Srce je ljeta, ali nešto je opako drugačije, nešto se promijenilo. 

Cijelog je proljeća čekala novu ljetnu sezonu u ispražnjenom gradu. Već krajem lipnja počela je sumnjati. Gužva na parkingu pred zgradom nije se nimalo smanjila. Brojala je aute svojih susjeda, svih 14 još je bilo tu. Smanjili su im dane za godišnje odmore, kriza je, valjda je to, počet će se osipati u srpnju, sto posto. 

Srpanj je stigao, prohladan i kišan. Odoše tek dvojica, jedna Honda karavan i jedan Peugeot, ostali ne mrdaju. I dalje gužva u tramvaju, na blagajni u hipermarketu, gradske terase pristojno popunjene čak i radnim danom. Pa onda sva sila filmskih festivala, koncerata, kulturnih događaja, svi se nekud muvaju, zuje. Tramvaji škripe, reklamni display trepće i obavještava da je u Zagrebu trenutno ugodnih 25 stupnjeva. 

Globalno zatopljenje je krivo, to svi znaju. Da nisu kiše i prolomi oblaka zasrali cijelo proljeće i ljeto, sve bi bilo kako treba biti. Beli Zagreb grad bi bio prazan, spokojan i njen. Užegao bi se asfalt već u lipnju, a sitno i krupno građanstvo već bi planiralo kamo da klisne na more, u planine, jezera, bilo kud – samo van iz uparenog zagrebačkog pretis lonca koji u tim ljetnim mjesecima prijeti da će eksplodirati. 

Surfa po internetu, pogled joj zapne na tekstu o turističkom potencijalu grada. „Porast noćenja u Gradu Zagrebu nas veseli, ali isto tako nas tjera da radimo bolje i više kako bi nas turisti prepoznali kao zanimljiv grad sa dobrom turističkom ponudom, Zagreb nije više samo tranzitni Grad, on sve više postaje odredište na koje turisti dolaze na odmor!“

(FOTO: Privatni album)

Sranje, dakle, u tome je kvaka. Ono malo ljudi što se posljednjih tjedana naguralo u kolone na Bajakovu prema moru, smijenili su turisti. Zagreb postaje ljetni turistički hit, s ulaskom u EU otvorene su granice i gle čuda - grad su preplavile grupe radoznalih svjetskih putnika. Eno ih šeću po Gornjem gradu i fotografiraju svaki detalj koji im zapne za oko, izležavaju se na dekicama po Zrinjevcu, hopsaju po klubovima, kupuju povrće i sir na placu. Srednjoistočna Evropa dolazi u modu i među mladim hipsterima svijeta. 

***

Mislila je o svemu tome i sjedila na još uvijek, hvala bogu, praznom Bundeku. Kameni oblutci su je žuljali, svakih par minuta premještala se i tražila ugodniji položaj. Odlučila je leći na leđa. Dlanove je stavila pod glavu i uživala u blaženoj tišini, koju su remetili tek rijetki ljudski glasovi. Zatvorila je oči i osjetila miris svog znoja pod pazusima. Kroz zatvorene kapke gledala je kako se oblak igra sa suncem, shvaćala je to po boji platna na kojem su iskrsavale i nestajale bijele, žute i plave mrlje. Sunce je gubilo bitku s oblacima, ne bi je čudilo da odjednom pljusne kiša i podigne se još jedna ljetna oluja. Posljednja dva tjedna to se događalo gotovo svakog popodneva skoro u isto vrijeme, kao da neka nebeska filmska ekipa neprestano uvježbava istu scenu s gomilom kumulusa statista, nikad zadovoljni nekim detaljem izvedbe. 

Do uha joj je doprlo nečije dahtanje, nalik psećem. Sada je već bila sigurna da je u pitanju pas, čuo se topot šapa po oblutcima, slijedili su ga ljudski glasovi. Otvorila je oči i pred sobom ugledala poznatu njušku maltezera Koste, a nekoliko metara dalje i njegove gazde, svoje susjede s trećeg kata - cijelu obitelj Tabak, oca, majku, djevojčicu i dječaka. 

„Bok suseda“, kazala je gospođa Tabak, držeći u ruci torbu s dječjim igračkama iz koje viri plastična drška lopatice za pijesak. 

(FOTO: Wikimedia)

„O, to ste vi...“, odzdravila je i podigla se u sjedeći položaj, dok je dječak izvlačio lopaticu iz majčine torbe i poduzetno krenuo kopati rupu u žalu. 

