Podjela dijela godišnje dobiti poduzeća radnicima u Hrvatskoj funkcionira na razini kurioziteta, otprilike kao ukazanje lisice u većim naseljima ili pojava popa ljevičara. Kada menadžeri i nadzornici dijele dobit tvrtke ili kada se dobit transferira dioničarima onda je to normalno i poželjno, a kada se radnici izbore za kakav stimulativni dodatak onda je to sablazan. Dobit se ovdje „ukrcava“ na ionako debele račune stotinjak izabranih menadžera i nadzornika, govoreći kako načelo da nema uspješne kompanije bez zadovoljnog radnika kod nas „ne pije vodu“. Motivacija djelatnika ovdje se postiže samo kroz prisilu i egzistencijalni strah.

Reda je stanovnik dugavskog hotela Porin, ali nije poznato koliko dugo će i ostati ondje. On je, naime, tražitelj azila, ali je njegov zahtjev odbijen, što za Hrvatsku nije rijetkost. Šanse da vam odobre azil u Hrvatskoj se mjere u promilima. Crveni križ koji prati ovu problematiku, navodi da Hrvatska odobrava samo stotinu zahtjeva godišnje od njih 4.000. Povodom Međunarodnog dana migranata vodimo vas u zagrebački azil kroz Fade Inov promo film o egzotičnoj kuhinji. Ovo je najava za dokumentarac u kojem ćete moći upoznati jednog tuniškog kuhara neizvjesne budućnosti s trenutnim boravištem u Zagrebu.

Usprkos naporima da se unište ili potisnu u sjećanju, prepuste propadanju, apstraktni futuristički spomenici nastali u doba socijalizma, zadnjih su godina u više navrata bili viralna senzacija na društvenim mrežama. I ne samo na prostoru bivše Jugoslavije na čijem su tlu razasuti ovi gorostasi, djela ponajboljih umjetnika ovih prostora u 20. stoljeću, već i u inozemstvu. Njihov vanzemaljski prikaz gotovo neizrecivih emocija i pojmova - od patnje u logorima za vrijeme Drugog svjetskog rata, slobode, revolucije ili veličine proboja antifašističkih snaga na Sutjesci - ali i smještaj u prostoru, nadilaze napore službenih povijesti današnjih nacionalističkih država da ih gurnu u stranu. Zagreb im ovih dana odaje dužno poštovanje.

Svakodnevno nas dočekuje nova vijest o padu cijena sirove nafte na svjetskom tržištu te cijenâ goriva na domaćim pumpama. Instinkt nam govori kako globalna tržišna utakmica nekako mora uroditi kakvom koristi i za prosječnog čovjeka, da ne kažemo - Hrvata. Na žalost tržište ima nezgodnu naviku da se uglavnom regulira nevidljivom rukom sa superhikovskim tikovima. Uvriježeno mišljenje da manja cijena nafte znači i jednako tako nižu cijenu goriva možda bi i vrijedilo, ali samo kad trgovci naftom ne bi morali dodatno zaraditi, grubo rečeno - oteti novac građanima. I to nije ništa novo, već način na koji tržište funkcionira.