Juden raus – Čefuri raus – Pederi van – biciklisti 'proć' – Srbi van – Jugorasisti marš … - mogla bi ovako odjekivati nabrajalica agresivnih poruka, koje i kakve se čuju u našem okolišu, a nadam se da bi se većina upitanih (o njihovom smislu i posljedicama) otprve zakačila s čuđenjem: „A, zašto biciklisti?“ Skrušeno priznajem da sam njih tu uvrstio kao nasilnike s pločnika (nogostupa, trotoara), na kojima po gradu izvode svoje opasne vratolomije, dok im je mjesto za slično iživljavanje jedino na – kolnicima. Kao mehaničke naprave koje, u više ili manje slučajnom naletu, mogu ozlijediti naivne i bezbrižne pješake, oni 'imaju proć' tamo gdje im je mjesto.

Sine nešto si ružno sanj'o sinoć. Imao si more – kaže mi jutrom majka. Žena o kojoj se priča da voli samo mene. More su mi rod majko – šapćem i odmah zamišljam tu staromodnu, epsku konstrukciju na papiru. Odvratno. Oćeš da odem da je zamolim da te vrati. Ne može ona naći boljeg od tebe. Kad si ono ti bio beba ja... Jok – sikćem. Odlučio sam da tragediju dotjeram do kraja. Ccccccccc – cvrči majka. U Zagrebu kiša. Nisam jedini pisac kojeg u Zg-u dočeka kiša. Ona kao da pada u inat ljudima koji su po profesiji tužni. I ojađeni. U kontinentalnim gradovima imanje prijatelja i prijateljica daleko je važnije nego u mediteranskim. Na Mediteranu ti je prijatelj sama klima.

Prema istraživanjima Eurofounda, u Europskoj uniji čak 7,5 milijuna mladih osoba ne radi, ne stažira niti se obrazuje; a to je puno - gotovo pa zbroj svih stanovnika Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Zamislimo li čitavu populaciju BiH i Hrvatske, kako unatoč tome što je u najenergičnijim godinama svog života, kada im je mozak najspremniji na primanje novih znanja, a zdravstveno stanje najbolje koje će ikad imati, sjedi na kauču i gleda televiziju, nije teško zaključiti da takva dokolica mora koštati jako puno. I košta. Što Europska unija i njena članica Hrvatska poduzimaju po tom pitanju?

Svaki dolazak skupocjene ratne mašinerije u Hrvatsku zgodna je prilika za potvrdu teze kako Hrvati imaju vojno-industrijski kompleks manje vrijednosti. Prošli tjedan u dubrovačkoj je luci boravio ITS Cavour, najmoderniji nosač aviona i helikoptera u ratnoj mornarici Italije, hrvatskog partnera u NATO savezu. Informacija o tome završila je u zadnjim dijelovima javne i privatnih televizija, rezerviranih za lakše teme. Uz poučne i informativne podatke o nosaču („košta 1,5 milijardi eura, težak je 27.500 tona, a dug je 244 metra“), novinari su danima fokus cjelokupne priče stavljali na činjenicu da je Cavour sudjelovao u humanitarnoj akciji spašavanja unesrećenih žrtava razornog potresa na Haitiju.

Noć kao varnica. Nešto što samo od sebe blješti, pulsira kao bȉlo, tinja kao osveta tehnike, no nosi uvijek u sebi klicu nekoga općeg, nekog nesnosnijeg požara i uvijek zapali štogod prije nego što prođe, a iščezava samo da bi se još jača, još temeljitija vratila. Noć kao uzrok i kao posljedica. Kako godina grize od sebe same, probavlja se uz neprestane grčeve dok se na kraju ne ispovraća i zgruša u istu jednu takvu, tek nešto goru, tek malo kraću kobasicu od pustog vremena; kako noći na ovim širinama postaju podmuklo ali očekivano duže i bespogovornije, ljepota uzroka uzmiče, korak po korak, pred mučkom širinom posljedice. Noć, ipak, kao nezgodna prisila na budnost lišenu rituala, ogoljenu od isprike; noć kao poligon otpora.

Suvremenog slovenskog pjesnika, prevoditelja i književnika Jurija Hudolina šira javnost poznaje kao kolumnista, dok ga je kao koscenarista prije 15-ak godina, upoznala i Policijska uprava Zagrebačka. Naime, tijekom zagrebačke projekcije dokumentarnog filma „Lopta nam je pala na glavu“, o nogometašu Milku Đurovskom, u klub Močvara upada ergela lokalnih huligana, represijom odozdo ne pokazujući imalo simpatije prema ikakvoj revalorizaciji statusa ove legende. Prije desetak godina pak, Hudolin će svojim prvim romanom, „Obijest“, netom objavljenom pri Sandorfu, slovensku književnu scenu autor razotkriti kao antipatičan polusvijet.