Na internetskoj stranice francuskog magazina Charlie Hebdo i danas se nalazi tek crna pozadina s natpisom „Je suis Charlie“ (ja sam Charlie), a iz cijelog svijeta još uvijek pristižu reakcije na, prezira vrijedan, brutalni pohod religijskih fanatika koji su jučer iza sebe u redakciji satiričkih novina ostavili 12 leševa. Od samih svojih početaka Charlie Hebdo je trn u oku brojnim čistuncima i raznim religijskim skupinama – od katolika preko židova pa sve do muslimana. Oštri satiričari društvenih anomalija nisu štedjeli nikoga i svojim su britkim perima ismijavali sve redom. Nakon što su svojevremeno francuske vlasti zabranile magazin, "Charlie" se vratio još jači, a nadamo se da će tako biti i nakon ove tragedije.

Zgađen svim onim što se, oko njega ali i u njemu, događa, glavni junak, Krešimir Horvat, iz svoje će gradske redakcije krenuti na selo, tu mitsku Arkadiju gdje će ozdraviti i početi novi život. No, vrlo će se brzo pokazati, želje su jedno, a surova stvarnost nešto sasvim drugo, od tog izmaštanog sna u sukobu s javom neće preostati uskoro baš ništa. Predstava "Vučjak", prema istoimenoj drami Miroslava Krleže, premijerno je izvedena u zagrebačkom HNK na isti datum kada i praizvedba, davne 1923. godine. I tada je bila postavljena na pozornicu matične nacionalne kuće i trajala je kao i ova današnja - oko četiri sata. Novoga "Vučjaka", kao redatelj, potpisuje Ivica Buljan, čija zaokupljenost Krležom nije upitna.

Dvanaestero mrtvih i petero teško ozlijeđenih - rezultat je to divljanja trojice maskiranih napadača naoružanih kalašnjikovima u redakciji satiričkog francuskog lista Charlie Hebdo, žrtvi religijskog ekstremizma protiv kojeg su se sustavno borili - riječju i slikom. Francuska je u šoku, kao i ostatak slobodnog svijeta. Redakcija koja je 2011. godine bila pod terorom islamskih ekstremista zbog karikatura proroka Muhameda, platila je životima nevinih ljudi zbog ismijavanja islama. Zadnji je na redu bio kalif Islamske države, Abu Bakra al-Baghdadi. "Pogotovo vam želim zdravlja", poručio je u blagdanskoj karikaturi.

Bilo bi štetno zaključiti da nas postojeći diskontinuiteti štite od nas samih i naše nesposobnosti da izgradimo progresivno društvo, ekonomski, ekološki i socijalno održivo. Jer kontinuitet ipak negdje postoji. Postoji u dobro organiziranim oblicima pljačke, otimačine i rasprodaje. U načinima na koje dopuštamo da nam se oduzmu javni resursi i naša kontrola nad njima. Od divljih i kriminalnih pretvorbi iz 90-ih do sadašnjih 'civiliziranih' modela koncesija, javno-privatnih partnerstava i privatizacije javnih poduzeća i prirodnih resursa praćenih zaduživanjem i osterijanstvom. U prvom slučaju pokriće je bio rat, u drugom slučaju izgovor je kriza.