I dok su liberalni mediji slavili švedsku progresivnost, a konzervativni mediji lamentirali o podršci teroristima, rijetko tko se sjetio otići malo dalje od standardnih floskula koje prate palestinsko-izraelske odnose i analizirati što zapravo švedsko priznavanje Palestine kao neovisne države znači. Odgovor na to pitanje je: ništa.

UČENJE MIRA: "Nisu tamo sve krvoločni teroristi i bezumni cionisti, tamo smo i mi"

Istina, minorni diplomatski pritisci postoje. Prosvjedne note će se upućivati, diplomati će se povlačiti i premještati, lansirat će se uvrede preko medija. Možda čak bude i pritiska na UN da izglasa neku rezoluciju. No, to sve zajedno na kraju priče ne igra veliku ulogu. Švedsko priznanje Palestine dogodilo se u kontekstu takozvanog two state solutiona, dvodržavnog rješenja palestinsko-izraelskog pitanja koje nalaže da bi se situacija razriješila međusobnim priznavanje i mirnom koegzistencijom Izraela i Palestine kao nezavisnih država. Dvodržavno rješenje je omiljeno među današnjom mainstream politikom, a liberalni političari se za njega hvataju kao pijan plota u napadajima mirotvorstva i sveopće tolerancije. No situacija na terenu je ipak malo drugačija.

Čiju su zemlju dobili?

Za početak, dvodržavno rješenje poteže bitna povijesna pitanja koja sežu u same temelje Izraela i Palestine kao neovisnih državnih tvorevina 20. stoljeća. Konkretno, zadire u pitanje kako smo došli do dvije države. Naime, po raspadu Osmanskog carstva nakon Prvog svjetskog rata, ono je bilo razdvojeno na mandate kojima su upravljale kolonijalne sile, a današnje zajedničko područje Izraela i Palestine vodilo se pod nazivom „Britansko mandatno područje u Palestini“. Dokumenti Lige Naroda iz 1920. godine navode da je tada u Mandatnoj Palestini živjelo oko 700.000 ljudi, od toga 76.000 Židova. Dokument napominje kako su se gotovo svi ti Židovi u to područje naselili u prijašnjih 40 godina - od 1880. do 1920. godine. Takav porast Židova u Mandatnoj Palestini odgovara cionističkom planu za naseljavanjem Palestine i stvaranjem židovske nacionalne države na tom području koji je započeo krajem 19. stoljeća. Taj plan je dobio krila nakon što su francusko-engleski dogovor Sykes-Picot iz 1916. godine, o budućoj podjeli Osmanskog carstva poslije rata i Balfourova Deklaracija iz 1917. godine, britanskog ministra vanjskih poslova Jamesa Balfoura potvrdili volju zapadnih kolonijalnih sila da podrže osnivanje židovske nacionalne države na području Mandatne Palestine. 

Vlast nad zemljom na području Palestine iz 1945. godine po okruzima: zelena označava arapska, crvena židovska, a bijela javna zemljišta. (FOTO: Wikipedia)

Naredne godine bile su obilježene daljnjim porastom židovskog stanovništva u Mandatnoj Palestini i arapskim pobunama budući da su se Arapi osjetili ugroženi činjenicom da doseljenici žele osnovati svoju državu na njihovoj zemlji. A kada kažemo zemlji, mislimo doslovno na zemlju i vlasništvo nad zemljom. Naime, kada je, nakon užasa Holokausta, UN odlučio požuriti osnivanje Izraela, došlo je do toga da se područje Mandatne Palestine moralo podijeliti na židovski i arapski teritorij. Židovi su, unatoč činjenici da su sačinjavali svega 32 posto populacije i bili vlasnici svega 5 posto zemlje, u particiji dobili 55 posto teritorija. Postavlja se logično pitanje: čiju su zemlju dobili? Naravno, arapsku.

Etničko čišćenje

Daljnji tijek događaja nam je znan. Prije samog proglašenja neovisnosti Izraela, izraelske paravojske su krenule s masakrima lokalne arapske populacije. Masakri poput onog u Deir Jasinu pokrenuli su masovni bijeg arapske populacije koji je proglašen etničkim čišćenjem. Prije samog proglašenja Izraela kao neovisne države 1948. godine, Izraelci su etnički očistili oko 400.000 palestinskih Arapa. Nakon proglašenja neovisnosti i posljedičnog vojnog napada arapskih zemalja na Izrael, Izraelci su etnički očistili još oko 350.000 palestinskih Arapa. Konačni broj iznosi oko 750.000 žrtava etničkog čišćenja, što je ogroman broj s obzirom da je ukupna populacija palestinskih Arapa iznosila 1.300.000 ljudi. Osim toga, Izrael je proširio svoj teritorij sa 55 posto garantiranih UN-ovom podjelom na 78 posto.

