
PRIČA IZ ZAGREBNOG ŽIVOTA DAVORA MANDIĆA: Žlica
Svitalo je kada je Ivica stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset tri godine je čekao na ovo. Ili je barem mislio da je to čekao cijeli svoj život. Dokad mu sjećanje seže, želio je iskoračiti iz blata u koje ga je smjestila sila prilike, uz roditelje Zgubidana i Popičku. Dugo mu nije bilo jasno zašto bi mu otac bio Zgubidan, pa koliko je on znao nikada nije izgubio dan, ako se dan uopće može izgubiti, i zašto mu majku potiho zovu Popička pa se onda smiju, a njeno pravo ime je Ljubica. Otac bi se pak pravio da ih ne čuje, samo bi malo dulje pogledao u nagnutu čašu. Ali vremenom mu je počelo svitati. I nije mu se sviđalo to svanuće.