Djevojčica je otrčala za Kostom, a otac za njima sa psećom lajnom u ruci. 

„Evo izašli malo u šetnju svi zajedno, što ćemo po cijele dane u stanu“, izjavila je s osmijehom iz kojega se cijedila na brzinu odleđena zlovolja. 

Nije mogla izdržati da je ne pita za more. 

„Šta da vam kažem, tražili smo gdje bi išli, ali cijene po hotelima i apartmanima su da vam pamet stane. Ak' nemaš nešto svoje dolje, košta k'o svetog Petra kajgana. Prošlih godina išli smo u vikendicu kod prijatelja, ali više nemamo gdje, govori i širi dlanove - ljudi preuredili pola kuće u apartmane, više im se isplati.“

„Mda, kriza je, svi traže način da zarade“, zaključila je pomirljivo.

Mali je za to vrijeme pod njihovim nogama iskopao oveću rupu, gospođa Tabak tek je sad vidjela što je napravio. 

„Ne mogu vjerovat što radiš, daj mi to!“, podviknula je i iščupala mu lopaticu iz ruku. 

„Nervozni su, i njima je dosadno, navikli su u ovo vrijeme bit na moru, nemaju se gdje ispucati“, objasnila je i počela zatrpavati rupu, nervozno se osvrćući oko sebe. 

„Još da mi dođe čuvar i naplati kaznu, samo nam još to fali“, govorila je sebi u bradu, poravnavajući oblutke rukama i lopaticom. Dječak je čučao i sa zanimanjem gledao što majka radi. Brzo se podigla na noge, povukla sina za ruku i pozdravila je. 

„Susjeda, uživajte, idemo dalje, nemojte da vas sunce uhvati.“

„Vidimo se“, rekla je i konačno opet ostala sama.

Boktemazo, Tabakovi su na godišnjem, a ostaju doma, u neboderu. Vjerojatno i pola grada iz istog razloga čami doma, ždere jeftine grickalice i bulji u teve ili kompjuter. Koliko joj je trebalo da zbroji da je kriza glavni razlog za pomućenu idilu između nje i grada. 

Shvativši ovo, primila ju je mala snaga, kao kad naglo primite vijest o nesreći koja se dogodila nekome tko vam je blizak. Na neki način, to se i dogodilo, nesreća se dogodila ljetnom Zagrebu, a ona je, kao član najuže rodbine, bila istinski ožalošćena. 

Tih nekoliko mjeseci u polupraznom velegradu bili su život po njenoj mjeri. S tim se izgleda, može oprostiti. Pa-pa, prazni ljetni Zagrebe, svemu lijepome jednom dođe kraj. 

***

Grozi se gužve, u otvorenim i zatvorenim prostorima. Da se strah od gužve zove ohlofobija, nije znala do neki dan, dok nije po tko zna koji put gugala sve poznate vrste fobija. Ispočetka se osjećala bolje, skrolajući preko egzotičnih fobija kao što su deipnofobija – strah od razgovora za večerom ili korofobija – strah od plesa. Naučila je živjeti sa svojom klaustrofobijom i agorafobijom. Ima već nekoliko godina da ne podnosi hodanje i bivanje u većim nakupinama ljudskih tjelesa. Nelagoda i tjeskoba hvataju je gdje god postoji mogućnost okupljanja većeg broja ljudi. Upravo zato je toliko uživala ljeti u polupraznim ulicama i trgovima Zagreba. Da je grad uvijek takav, ona možda nikad ne bi ni imala te svoje napade panike, oni su valjda došli kao reakcija na život u ovako natiskanom gradu.  

(FOTO: Lupiga.Com)

Sada joj je jasno da nikada neće biti drugačije, grad će rasti, kao i svi drugi gradovi širit će se dok bude imao gdje, a kada ponestane prostora puknut će. Baam! Kao kad se balon napunjen vodom rasprsne na pločniku. Ova smiješna, stripovska sličica vrtjela joj se u glavi dok je na povratku s Bundeka ulazila kroz staklena vrata samoposluge. Ona nema gdje pobjeći odavde, nema kuće na selu koju može mijenjati za stan u neboderu. Ima taj posao freelance prevoditeljice, koji na sreću radi od doma, i to je sve. Do daljnjega, mora nekako preživjeti u ovoj halabuci, zavoljeti urbanu džunglu kako zna i umije. Ne želi više patiti, mora tim strahovima konačno stati na kraj. 

Jedino, malo je nezgodno vrijeme za početak terapije, ljeto je, doktori su na godišnjem, primaju samo hitne slučajeve – šizofrenike i one s ozbiljnijim poremećajima. A ovo njeno je kakti neka boljetica modernog doba, od anksioznosti i fobija navodno boluje oko deset posto ljudi. Zato je s neta skinula priručnik za samopomoć, pedeset i nešto gusto pisanih stranica u pdf-u.

***

„Tehnika suočavanjem, zašto ne?“, izgovorila je na glas. U zadnjih tjedan dana pročitala je skriptu nekoliko puta, polagano i studiozno, jasno joj je što treba učiniti. Početi s blagim gužvicama, s nečim što se ne čini toliko zastrašujućim, što bi je moglo uvesti u prvu ofenzivu rata protiv fobija. 

Sjedila je u tišini i razmišljala. Odjednom je začula zvona s crkve u kvartu, bilo je valjda vrijeme za večernju misu. „Mogla bi... pa da... Hoću!“ Jest da je ludilo da ona agnostica ide na misu, ali ako je za zdravlje...

Na misu je došla odjevena u tamne traperice i jedinu jednobojnu ljetnu košulju koju je imala. Na drvenoj, lakiranoj klupi sjedila je već pola sata ranije, u skripti je pisalo da je dobro polagano se adaptirati se na prostor dok u njemu još nema mnogo ljudi. Odabrala je mjesto u sredini dvorane s lijeve strane, sjela i piljila u oltar i dječaka ministranta koji je po bijelom stolnjaku razmještao svećenikove rekvizite. Klupe oko nje polagano su se punile. Trudila se ne okretati prema vratima iza svojih leđa. To nervozno, nagonsko okretanje, naučeni je fobičarski refleks, uvijek mora biti sigurna u pristup izlazu. Kada je ulazila vidjela je da su vrata crkve otvorena, ali znala je da će ih zatvoriti čim dođe vrijeme. Nekoliko minuta kasnije to se i dogodilo, čula je tresak iza svojih leđa i odmah osjetila poznati udarac u pleksus. Uto se pojavio svećenik s ministrantima i svi su se podigli na noge. Slijedila je proceduru. Vrućina u trbuhu i prsima je rasla, svećenikov glas je ispunio prostor i misa je počela. Gledala je u sijedu, rijetku kosu starice pred sobom i koncentrirala se na udah i izdah. Do mozga joj nije dopirala ni riječ, čula je povremeno vokale, kao da je glas koji je dolazio kroz mikrofon govorio nekim egzotičnim, potpuno nepoznatim jezikom. Gledala je ljude pred sobom i automatski ponavljala njihove pokrete i riječi. U nekom trenutku prestala je činiti i to, samo je stajala i disala, duboko i polagano, onako kako se čini na vježbama opuštanja. Prstima je protrljala potiljak, bio je vlažan od znoja, kugla u pleksusu konačno se otapala i nestajala kroz pore. Prenula ju je ruka na ramenu, čovjek pored nje pružao joj je dlan na rukovanje, zbunjeno ga je pogledala i pružila mu ruku koju je on mlitavo stresao rekavši „Mir s vama“. Konačno je ponovno postala svjesna prostora i zbivanja oko sebe. S osmijehom na licu krenula je prema izlazu. Pred vratima se još jednom okrenula, crkva je bila pristojno ispunjena. Shvatila je da je uspješno položila prvi ispit. 

(FOTO: Lupiga.Com)

Pješačeći kući, smišljala je novi izazov. Trebao bi to biti neki new level, nešto malo zajebanije od ovog danas. Vožnja starim, oronulim liftom u zgradi od 12 katova? Ili ZET-ovom uspinjačom? Ovo drugo nije joj se činilo vrijedno izazova, uspinjača prebrzo odradi svoju trasu, a i nije vrijeme da gleda sebi kroz prste. Nakon što je danas počela lomiti debeli glečer panike treba ići dalje. Naći će neki lift, pa da. Ovaj u njenoj zgradi premoderan je i ugodan, s dugačkim ogledalom za odvlačenje pažnje. Unatoč tome, posljednje dvije godine njim se vozila tek u razdobljima najboljeg raspoloženja i samopouzdanja, inače pješači na peti kat, stepenicu po stepenicu, napamet zna sve mrlje na stubištu. 

Sjetila se velikog nebodera u njenom kvartu. Ići će tamo i vozit će se od prvog do desetog kata, stajati će na svakom katu i onda se penjati po jedan više. Kad stigne gore, neće izlaziti, spuštat će se istom tehnikom dolje, kat po kat. 

***

Bio je to stari lift, s drvenim vratašcima koja se zatvaraju s unutarnje strane. Bučna, ali činilo joj se – udobna, oronula karapana za četiri do šest osoba, s oguljenom i jedva vidljivom dugmadi za upravljanje. Pregledavala je unutrašnjost pokušavajući saznati godinu u kojoj je proizveden, dala bi se kladiti da je iz 70-ih, ako ne stariji. Začudo, bila je cool, penjala se kat po kat, dok se na šestom nije jače zatresao kad je stao. Opet joj se u želucu zapalila njena vjerna plamteća kugla i srce se uzlepetalo. Pograbila je prvo jedna, pa druga vrata i izašla van. Gurnula je glavu kroz prozor na hodniku i buljila u vedro nebo. Razmišljala je da se spusti pješke u prizemlje i ode doma. Smiješna je samoj sebi. Jebeš ovo kretensko „postupno izlaganje“ i „pojačavanje podražaja“, samo zato što su autori skripte rekli da tako treba. Što oni znaju o napadima panike, što netko tko ovo nije doživio zna o muci koju osjeti svaki put kada se nađe zatvorena sa svih strana u kocki od drva i čelika iz koje ne može van?!

Hladila je laktove na prozorskoj dasci i zdvajala. Kada se opet osjetila spremnom vratila se u lift i nastavila s programom. Odvozila se normalno do desetog kata, ono nesigurno treskanje pri stajanju nije je više smetalo, očito je potrošila dozu straha za danas. Buljila je u odabranu, zamišljenu točku i čekala da se lift spusti u prizemlje. 

Bila je sretna, ali iscrpljena. Nema gore stvari od stresa, mislila je dok se polagano penjala na svoj kat.

***

Znala je što dalje - ono najgore, ono što godinama izbjegava ma koliko god je koštao taksi i boljele noge od pješačenja. Vožnja tramvajem! Uzalud uvjeravanja prijatelja i rodbine da bi trebala položiti vozački ispit, kupiti neki polovan auto ili bar bicikl i skratiti si muke. Opirala se, bila je zakleti nevozač i basta. 

Nije uvijek bila takva tremarošica. Sjeća se kako je nekad obožavala vožnje ZET-ovim tramvajem, tramvajska romantika toliko joj je bila zavrtjela pameću, da je započela s pisanjem nekih crtica u kojima je niskopodne tramvaje krstila svojim 'plavim limuzinama'. Te je pisanije s vremenom pobacala u recycle bin, a užitak vožnje ZET-om smijenila je klaustrofobija. 

Odlučila je čekati subotu, sva sila ljudi sliti će se tramvajem u grad, doći će i nova tura gostiju, domaći će izmiliti na plac i podnevne kave. Spremna je, odvalila je već dva zeznuta zadatka, izvježbala se s tim dubokim disanjem. Osjećala se dobro, malo usrano, kao pred neki veliki i važan ispit. 

***

Iako je većina prozora bila otvorena, paklena vrućina i manjak zraka u staroj šestici dočekali su je čim je ušla. Više od pola sjedala još je bilo prazno, odabrala je mjesto odmah pored srednjih vrata. Tramvaj se žestoko tresao dok je prelazio preko Mosta mladosti, skoro da je zaboravila taj zvuk i osjećaj koji donosi. Bio je to osjećaj smrtnosti i nevoljkog prepuštanja u milost čeličnoj mašini koji se ona trudila sakriti rutinskim pogledom u zeleno-sivu rijeku i nasip kojim su, vidjela je, trčali do pasa goli joggeri sa slušalicama u ušima. 

(FOTO: Wikimedia)

Na Držićevoj je baš na njena vrata nahrupila gomila šarenih i oznojenih ljudi. Jedni su drugima dodavali torbe na kotačiće. Pričali su glasno, na engleskom jeziku, tonom histeričnog uzbuđenja ljudi koji su nakon dugog puta stigli na odredište. Disala je duboko i trudila se držati za misao kako joj se ništa strašno neće dogoditi. Tramvaj će stati na svakoj stanici, vrata će se otvarati i zatvarati uz poslovičnu škripu, nitko se neće potući, vozaču neće pozliti, vidjela ga je, to je sasvim zdrav trideset-i-nešto godišnjak. Kroz otvoreni prozor iznad nje dolazio joj je u lice svjež zrak. Sve je u potpunom redu, kako treba i biti u tramvaju u subotu u 11 sati. Ljudi su se nagurali pred vrata ususret stanici na Glavnom kolodvoru, gledala je kako izlaze i ulaze novi, natovareni torbama i ruksacima. Šestica se već pristojno napunila, nije bila sretna zbog toga. Osjećala je blagi tremor u tijelu, isti onaj s kojim sve počinje. Protrljala je dlanove i shvatila da su vlažni. Tramvaj je stajao na semaforu, pred zelenim valom. To stajanje na semaforima uvijek joj je pojačavalo nelagodu, činilo joj se da traje predugo, navirivala se da kroz pukotine između putnika kroz staklo vidi pali li se žuto svjetlo. To se konačno i dogodilo, zmijolikim okretom ulijevo taljigali su se prema Trgu. Tamo ponovno smjena putnika, spasonosno pražnjenje vozila i dolazak novih lica. Turisti su se razmiljeli po trgu, sada su u tramvaju sjedili uglavnom domaći s vrećicama punim povrća i voća, tihi i zabavljeni mislima o ručku koji će pripremiti kada stignu u stanove. Njen se tremor negdje rasplinuo, činilo joj se da će do okretišta na Črnomercu stići bez ijednog napada panike. Dok su klizili niz Ilicu počeo je u njoj klijati ponos zbog načina na koji hendla ovo danas. Nešto se s njom promijenilo, očekivala je da će po običaju nekoliko puta na današnjoj ruti puknuti, pa izaći na nekoj stanici i čekati novi tramvaj. Tako je bilo prije godinu dana, kada je zadnji put poduzela ovako nešto. Znojenje, hiperventilacija, neurotično cupkanje i unezvijereni pogledi ostalih putnika. Od tada je jednostavno odustala od javnog prijevoza, umorna od svakodnevnog stresa izlazila je u grad sve rjeđe, a kada je morala, naručila bi taksi ili rekla nekome od prijatelja da dođu po nju ako je baš žele vidjeti. 

Prošli su Sveti Duh, podigla se sa sjedala i stala pred vrata. Van je doskočila s osmijehom pobjednice. Odlučila se malo prošetati. Razgledala je robu na štandovima naguranima uz okretište na Črnomercu. U malom od poda do stropa nakrcanom suvenir shopu odlučila je kupiti sebi dar – šah sa staklenim figuricama u drvenoj kutiji, najskuplji artikl u cijelom dućanu, koštao je 240 kuna. Nikada u životu nije igrala šah, nije je privlačio, nije znala ni pravila, ali bio je prelijep i nije mogla odoljeti. „Da vam umotam, je li poklon?“, pitala ju je prodavačica. „Umotajte, molim vas“, odgovorila je pomislivši kako je zaslužila ovaj poklon, matirala je danas svoj strah.

***

Sjedila je za stolom pred bircom na Tkalči i pila tamno pivo. Na praznoj barskoj stolici pored nje bila je odložena vrećica sa zamotuljkom u kojoj je bio jutros kupljeni šah. Gledala je u rijeke ljudi koji su migoljili jedni među drugima pokušavajući se držati u grupama. Uživala je sjedeći sama. U gradu je provela cijelo popodne. Bila je na ručku, a u dugoj šetnji Rokovim perivojem nabasala je na praznu klupu i zauzela je na nekoliko sati. Legla je na leđa, podigla noge na naslon i na neko vrijeme utonula u polusan. Kada je pao mrak ponovno se spustila u centar. Još uvijek joj se nije išlo doma. Donji grad je bio pun mladih ljudi, cool odjevenih i raspoloženih, počinjao joj se sviđati ovaj novi ljetni Zagreb i taj njegov friškostečeni multi kulti štih. Koliko je muke sebi pričinila sa svojim strahovima, mislila je. Panika je tranzit, dođe i prođe, ostaje život koji zna iznenaditi cinike poput nje, takvi su mu valjda najdraži. 