GIDEON LEVY ZA LUPIGU: Zbog stavova o Palestini ulicama Tel Aviva danas hodam s tjelohraniteljem

Iz svih ovih godina, brojeva i postotaka možemo izvući dva zaključka: prvi je taj da je Izrael, htjeli to Izraelci priznati ili ne, nastao na temeljima prisvajanja tuđeg teritorija i etničkog čišćenja. Drugi je taj da je Izrael stvorio izbjegličku populaciju od 750.000 palestinskih Arapa koja je u međuvremenu narasla na brojku od 5.000.000. Sve te izbjeglice po međunarodnim zakonima imaju pravo na povratak u zemlju iz koje su etnički očišćene. Problem izbjeglica je krucijalan za nastavak ove analize, no njemu ćemo se vratiti malo kasnije. 

 Zauzimanje Zapadne Obale

Skočimo u međuvremenu na 1967. godinu. Izrael je pokrenuo takozvane napade iz predostrožnosti protiv Egipta, Sirije i Jordana i time započeo Šestodnevni rat. Jedan od rezultata tog rata je bio taj da je Izrael došao u posjed Zapadne Obale koju je prije toga administrirao Jordan. Odmah nakon rata Izrael je izvršio vojnu okupaciju Zapadne Obale i počeo naseljavati svoje stanovništvo u ekskluzivno izraelskim naseobinama. Naseljavanje vlastitog stanovništva na okupirano područje protivno je Ženevskoj konvenciji, a prema Rimskom statutu se smatra i ratnim zločinom. Valja napomenuti i kako je Vijeće Sigurnosti UN-a još 1967. godine, nedugo nakon završetka Šestodnevnog rata, objavilo rezoluciju 242 u kojoj naređuje Izraelu da se povuče s teritorija koje je okupirao u tom ratu. Izrael to nije napravio do današnjeg dana. Odluke VS UN-a zakonski su obvezujuće. 

Napravimo još jedan skok, ovog puta na 1993. godinu. Izrael još uvijek drži Zapadnu Obalu pod vojnom okupacijom, a broj izraelskih naseljenika na palestinskim teritorijima narastao je na 250.000. Palestinska Oslobodilačka Organizacija (PLO) pod vodstvom Jasera Arafata je nakon prve Intifade ušla je u pregovore s izraelskom vladom predvođenom Yitzakom Rabinom kako bi razriješili goruće probleme između Izraela i Palestine. Pregovori su bombastično najavljeni kao rješenje bliskoistočnih problema, nazvani su dogovorima u Oslu, a obećavala su se brda i doline. PLO se odrekao nasilja i priznao je pravo Izraela na postojanje. Tu su se lupili temelji dvodržavnom rješenju, nešto što mnogi Palestinci neće moći oprostiti Arafatu: činjenicu da se odrekao 78 posto Palestine. No, još uvijek je postojala nada da će Palestinci moći barem upravljati s onih 22 posto koji su im preostali. Na njihovu žalost, Izrael je odlučio ne raspravljati o pitanju povratka izbjeglica i povlačenju vlastitog stanovništva s palestinskog teritorija, a pitanje povlačenja vojske iz Zapadne Obale ostavio je veoma mutnim.

Godinama kasnije, Benjamin Netanyahu, sadašnji premijer Izraela, hvalio se činjenicom kako se dogovori iz Osla mogu interpretirati na više načina: on ih je odlučio interpretirati tako što cijelu Zapadnu Obalu smatra posebnom vojnom zonom iz koje Izrael nije dužan povući svoje vojnike. Nekoliko godina kasnije, 1995. godine, pokrenuti su i Oslo II dogovori u kojima je definirano upravljanje Zapadnom Obalom. Zapadna Obala je tako bila podijeljena na tri zone, A, B i C. Zona A je zona nad kojom Palestinci imaju punu upravu. Ona iznosi tri posto teritorija. Izraelci imaju pravo u toj zoni intervenirati vojno i vršiti pretrese stanovništva. Zona B je podijeljena uprava između Palestinaca i Izraelaca. Ona iznosi 25 posto teritorija. Zona C je pod punom izraelskom upravom i ona iznosi 72 posto teritorija. 

Praiskonska mržnja 

Zaključak dogovora iz Osla je sljedeći: PLO se odrekao nasilja i priznao Izraelu pravo na postojanje. Izrael nije priznao Palestinu. Izrael se nije obvezao sudjelovati u rješenju pitanja izbjeglica. Izrael se nije obvezao povući svoje stanovnike iz Zapadne Obale. Izrael se nije obvezao vojno povući iz Zapadne Obale. Štoviše, Izrael je dobio punu upravu nad 72 posto Zapadne Obale. Sveukupno, Izrael od 1995. godine ima vlast nad 78 posto područja nekadašnje Mandatne Palestine i vlast nad 72 posto preostalog, „palestinskog teritorija“. Tu izliku od dogovora su liberalni mediji nazvali uspjehom, a Arafat i Rabin su dobili Nobelovu nagradu za mir. Devetnaest godina kasnije, situacija je gora nego ikad, broj izraelskih naseljenika u Zapadnoj Obali se udvostručio i iznosi 500.000 ljudi, a Izrael nema nikakav plan za povlačenje vojske. Zašto bi ga i imao? Izraelske granice su teško obranjive ukoliko nemaju vojnu prisutnost u Zapadnoj Obali.

Zid (FOTO: Wikipedia)

I sada polako opet dolazimo do švedskog priznanja Palestine. Švedska nema što priznati jer Palestina de facto ne postoji kao država. Naravno, de jure postoji, postoje institucije, ali kojim teritorijem te institucije vladaju? Vladaju s tri posto svoje vlastite države. Država im je ne samo pod okupacijom nego se u njoj vodi, kako britanski novinar Robert Fisk, vjerojatno najbolji živući poznavatelj geopolitike Bliskog istoka, kaže: „posljednji kolonijalni rat“. I u pravu je. U situaciji kada jedna zemlja okupira i kolonizira drugu, govoriti o dvodržavnom rješenju je u najboljem slučaju pričanje u vjetar, a u najgorem slučaju otvoreni bezobrazluk. Izrael je nastao na temeljima krađe zemlje i etničkog čišćenja, kroz povijest se proširivao vojnim intervencijama i sada egzistira kao kolonijalna sila na tuđem teritoriju. Oslo je mrtvo, kao i dvodržavno rješenje, ako je uopće i jedno od njih ikada i zaživjelo osim u kolektivnom imaginariju liberalnog zapada koji uporno promatra Izrael i Palestinu kroz perspektivu vječno sukobljenih suparnika koji jedni prema drugima gaje iskonsku, uglavnom vjersku mržnju i kojima samo treba čvrsta ruka zapada da ih povede putem mira i tolerancije. Ne pada im napamet da je prije cionističkog pokreta u Mandatnoj Palestini situacija bila daleko mirnija i da su muslimani, kršćani i židovi živjeli u relativnom miru i suživotu. Nema praiskonske mržnje. Nema vjerske netrpeljivosti odvojene od političkog konteksta. Ima samo i jedino kolonijalizma te otpora prema kolonijalizmu koji se manifestira na razne načine. 

 Sistemsko ugnjetavanje

Kako netko može očekivati da će se problemi riješiti sami od sebe? Imajmo na umu da je Zapadna Obala velika otprilike kao dvije Istre. Gdje će na taj teritorij stati 5.000.000 izbjeglica ukoliko se svi požele vratiti, a od kojih mnogi imaju još uvijek ključeve svojih kuća koje se danas nalaze u Izraelu i u kojima žive Izraelci? Kako mislite preseliti pola milijuna poprilično militantnih Izraelaca koji uglavnom smatraju da imaju bogomdano pravo na život u Zapadnoj Obali? Kako mislite demontirati vojnu prisutnost Izraela na području koje im je od neopisivo bitne strateške važnosti? I na kraju, kako mislite opravdati krađu zemlje i etničko čišćenje kao temelje izraelske države? To su sve pitanja na koja pobornici dvodržavnog rješenja moraju odgovoriti ukoliko žele da ih se shvati ozbiljno. U svjetlu te problematike nije ni čudo da potpora jednodržavnom rješenju, takozvanom one state solutionu, zajedničkoj državi Arapa i Židova, svojevrsnom povratku na situaciju iz razdoblja prije UN-ove particije uzima sve više zamaha, osim među Izraelcima kojima je nepojmljiv gubitak države u kojoj su većina, makar to značilo da sistematski ugnjetavaju milijune drugih ljudi.

Budućnost Izraela i Palestine je neizvjesna. Kako situacija sada izgleda, najvjerojatnije će se nastaviti kolonijalni status quo, no nada umire zadnja - možda se ipak ubrzo nađe pravedno rješenje. U međuvremenu, mir će nastaviti izbjegavati Obećanu Zemlju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikipedia.org