Puno je onih koji pišu, ali malo onih čija pisana riječ postane dijelom javnog dobra. Po tome se valjda prepoznaje dobar pisac. No, svestrani Zoran Žmirić nije samo autor sada već klasičnog aforizma "Kako se postaje otac domovine? Tako da narodu jebeš mater" već ima široke interese i izvan pisane riječi. Osim što je ušao u narodnu lektiru, Žmirić je već dugi niz godina dijelom hrvatske rock čitanke kao član riječkog Laufera te se uspješno okušao i u fotografiji. S autorom kultnog romana "Blockbuster" izdanog 2009. godine razgovarali smo povodom njegove nove knjige "Snoputnik".

Bez obzira smatrate li predstečajne nagodbe pljačkom stoljeća, kako kaže sudac Mislav Kolakušić, ili spasom za hrvatsku ekonomiju, kako je zborio ražalovani ministar financija Slavko Linić, jedno je nepobitno. Dokumentacija o predstečajnim nagodbama, javno dostupna i temeljita unatoč mogućim falsificiranjima i kraćenjima, razotkriva utrobu naših ekonomskih i društvenih tokova i odnosa bolje nego ijedna građa dosada dostupna zainteresiranom oku javnosti. Posebno to vrijedi za sportske klubove koji su pohrlili u predstečajne nagodbe kako bi izbjegli najgore, a nakon što su godinama, desetljećima skrivali koliko plaćaju svoje igrače novcem koji je uglavnom poticao iz džepova poreznih obveznika.

Nabio cigaru u zube, nabacio cvike... One sunčane. Zapali mu kuću i ono što je bio spremio ponit sa sobom, svak ti je u to vrime imo u kući spremljene stvari za zlu netrebalo. Kaže taj da bi on njemu mogo oprostit što mu je kuću zapalio, i što se popišo na sliku Djevice, što mu je još djed, davno, donese iz Podmilačja, a koju je bio spremio za ponit, i što je je potlje bacio u vatru. More se zaboravit, priča on, i to što mi je ovde, vidiš, ispod lijevog uha gasio cigare, rat je, svijet poludio. Al hajd mu halali što je uživo dok je to radio. To ne mogu.

Jesmo li ponovno izgubili Vukovar? Jesmo! I to po 23. put! Pa, što onda slavimo, 'obilježavamo', gurajući se u kojekakvim kolonama? Kaže se, da ovako vukovarskoj tragediji i njegovim izginulim i/ili nestalim braniteljima odajemo počast, obilježavamo herojsku obranu i - pad. Obilježavajući nesreću zar ne kukamo masovno i kolektivno, klečeći se molimo i dopuštamo crkvenome ritualu da na javnom mjestu održava red, kao da je pastva u crkvi. Tako, samosažaljenje lako prelazi u patetičnost, a od pojedinačnih se žrtava rade kolektivni spomenici i sve se zajedno ozbiljno naginje mitologizaciji. Jer, zar se nije kod nas, u Hrvatskoj, još koliko prekjučer ismijavalo Srbe što stoljećima lamentiraju nad porazom u Kosovskome boju?