U čaši je imala još dva prsta pive, treba naručiti novo, a gužva je sve veća, konobari s punim tacnama stalno jure unutra van. Viknula je konobaru „Još jedno!“, pogledao ju je bezizražajno i nestao s tacnom punom praznih boca, nije bila sigurna je li je uopće čuo. Minutu kasnije vratio se s novom prekrcanom turom, njoj je donio prvoj. Nakrivila je čašu i točila pivo, a stol se odjednom zatresao. „Hello, I'm Eider“ , čula je i pred sobom ugledala crnomanjastog tipa u žutoj košulji. „Excuse me?“, rekla je zbunjeno. „Can I have a seat beside you?“, pitao je s osmijehom i objasnio kako je birc pun, a njega bole noge od hodanja. Htio bi sjesti, popiti pivo, neće joj smetati. „Okej“, rekla je i pažljivo premjestila vrećicu sa šahom na pod ispod svojih nogu. Ušla je s njim u small talk koji se brzo pretvorio u razgaljeno nazdravljanje tamnim pivom koje je Eider ocijenio vrlo dobrim domaćim proizvodom. „Prety good roasty flavour, mhm“, rekao je i ispričao joj o svojim putešestvijama Zagrebom. Belgijanac je, tu je već tjedan dana s bratom, curom i još dva frenda. Obilaze dvorce i ladanja po Zagorju i okolici, danju hodaju i jedu, navečer tulumare. Večeras su svi odlučili ići na neku kino projekciju na Tuškanac, ali on je radije zbrisao u šetnju, zaželio se malo lunjati sam gradom. Radi u banci, vidi da mu je neugodno dok o tome govori, brzo skreće temu na svoja putovanja. Voli putovati, ali nikad nije bio u Istočnoj Europi, Zagreb je divan, sviđa mu se arhitektura, ljudi su open minded. Ona je njemu ispričala sve o svojim fobijama kojih više nema, slušao ju je pažljivo, poželio je pogledati i šah. Razmotala ga je, nije ju trebalo dugo nagovarati. Zajedno su se divili staklenim figuricama. Nazvao ju je hrabrom i naručio im još dvije pive. 

Shvatila je da već predugo trpi bol u mjehuru, spustila Eideru ruku na rame i rekla „I have to go to the toilet.“ Putem je mislila o tome kako joj već malo dosta ovog tipa i njegove opčinjenosti Zagrebom, tu je tjedan dana i odmah kenja kako će svima u Belgiji pričati o gradu i dovesti ih iduće godine. Mo'š mislit, zaboravit će sve te spike za par mjeseci, ostat će mu stotinjak fotki koje će iskrcat u neki folder „Zagreb, Summer“, tu i tamo ih provrtjeti frendovima i ciao bao. 

(FOTO: Wikimedia)

Jedva je dočekala da uđe u WC i malo se odmori od glasne glazbe iz kafića i ljudskih glasova koji su se miješali u neprobavljiv koktel visokih tonova. Bio je to jedan od onih starijih toaleta, uska, izduljena, sa svih strana zatvorena izba. U takvima nije pišala već godinama, kada bi ih vidjela, odustala bi i odlazila drugdje obaviti nuždu. Danas, nakon što se prvi put u zadnjih deset godina odvozila tramom od Novog Zagreba do Črnomerca, nema razloga za paniku. Uostalom, prilično je pripita i ne osjeća ni trunke nelagode. Progurala se pored umivaonika i zatvori vrata. Obložila je školjku papirom i sjela. Mlaz je točila skoro minutu, uživala je u osjećaju olakšanja. Ostala je zato još malo sjediti, da ne prekida užitak koji joj se iz uretre kičmom širio kroz cijelo tijelo. Osjećala se ugodno, čak je i glasno prdnula, vani u bircu je brujao žamor, nije je imao tko čuti. 

Ustala je, povukla vodu i navukla hlače. Opravši ruke, mokrim je prstima prošla kroz kosu i promatrala svoje lice u ogledalu. Ide van, lagano će otpiliti Eidera, platiti svoje račune, spustiti se na trg, nazvati taksi. Kasno je i ne da joj se čekati noćni tram. 

Primila je mjedenu kuglu kojom su se otključavala vrata. Mehanizam se nije pokretao, ni lijevo ni desno. Možda zavrće na krivu stranu. Probati će još jednom, samo treba malo jače primiti i škljocnuti će. Nije išlo. Kugla je već bila mokra od njenog znoja. Zurila je u nju i konačno shvatila – zaglavila se! Ona druga kugla u pleksusu ponovno joj je počela pržiti utrobu. Dlanovima je lupala po vratima i vikala „Eeeej...“. S druge je strane sve glasnije bujala buka s Tkalče.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Vanja Gavrić/Flickr.com

Kratka priča Nore Verde treća je iz Lupiginog serijala „Priče iz zagrebnog života“