I tog popodneva dok mu je popravljala kragnu na sivoj vjetrovci i ravnala crtu na hlačama odostraga, dok mu je dodavala kišobran izrađen još u Štambukovoj radionici u Ilici s drškom od bjelokosti i posebno naručenim Knirps dijelovima, upozoravajući ga da ne ide preblizu mračnim mjestima, da se drži sredine staze, da obavi samo ono što mora i prošeta toliko koliko doktor zahtjeva, i neka se odmah vraća. Ne sprema se na dobro. 

Gospodin Bezuh je, obrisavši tog jutra naočale sa sredstvom za pranje prozora, kako bi bolje vidio i bio spremniji, skinuo one za blizu i na nos stavio obrisane za daleko, izašao na pretopli zagrebački zrak u studenom, s najintenzivnijom nijansom vonja podruma zgrada. Kad god je jesen bila ovako neuobičajeno topla, zrak je smrdio na mokraću, plijesan, i nešto od čega se bježalo, inače to je bio sasvim čist centar grada, pogotovo u usporedbi s ostalim europskim metropolama. Samo je jednom, prije dvadesetak godina kada je počinjao rat, čitav Donji grad smrdio ovako. 

Stanari su bili primorani ući u svoje podzemne prostorije i suočiti se sa svojim nižim ja. Morali su, da bi preživjeli, bojeći se još veće opasnosti koja nadolazi otvoriti te mračne izbe, pune memljive vlage, truleži i raspadnutog namještaja, i ta mjesta dovesti u kakvo takvo podnošljivo stanje, jer postojala je mogućnost da će potrajati. Da će se morati spustiti dolje i živjeti ondje, kao zapravo. Podrumi su smrdjeli nepodnošljivo, jedino nepodnošljivije od njih smrdio je strah, pa su stavljajući rupčiće preko lica zaronili u podzemne zagrebačke svjetove, obračunali se s njima, a potom suterenske prozore zatrpali vrećama pijeska. 

(FOTO: ShiftingPixel.com/Joe Lencioni)

Iznimno hitro za svoje godine, gospodin Bezuh, pretrčao je pješački prijelaz u Šenoinoj i našao se na rubu parka Trga kralja Tomislava. Hodao je polako i oprezno, ipak ne slijedeći savjete svoje supruge, približio bi se samom rubu staze pa vrhom Štambukovog kišobrana udario po šuštavom lišću grmlja, onako trznuvši, kao da to ne radi on, gledajući nekamo u daljinu. 

Boje se, mislio je. Još uvijek je sredina dana, morat će se ovamo vratiti znatno kasnije ili se iskrasti pred jutro, da vidi stvarnu sliku svojega grada. Spustio se nekoliko stuba na šljunčanu stazicu u namjeri da napravi još jedan krug, prije nego krene doma i putem pripremi izvještaj koji će podnijeti ženi. Bit će joj uzbudljivo čuti kako su svuda naokolo novinarske ekipe i reportažna kola, ljudi u bijelim odijelima koji češljaju travnjake, zabrinuto odmahuju glavama, bojeći se za svoj život i zdravlje. Ugledao je jednu ekipu kako ide pravo prema njemu, a on je svojim stavom pokušao odati baš točno ono što i jest, uglađeni gospodin u zasluženoj mirovini koji se nikamo ne žuri, kojem ovaj grad pripada, koji zna njegovu povijest, i koji je spreman da im, samo ako iskažu interes, diskretno i upućeno pojasni njegovu sadašnjost i stravičnu budućnost. 

Međusobno su se namirisali, a on je skoro poskočio od sreće kad je shvatio da to nije radio Sljeme, nego upravo Hrvatska radio televizija. Znao je točno što reći, iako ih zapravo svojim očima nije vidio, ali novinari to nisu morali znati, niti bi to išta mijenjalo na stvari. Lagano se nakašljao, prebacio težinu na desnu nogu i podbočio se kišobranom.

"Posvuda su, trče po travnjacima, zalijeću se iz grmlja tražeći hranu, ulaze u kante za smeće. A poznato je, ugledate li samo jednog po danu - tu je podigao prst u zrak - znači da ih je po noći tu barem još dvjesto. Svaki prolaznik koji zastane uz šetalište ubrzo će primijetiti kretanje u grmlju. Jednom sam vidio kako su ljudi bacili kruh golubovima na travnjak, a oni su se bacili na njega i rastrgali ga. Tu su se nastanili nakon što su pobjegli iz podruma obližnjih zgrada koje se obnavljaju. Građani i turisti se jako čude jer ih ne očekuju u tom dijelu grada. Polako, stručno i po važnosti, tako bi to trebalo riješiti, jer svašta se tu nakotilo zadnjih godina"

Gospodin Bezuh je bio zadovoljan. Rekao je sve što ih ide, sve što se nadao da će ga pitati, elokventno, odmjereno i gospodski, nije mogao doći sebi od sreće, kako se sve samo potrefilo. Tada im se naklonio na pozdrav, okrenuo se na peti i poželio pojuriti kući kako bi sve ispričao ženi. 

 (FOTO: R Arno/Flickr.com)

A onda je zastao kao ukopan. Na sred staze, samo nekoliko koraka ispred njega, stajao je ogroman, smeđi štakor. Gledao ga je pravo u oči. Nije bježao, niti je uzmicao. Polako je na svoje četiri nožice došao do odbačenog komadića smokija s kikirikijem, uzeo ga u prednje šape i stavio među sitne, žute zube. Uopće se nije bojao, nije se stidio sebe tako povijesno odvratnog, nepripadnog u centar bijeloga grada. Hodao je po tom šljunku kao da nosi Štambukov kišobran i još zabacuje u krug s njime, brk mu je bio kao kod gospona Fulira, i da je samo imao prst više, sigurno bi ga zakovrnuo. Ponašao se kao čovjek, a ne kao obični smeđi štakor, koji je došao odnekuda. Točnije, bio je podrijetlom iz sjeverne Kine, rasprostranio se na sve kontinente izuzev Antarktike što ga čini najuspješnijim sisavcem na Zemlji nakon čovjeka. Dlaka smeđeg štakora je gruba, a krzno obično smeđe ili tamno-sivo, dok je na strani trbuha svijetlo-sivo ili svijetlo-smeđe. Maksimalne je dužine 25 centimetara, s repom još tolikim. Masa odrasle jedinke varira od prosječnih 350 grama no vrlo velika jedinka može doseći i do 500. Svjedočenja građana o štakorima mase veće od jednog kilograma vjerojatno su posljedica neznanja i zamjene s drugim većim glodavcima.

Ima precizan sluh i posjeduje visoko razvijen osjet njuha. Frekvencija srčanog ritma mu je obično između 300 i 400 otkucaja u minuti. Vid štakora je izrazito slab, kao u čovjeka s većom dioptrijom, točnije, kratkovidan je, dok albino jedinke zbog većeg rasapa svjetla imaju dvostruko slabiji vid. Smeđi štakor slijep je na crvenu i zelenu boju. 

Iako sada na suhom, dobar je plivač, na površini vode i ispod nje, ali za razliku od crnog štakora, slab penjač. Često gradi složene sustave jazbina. Istraživanje je otkrilo da smeđi štakori imaju metakogniciju, svijest o vlastitim procesima mišljenja, koja se dosada smatrala svojstvenom samo čovjeku i nekim primatima.

Kad se međusobno zaigraju, tijekom škakljanja, prije parenja ili prije nego prime opijum (u laboratorijskim uvjetima), emitiraju kratke ultrazvučne zvukove. Takvo glasanje, poznato i kao cijuk, dovodi se u vezu sa smijehom kao izrazom pozitivnih emocija, ali i nagradom u kondicioniranju, to jest, dovođenju pojedinca ili mase u položaj prikladan da se njima manipulira. 

(FOTO: Geograph.org.uk)

Međutim, starenjem težnja štakora da se smije sve više opada. Smeđi štakor se u odgovarajućim uvjetima može pariti bez obzira na doba godine, a ženka je sposobna iznijeti do pet legla godišnje. Za vrijeme dojenja, pokazuje majčinsko ponašanje u 24-satnom ciklusu, tijekom kojega će više vremena posvetiti manjim nego većim mladuncima.

Maksimalni vijek života je tri godine, iako ga rijetke jedinke dostignu. Procijenjena godišnja smrtnost od čak 95 posto uzrokovana je grabežljivcima i konfliktima s drugim vrstama. Jedinka obitava kao dio veće, hijerarhijski ustrojene, skupine u jazbini ili drugom podzemnom sustavu poput kanalizacije ili podruma. Tijekom nestašice hrane, štakori na nižem društvenom stupnju umiru prvi. Ako je uništen veći dio populacije, preostali štakori privremeno povećavaju frekvenciju parenja i tako brzo obnavljaju svoju staru brojnost. 

Smeđi štakor sa smokijem u njušci samo se trudio preživjeti. Nije planirao doći u Zagreb. Kada je izbezumljenom i bez daha, gospodinu Bezuhu, supruga otvorila vrata, njezine smeđe očice zasjale su od radosti, a bijela, besprijekorna pregača skliznula je niz grubu dlaku, bacila se na njega sa sve četiri prazne i željne šapice. 

 Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay.com

Kratka priča Ivane Simić Bodrožić deseta je iz Lupiginog serijala „Priče iz zagrebnog života“