Pokušaj ubistva tajkuna Milana Beka podsetio je srbijansku javnost na beogradsku sačekušu, krvavo opšte mesto u stvaranju bg podzemlja i raspadu bivše Jugoslavije. Srbija ima mnogo toga što je kvalifikuje za vraćanje sačekuše u uobičajeni vid komunikacije. Siromaštvo, mnogo nezadovoljstva i depresije, gangstere - ubice, bogataše, korumpiranu policiju i pravosuđe. Devedesetih su postajale interne kladionice, igralo se na moguće žrtve, ulozi i dobici bili su solidni. Dobro su prolazile i kladionice i oglasna odeljenja koja su prodavala prostor za čitulje u dnevnoj štampi. Živi li beogradska sačekuša u mnogim glavama, ne samo kao prijatno ili neprijatno podsećanje?

I humanost i vjera nas uče da smo uvijek dužni govoriti istinu. A znamo iz vlastitoga iskustva da to nije lagano; znamo koliko smo puta ljudima zatajili važne stvari, koliko smo puta nemoralno šutjeli, a bili smo obvezani na govor. Dužni smo ljudima istinu, bitnu istinu. Dužni smo biti iskreni. Nekada odrastamo u obiteljima ili strukturama u kojima se ne govori istina, nego je laganje smisao komuniciranja, a laž jedina atmosfera koja nam je prirodna. Poznato nam je da čitave manje ili veće zajednice, i one religijske, čitavi kolektivi i narodi posjeduju svoje stoljetne laži kao istine, svoje mitove koji ih ne vraćaju u povijest, nego unesrećuju i njih i druge oko njih.

Znate li što je po izboru uglednog znanstvenog časopisa British Medical Journal najbolji medicinski izum u zadnjih 200 godina? Nije penicilin, ni anestezija, ni Sumamed, maska protiv S.A.R.S.-a, niti "svemirsko odijelo" protiv ebole. To je WC s vodokotlićem. Tron o kojemu razgovaramo tako malo, s nelagodom i korištenjem infantilnih zamjenica za pražnjenje crijeva, zbilja je veličanstvena stvar. Iako ga zaslužuje imati svako kućanstvo na svijetu, na nedavnom sastanku G20, neusporedivo je više riječi prohujalo na temu ebole, nego što se pričalo o zahodima. Objašnjenje za to je činjenica da bogati ne mogu poginuti od nečeg tako banalnog kao što je proljev. No, zato ima tko će umirati jer nema WC.

Na današnji dan, kad se komemorira žrtva Vukovara, kad nas svi mediji podsjećaju na slike razaranja ovog grada i pišu o novim društvenim podjelama što ih reprezentiraju podijeljene vukovarske kolone sjećanja, na Lupigi smo odlučili podsjetiti da Vukovar živi kao i svaki drugi grad i da ga je, napokon, takvim potrebno i predstavljati. Donosimo vam fotografije lijepog grada na Dunavu, njegovih rijeka i nasmijanih ljudi. Nudimo vam fotografije koje bude nadu, a ne mržnju i podjele. Nudimo vam Vukovar, grad u kojem ima mjesta za sve ljude dobre volje.

Izjava Ive Josipovića da "strah od kapitalizma ne da Hrvatskoj naprijed" je ironična - nalazimo se u osmoj godini četvrte velike kapitalističke krize. Zadnja koja je toliko trajala imala je dvostruko dno - što nipošto nije isključen scenarij i za ovu - završila je tek najvećim ratom. To je tek segment predavanja Lea Panitcha "Kapital, država, rad - čija kriza?". Kanadski profesor je odgovorio na pitanje, objasnio razlike između aktualne i prošlih krizâ te dao smjernice za snalaženje u zamršenim i mračnim preprekama današnjem radničkom pokretu. Tezu da će se kapitalizam urušiti zbog krize odbacuje odlučno kao i pesimizam pa smo iskoristili priliku da ga konfrontiramo s nekim od većih i utemeljenijih paranoja modernog svijeta u krizi.

Kruna serije putopisa iz Kine Lupiginog suradnika, videografa Tomislava Brdjanovića, zasigurno je video razglednica koju je napravio služeći se "vrhnjem" snimljenim njegovom neumornom video-kamerom. Iako je ovu razglednicu napravio za privatnu arhivu, uspjeli smo je iskamčiti kako bi čitateljima još jednom približili Daleki Istok, blizak nam ponajviše po tom što smo u našim domovima okruženi aparatima i drangulijama izrađenim vrijednim rukama prekarnih kineskih radnika. Zavalite se i zavirite u košnicu šangajskog Blade Runnera, čudo Kineskoga zida i Zabranjenog grada, krčkanje gastronomske ponude hutonga... Sarma je najbolja podgrijana, veli nam Brdjanović.