažman u DVD-ima. Ali, oni za to moraju biti educirani, osposobljeni i kvalitetno opremljeni, bez toga se ne mogu upućivati na požarišta. Treba ih i dodatno motivirati nizom olakšica, bilo da se njihove obitelji oslobode plaćanja komunalne naknade, bilo da im se osiguraju besplatne karte za koncerte, kino, kazališne predstave ... Milošević se pita zašto šibenski vatrogasci svake godine ne bi dobivali besplatne karte za Dalmatinsku šansonu, da osjete i na taj način da su zajednici važni, da se njihova uloga cijeni, ne samo kroz vatrogasnu naknadu od 5.000 kuna. A profesionalcima treba osigurati status kroz kolektivne ugovore.

„Mi znamo da nismo otok, nego da dijelimo sudbinu sa svima u ovoj državi, sa svim njezinim građanima. Niti mi mislimo da smo nešto posebno. Vatrogastvo je naša profesija, ali se ono ne može raditi ako nemate posebnu ljubav za taj posao jer je previše stresan, nekad i dramatičan, da bi se radio samo zbog plaće. A u ovoj državi plaća vatrogasaca svakako ne može biti mamac da se tome posvetite“, zaključuje Volimir Milošević, zapovjednik JVP Šibenik, grada koji je na karti obilježen žarko crvenom bojom najvećeg stupnja ugroženosti od požara, grada koji ni ovog 30. kolovoza, 15 godina nakon Kornatske tragedije, ne zaboravlja strašnu smrt svojih 12 stradalih prijatelja …

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/DVD Šibenik

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga