Netom istekla godina u kojoj su filmske slike uobličene filmom „Djeca čovječanstva“ Alfonsa Cuarona i publicistikom „Doktrine šoka“ Naomi Klein, nastale još prije punog desetljeća, što govore o tangu budućnosti koji se pleše između razarajućih mjera štednje i klimatskog blesiranja, oživjele su i unijele nam se u kolektivnu facu – kao definitivni razlaz s ostavštinom dvadesetog stoljeća kakvo znamo... 

Na pladnju je, ta ista 2016. godina, ponudila i čitav vagon smrti bližnjih nam, poznatih i bitnih, dostatnih zapravo za cijelu jednu kompoziciju. Muzika, ta dobra prija, koja će u refulima pokušavati duh i um, ako ne osnažiti, a ono barem ukazati što im je potrebno, nije imala ni najmanje lak zadatak. Time se plesni aspekt koji mainstream stalno forsira u vidu razdjevičenja pop-glazbe od imalo smisla i ukusa, pretočio u poslovično rješenje – milenaristički dance macabre s Red Bull-votkom u ruci. Pa, da vidimo što je to u prošloj godini valjalo za poslušati, pročitati i vidjeti u deset - ogrozda. 

1.

Svijet se ocrno-bijelio i u Gotham Cityju je pobijedio najljući od mnogih mogućih Batmanovih takmaca, multimilijunaš i građevinac Donald Trump čije je preuzimanje trona od prethodnika Baracka Obame popraćeno jetkom dosjetkom – „orange is the new black“. Kako nova stvarnost izgleda, slika je i prilika oko prosvjeda protiv prolaska naftovoda kroz Dakotu i svetu zemlju starosjedioca američkog kontinenta. Pred oči je svjetske javnosti isti izmjestio nevladine aktiviste i pripadnike indijanskih plemena kontra manekena vojne industrije spremnih da i suzavcima i ručnim granatama izglodaju do kosti zadnju pretpostavku mita o Americi kao „land of the free“. 

Nadolazeća predsjednička inauguracija na kojoj nastupa bendžo duet iz čuvenog filma „Deliverance“, tog hommagea antimoderni, istu je učinio potpuno suvišnom. Pomisao na predsjednika kojeg bi i jedan Vice Batarelo poželio, kao i paklene sile koje je razulario, pokušali smo odagnati u nekoliko pokušaja albumom Meredith Monk „On Behalf of Nature“ koji se ukazao kao dobitna kombinacija. Na drugu se, Antony Heggarty, koji je godinu obilježio svojim nom de plume Anohni, pokazao kao nedostojan pripjev „Tiltu“ Scotta Walkera objavljenom u vrijeme Cuarona i Kleinove – dobra berba, ta godina – na kojem je ovaj mesija gregorijanskog popa odmjerio da je suvremeni crooner, ako treba, dužan pjevati kako o Srebrenici tako i o suđenju Slobodanu Miloševiću.

Tako se Antony (Antun bez "h" – op.aut.), jedan vanserijski transrodni vokal, inače kadar proći od kontra-alta do soprana, iz svlaka gusjenice uistinu anđeoski vinuo i opjevao što Obamine bombe, a što sve one teme koje bismo očekivali od hip-hopera još do prije nekih 20 godina. No, zato i imamo Dälek koji su nakon podulje pauze izbacili fenomenalni „Asfalt for Eden“, sutrašnji klasik Gotham Cityja.

2.

Iako je prvi dojam kako je američka hip-hop dinastija, baš poput istoimene soap-serije, opsjednuta uglavnom samom sobom, hrabar povratnički album izbacili su A Tribe Called Quest, čiji je lider Phife, preminuo svega nekoliko mjeseci uoči njegova izlaska. Singl „Pain“ objavljen u jeku predsjedničkih izbora, barem je malo saprao sarkastični „Times They're-A Changin'“, dok je svoje artističke vrhunce žanr dosegao s „Life of Pablo“ Kanyea Westa i potpuno podijelio scenu.

Pitanje je hoćemo li u nadolazećim godinama proklinjati suradnju Kanyea s Justinom Vernonom koji je, kako stvari zasad stoje, Bon Iveru naprosto napravio medvjeđu uslugu. Iako je album „22, A Million“ hrabar iskorak na teren Davida Sylviana i Steviea Wondera, previše je to i za alternativniji tabor kantautora. No, ne budimo licemjeri, ako su loop-pedalice na sceni najnormalnija stvar, pitanje je hoće li sljedeće godine u modu ući i vokoder.

3.

Što bi na to imao za reći Bob Dylan, koji osim u godini osvajanja Nobelove nagrade oko koje su se svi svjetski patuljci, a i mnogi domaći, propeli na najzadnje noge, živi i radi i u godini nakon zlatnog pira od famoznog prelaska s folka na električnu gitaru, nismo saznali do zaključenja teksta. 

4.

No, jedan drugi velikan americane, Djed Mraz, čija djela uglavnom zalaze u fantastiku, u skladu je s poremećajima ovozimskih atmosferilija, kako su zlobnici primijetili, sletio u Berlin nekoliko dana ranije nego inače. Ili, u skladu s refrenom pjesme zagrebačke grupe Dee Dee Mellow, „Dolazi Djeda mraz, dolazi Djeda mraz, dolazi crni Djeda mraz/ u rupe sklanjaj se, u rupe sklanjaj se/ počinje rat za pustinje“. 

Dok su Facebook statusi šišali i prve agencijske vijesti o pokolju nevinih namjernika, samosvjesna inteligencija, popratila je tu tragediju unisonim porukama podrške berlinskim znancima, baš kao što se prošle godine profilne slike presvlačilo u francusku trobojnicu, povodom tragedije za Bataclan... Između nenadane smrti kanadskog barda Leonarda Cohena u kolopletu političkih turbulencija moramo citirati „Prvo osvajamo Manhattan, a zatim ćemo pokoriti i Berlin“. Da barem malo ne mislimo na Alep. No, Istanbul nije „sitan-bul“ – mala igra riječi – grad je po nosu dobio čak triput ove godine, jednom u vidu čudnog pokušaja državnog udara, a čak dvaput od napadača najvjerojatnije povezanih s ISIL-om od kojih je posljednji potpuno nadmašio koncept avangarde – atentatom u galeriji, i to koga, ruskog veleposlanika... A ipak, grad još stoji na nogama. No, turskih zastava, svoj svjetskoj boli unatoč, na pokojoj profilnoj fotki bilo je valjda samo u okviru turskih grupa na Fejsu, iako je pocupkivanje na produkciju u duhu Tarkana i obožavanje Orhana Pamuka i više nego li je to normalno, ušlo u lokalni folklor valjda isto u ovih zadnjih deset godina. Jasno, Turci k'o Turci, očito su nam još uvijek imaginarni Drugi. Stoga u znaku dobrih valova, kao i onih UKV, stiže 31-godišnja kantautorica Gaye Su Akyol, novo ime etikete Glitterbeat s albumom zanimljivog naslova „Hologram Imparatorlugu“ prožetom vezovima maqama i levantskim vjetrovima filigranske produkcije. A one profinjene melankolije da se i ne govori... 

5.

Da tabor jazz-glazbe ne bi oskudijevao teškašima, znaju svi oni koji pod šifrom 90-60-90 dekodiraju generacijski prošivni bod prosječnog jazz trija. Tako je Sextet veterana Marka Dressera, skladatelja i kontrabasista, posljednjim albumom „Sedimental You“, objavio izuzetan album swingajuće nove glazbe, podjednako dužan simfoniji Ornettea Clemana, koliko i vagonu Ellingtonije.

Boje progresivne elektroakustike kao čiste forme, potpisuje trubač Peter Evans s kvintetom i albumom „Genesis“ koji je u Zagrebu svojevremeno nastupio s postavom Mostly Other People Do The Killing. A pruživši ekskluzivnim europskim nastupima „Bagatellen Marathon“ jesenas u Sarajevu i Beču ono što se u duhu jednog vanserijskog kurikuluma ponajbolje može prozvati „blitzkrieg free-bop“, ponudio je alt-saksofonist i skladatelj John Zorn, jedan od najznačajnijih suvremenih skladatelja. Pošlo mu je za rukom skladati 300 novih skladbi, bagatella, u razdoblju od svega tri mjeseca i još ih izvesti na navedenim datumima s tridesetak svojih omiljenih glazbenika uživo. Poseban pečat koncertu dao je trio 19-godišnjaka koji u prepoznatljivom Zornovom rukopisu izvodi njegove kompozicije.

6.

Ova je godina dočekala i najavu raspada jednog od najuvjerljivijih globalnih izvođača, južnoafričke rap-rave atrakcije Die Antwoord koja je odavno nadišla granice post-white-trash furke, a svoj labuđi pjev proslavila koncertom na Zagrebačkom velesajmu. I dok iz etiopskog kutka dolaze najraznolikiji vladari opojne pentatonike, malijska se scena urušava uslijed ratom natopljenog kaosa i članovi su beduinskih bendova ponovno prisiljeni Fendere zamijeniti kalašnjikovima.

Dinamika nigerijske urbane fantazme kao alegorija jednog utopijskog predskazanja poslužit će baskijskom situacionistu i provokatoru Mattinu, skrivenom iza heteronima Billy Bao, čije su frckave ideje iskočile na albumu „Lagos Sessions“... I ne samo to, pop-pjevačica Nneka koja živi u Njemačkoj održala je više nego solidan nastup na Drugoj godbi u Ljubljani. Iako je kao križanac Sade i Skin iz Skunk Anansie, zaslužila Križanke, velika sala Kina Šiška sasvim joj je poslužila... 

7.

Iako više nije u formi kao što donedavna, formulu dostojanstvenog starenja dinosaur europskog free-jazza, tenor-saksofonist, skladatelj i multi-instrumentalist Peter Brötzmann pronašao je u suradnji s portugalskim stoner-rock sastavom Black Bombaim i s njima objavio CD. 

8. 

U domaćem arealu, teško bi bilo preskočiti kapitalnu kompilaciju „U potrazi za novim zvukom (1956. – 1984.) – Antologija elektroakustičke glazbe hrvatskih skladatelja“ koja osvjetljava teškoće proboja elektronske glazbe bilo do artističke profilacije i/ili masovnijeg angažmana, koju suobjavljuju agilna MaMa i Croatia Records. Croatia je porinula i box-set Boška Petrovića od 12 reizdanih albuma u uistinu skromnom izdanju za takav pothvat. Narod koji se ovako odnosi prema svojoj starini, ne mora se bojati za svoju budućnost, parafrazirajmo jednog od vođa Pokreta nesvrstanih, poznatijega kao Tito. 

Bračko-splitski projekt Valentino Bošković svojim je transjadranskim kolegama iz Heroin in Tahiti replicirao psihodeličnim pop-kolažom „Marsovske listine“ koja utopijske saturnalije poznate iz afroameričke predaje smješta na Vidovu goru kao lansirnu rampu za kozmos. A alternativni jazz blizak idejama produbljivanja žanrovskih zadanosti na regionalnoj sceni predočit (pred-ušit? – op. aut.) će, Fish in Oil iz Beograda, sastav koji objavljuje dvostruki album „3 ključa“, kao i skladatelj-dirigent Mak Murtić koji je u srcu Londona s orkestrom Mimika priredio svoj „Misteries of Bulgarian Voices meets Magma“ soundtrack panslavenske mitologije. 

9.

Iz Srbije dolaze i fenomenalni skladatelji/ce-gudači, vični improvizacijskim praksama, bilo Szilard Mezei iz Novog Sada čiji objavljeni opus već sad nosi status kapitalca, bilo Manja Ristić iz Beograda, odnosno Korčule, čiji rad koketira i sa sound-artom, odnosno elektroakustikom. Od albuma smo voljeli njen „Incubus Mnemonics“, dok se s oba imena ističe somborska pijanistica Marina Džukljev. Repetitorovu trećijencu „Gde ćeš“, komplementirali su Sinjani iz M:O:R:T-a, „Tužnom kockom“, dok se od izdanja pristiglih u zadnji čas, ističe „Expiration date“, zagrebačko-amsterdamske math-rock atrakcije Gone Bald, album sazdan od sedam karijatida totalnog instrumentalnog nogometa na dva mala. 

Tu je i scena čiji članovi i članice supotpisuju album „Nikta Zorja“ Klinike Denisa Kataneca, freak-pop kantautora koji je iz folka ovime zakoračio u psihodeliju, što na sebi svojstven način radi i kolektiv Moskau čiji je prvi live-album izronio iz Vintage Industriala. 

10.

Iako je klupska scena jesenas počašćena dolaskom pionira glitcha i fraktalnog kiča Authecrea u Jedinstvo, koji su nešto ranije ruknuli povratnički album, godinu u nastajanju probao bi obilježiti ponovno okupljen KLF koji ovime slavi i 30-godišnjicu postojanja. No, u mom uredu, od elektronike, najviše se vrtio Filip Motovunski „10 Years Making Beats“, James Blake „The Colour In Anything“, a malčice i Josip Klobučar, „Bad Taste“...

Nova je godina na bečkoj klupskoj sceni započela već 5. siječnja koncertom četvorke Seven That Spells iz Zagreba. U okviru europske mini-turneje predstavili su „Omegu“, završni dio trilogije „The Death & Resurrection of Kraut Rock“ u krcatom Das Bachu gdje bend ima svoju publiku, u kojem su prije mjesec dana nastupili i Pankrti, dramskim krešendom svojstvenom zagrebačkom usmjerenju bečke škole, još pogotovo s gitarskom prinovom u sastavu. 

Prošlu je obilježio Orges & The Ockus-Rockus Band – „Export-Import“, albansko-austrijskog gitarista, violinista i skladatelja Orgesa Tocea koji djeluje u Beču, a koji je svoju ljubav prema džezu i ruskoj šansoni sintetizirao u žanr prozvan Balkanbilly. Austrijska muzejska scena čak i pored filmske biografije Egona Schielea koja je nedavno počela igrati u kinima, bogatija je za izložbu „Homo Americanus“, otvorenu u Salzburgu početkom studenog koja predstavlja retrospektivu Raymonda Pettibona. Riječ je o umjetniku čiji su crteži odigrali ključnu ulogu za protok energije hardcore punka pustinjom kalifornijskih predgrađa kao komunikacijski zid između publike i grupe Black Flag.

U vidu hrvatsko-njemačkih kulturnih veza, godina će se pamtiti po dva prijevoda Miroslava Krleže. Prvi, „Balada Petrice Kerempuha“ koja je o svom osamdesetom rođendanu u prijevodu germanista i književnika Borisa Perića, izišla u nakladi Matice Hrvatske, a drugi, „Zastave“ (Die Fahnen) posljednji autorov roman "u pet bandi" napisan 1962. godine pojavljuje se u nakladi Wiesera. Prijevod supotpisuju Gero Fischer i Silvija Hinzmann.

Ostalo je, štono Slovenci kažu – zgodovina...

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay