„Kada sam imala 14 počela sam primjećivati kako postoje različite istine i objašnjenja oko istog pitanja te sam zaključila da bi objašnjenja koja se meni serviraju možda mogla biti 'kriva'.“; „Zajedno učimo komunicirati. Za ručkom smo pričali kako razgovarati s ekstremistima.“; „Ja sam prva koja se protivi onome što Izrael radi. No, moram priznati da mi je jako teško kada netko napada Izrael izvana.“; svjedočanstva su to mladih Izraelaca i Palestinaca, „zaraćenih strana“, koje su se ovih dana susrele u idiličnoj talijanskoj dolini Monte Sole i samoj duboko obilježenoj terorom. Razgovori u „Školi mira“ vođeni su iza zatvorenih vrata, a jedini medij koji im je nazočio bila je Lupiga.

„Mi nismo playlista. Cijeli dan je uvijek netko živ tu, što se ponekad možda ne primijeti ako se ne javlja u program, ali uvijek je netko živ tu“, definira internetski radio Petar Holenda, čiji je timbar sastavni dio zagrebačkog etera posljednjih petnaest i više godina. Lupiga je organizirala virtualni okrugli stol u kojem je o smislu, budućnosti i tegobama internetskog radija porazgovarala s nekim od aktera scene internetskog radija u Hrvatskoj, čija je pojava određena promjenama na tržištu rada i samom specifikom poduzetničke klime koja se uglavnom legitimira nedostatkom vizije za javni interes.

Još od Sumameda u Hrvatskoj nije napravljen proizvod većeg potencijala, a otkako je prošlog tjedna na londonskom TechCrunchu predstavljen PhotoMath, mediji od CNN-a, preko Lupige i Forbesa, ne prestaju se zanimati za ovu besplatnu aplikaciju tvrtke MicroBlink. Pametna aplikacija iz Hrvatske i trenutno najtraženiji proizvod iz Lijepe naše do sada je skinuta više od pet milijuna puta. Međutim, od toga nema opipljive materijalne koristi. „Ipak to nam daje veliku promociju i pokazuje da tu 'ima nešto'. I mi sad to nešto pokušavamo iskoristiti da napravimo još bolji i veći posao", kaže za Lupigu Damir Sabol, direktor MicroBlinka, koji će nam objasniti kakva je pozadina ove priče o uspjehu.

Od obitelji do većih zajednica, radnih kolektiva, poslovi su podijeljeni. Nekada se poslovi podjele spontano, a nekada poglavari, oni viši, podjeljuju poslove podložnicima. Za dobro funkcioniranje svake ljudske zajednice, od presudne je važnost pravedna raspodjela rada. Međutim, takva podjela je skoro uvijek iznimka, a ne pravilo. U svakoj zajednici postoje ne samo radnici i neradnici, nego i oni koji sebe i svoje poslove smatraju jedino vrijednima, a druge i njihov rad i ne zamjećuju. Neki opet obavljaju poslove koje vole ali ih ne znaju obavljati, nisu talentirani niti stručni za njih i tako svojim bolesnim aktivizmom stvaraju samo teret drugima. Neki znaju posao ali ga ne vole ili iz nekih svojih razloga smatraju kako se ne vrijedi zalagati jer ionako sve je relativno i prolazno.

Punih devetnaest godina, ovog se vikenda navršilo, otkako je nezaboravnog Miljenka Smoju pozvalo da se pridruži redakciji kojoj nitko i ništa ne promiče, u firmu koja nema problema s kašnjenjem honorara, (auto)cenzurom, obaveznim rukoljubom vlasniku i inim sitnicama što zamaraju vječnosti nezanimljive drugorazrednike novinarske profesije. Međutim, Smoji vrag ne da mira, pa nas svako toliko iznenadi novim tekstom, ispunjavajući davno obećanje dano u "Dnevniku jednog penzionera". Ukoliko netko nije imao priliku uputiti se o kakvom Smojinom obećanju se radi, sada će je dobiti, devetnaest godina nakon njegove smrti.

Nakon predizbornih kampanja, pa i u jeku sučeljavanja političkih kandidata, može biti zapjenjenog mudrovanja, neodmjerenih riječi (ne samo u ovom našem "bananastanu"), ali nakon izbora, poslije pobjede nazivati legitimnu vlast neprijateljem i pozivati oružje u pomoć za "njegovo svrgavanje" - zastrašujuća je obijest primitivne provenijencije. Nisam za nikakve generalizacije, ali tom bojnom pokliču Ive Žinića, novog sisačko-moslavačkog župana, arhitekta po zvanju i zanimanju, nitko iz HDZ-a nije prigovorio. Dapače, u ekstazi tog slavlja manjkalo je samo i stvarno oružje. Je li se to Ivi Žiniću omaklo? Je li to slučajno ispaljeno iz usijane glave?