Ulice Barcelone ubrzo su se nakon referenduma-ankete o neovisnosti vratile u normalu. Na prozorima i balkonima istaknute su katalonske zastave, a na televizorima se sa strepnjom iščekuju nove nogometne utakmice Barcelone, koja za mnoge predstavlja simbol otpora monarhiji. „Madrid nas krade. Više ne želimo financirati Španjolsku“, govorio nam je dan ranije Narcis Capdevila, računovođa iz predgrađa Barcelone, nakon što je dao svoj glas. Većina naših sugovornika uvjerena je da je Katalonija jedna od najbogatijih europskih regija i nadaju se da će do njene neovisnosti doći vrlo skoro.

U složenim državama kakva je naša, u kojoj postoje vjernici različitih religija, ljudi često prakticiraju svoju religioznost samo kako bi se pred drugima pokazali da su bolji od njih. Međusobno takmičenje u vjeri i nije samo po sebi loše, naime ako se takmičenjem naziva nastojanje da se čini još veće dobro od drugih. No, ljudska su takmičenja često prkosna, glumljena, prividna, pa se mnogi ljudi odlučuju na vjeru samo zato što to i drugi čine. Idu u crkvu, obavljaju obrede ili šalju djecu na vjeronauk iz tzv. socijalne prisile, da ne budu što se kaže „mimo svijet“, dok unutarnje uopće nisu uvjereni da im vjera u Boga išta „koristi“.

"Svi pišu o broju nezaposlenih, ali to nije prava priča. Prava priča je u broju zaposlenih!", kazao nam je još proljetos jedan zaposlenik Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, upozoravajući nas na brojku koja sama za sebe izaziva tihu jezu. Naime, Hrvatska od ovog mjeseca ima omjer umirovljenika i zaposlenih koji je manji od 1:1,1 - on sad iznosi 1:1,09. Točnije, umirovljeno je 1.220.681 ljudi, ako brojimo i pripadnike HVO-a koji dobivaju mirovine po međudržavnom sporazumu s BiH, a najnoviji statistički bilten HZZ-a kaže da broj zaposlenih premašuje tu brojku za 127.000 ljudi. I još nešto: izgleda da smo došli do zida kada su u pitanju tehnološki viškovi.

Znakovi se množe već pola sata, otkad se Josip Končar trgnuo iz popodnevnog drijemeža. Prvo je otkrio da je pokrivač pored kauča, na podu: zato se, znači, smrznuo. Žarulja u kupaonici je eksplodirala čim je dotaknuo prekidač: zube pere u mraku, pa nehotice tvrdom četkicom zastruže gornju usnu. Zbog mraka nije vidio da se crijevo od tuša izglobilo iz ležišta: želeći se otuširati, poplavio je kupaonicu. U kuhinju dolazi već potpuno sumnjičav. Dok čeka da voda za kavu provrije, pali tranzistor da čuje večernje vijesti o poplavama na sjeveru. Danak starim navikama: u eri robota nitko više ne sluša radio, osim u autu.

„Ne želimo da se ponove slučajevi Ive Sanadera ili Nadana Vidoševića gdje je sud prvome smanjio kaznu, a drugoga pustio da se brani sa slobode, a prije svega ne želimo da se ponovi scenarij izostanka građanske reakcije na takve odluke“, poručuje neformalna grupa građana okupljena oko Facebook stranice „Za Zagreb bez mafije“, pozivajući na javno okupljanje koje će se održati danas na središnjem zagrebačkom trgu u 18 sati. Cilj okupljanja je, navode, iskazivanje nezadovoljstva odlukom Županijskog suda u Zagrebu da se svim osumnjičenima u aferi Agram prihvati jamčevina za puštanje na slobodu. Planirana je šetnja Gajevom ulicom gdje se nalazi Državno odvjetništvo da bi se skup potom preselio pred zgradu suda.

Tisuće kamera, reportera, fotografija... pokrilo je pad Berlinskog zida toliko temeljito da danas malo tko zna kako poznate fotografije s Brandenburških vrata nisu snimljene na dan ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke. Taj „Antifašistički zaštitni bedem“, kako se službeno zvao, zapravo je temeljito srušen tek 1992. godine. Dijelom su tome krivi i mediji koji ovom povijesnom događaju, u trenutku kada se odvijao, nisu znali odgovoriti. Srećom, ispravio je to Derek Williams, koji se u ljeto 1990. godine uputio u Istočni Berlin i snimio grad i život stanovnika Berlina u tom suludom vremenu kada Zid više ničemu nije služio, a DDR je bio na izdisaju.