Pet dana trajalo je putovanje obespravljenih tuzlanskih radnika prema hrvatskoj granici. Četiri noći spavali su po školama i sportskim dvoranama, a zadnja dva dana putovanje im je bilo osobito teško zbog niskih temperatura i snijega. Kada su konačno stigli na granični prijelaz u Orašju, dio njih nije mogao prijeći zbog neispravnih dokumenata. Radnici Fabrike obuće „Aida“, „Dite“, „Livnice“ i „Konjuha“ odlučili su se vratiti u svoj grad, jer se nisu htjeli razdvajati. Vlada Tuzlanskog kantona je nakon višednevnog mozganja smislila isplatiti im 220 konvertibilnih maraka materijalne pomoći i 180 KM u prehrambenom paketu. Milostinja, kako se čini, neće biti dovoljna da zaustavi njihov prosvjed.

"Osnova sjećanja je zaborav. Sjećanje uspijeva da probije male rupe u zaboravu. U pitanju jeste sjećanje, ali ono je neznatno prema masi zaborava koja prekriva sve što smo živjeli. Ostaju samo djelići, male rupe, zahvaljujući sjećanju." Tako o fenomenu sjećanja i zaborava govori francuski romansijer Patrick Modiano, dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost, koji je i nagrađen, kako to stoji u obrazloženju Nobelovog komiteta, upravo zbog te "umjetnosti sjećanja koja je oživjela gotovo nedokučive ljudske sudbine" tako prisutne u njegovim knjigama. Na tragu tih suodnosa sjećanja i zaborava našle su se i brojne predstave netom završenih 29. Gavellinih večeri.

"Kao da sam znala. Djecu sam jutros spakirala za spavanje kod kume. Nije prošlo ni 20 minuta, došao je čovjek na vrata i rekao da će nam procijeniti kuću. Bez teksta smo ostali", priča nam Milena Planinac iz Negoslavaca. Njoj je tako započeo dan nakon Božića - stranac im je došao u kuću i počeo mjeriti prostorije koje će se uskoro naći na dražbi zbog stambenog kredita, kojeg su, prije nego što su oboje ostali bez posla, otplaćivali i stigli do tri četvrtine posuđenog iznosa. Oni već godinama žive u strahu, neizvjesnosti i neimaštini - preživljavaju od 600 kuna dječjeg doplatka, posuđivanja i pomoći.

Predsjednik jedne velike države prekvalificiran za konobara i/ili razvozača automobila pred hotelom? Je li to moguće, smiješno, žalosno, istinito? Ili: predsjednik jedne male, ali već bivše, danas samo fantomske državice, prekvalificiran za pomagača u jednom domu za starije? Je li i ovo smiješno, tragikomično, istinito? U ovo predizborno čušpajz vrijeme - dok naše pučanstvo, građanstvo, seljaštvo, "radništvo" iliti djelatnici, pa i ono nešto malo preostale "poštene inteligencije", muku muči ne bi li se odlučilo za kojega će kandidata glasati na skorašnjim predsjedničkim izborima u "lijepoj našoj" - ne bi bilo loše svakome od njih staviti na uvid, da ne kažem gurnuti pod nos, kakva ih sudbina može snaći, jednom, kad se kao novoizabrani ustoliče na tom položaju.

Ono što u Zavodu i Ministarstvu rada i mirovinskog sustava nikada neće priznati, činjenica je da su u posljednjih tri do četiri godine jačanjem sufinanciranja zapošljavanja mladih, stvorili novu, jeftinu mladu konkurenciju starijim radnicima s iskustvom. Time je dodatno otežano zapošljavanje osoba u zreloj dobi, koji imaju još 10-15 godina do mirovine, a proteklih osam ili više godina proveli su bez posla. Istodobno, ne postoji niti jedna konkretna mjera koja bi ljude što su tako dugo izvan svijeta rada vratila u taj svijet i učinila ih konkurentnijima, zbog čega značajan dio njih na kraju i gubi energiju te prestaje aktivno tražiti posao.

Nadajući se sodomi, ili barem opačini, i mi smo posegnuli za pametnim telefonom selebritija. Ideja i nije bila loša, napokon, umjetnici slove za kreativne tipove nezasitne seksualne energije. No, sve što smo uspjeli naći na telefonu najboljeg kipara među ljubiteljima Brucea Leeja jest... još više umjetnosti... Da smo MoMa iz New Yorka, ili barem Lauba s Črnomerca, radove Ivana Fijolića sada bismo vam predstavili uz šampanjac i kavijar ili barem grah i klobasu. Umjesto toga, dok mi čekamo pozive kulturnih institucija, samoposlužite se u vlastitom hladnjaku i pogledajte prvu digitalnu izložbu Ivana Fijolića prigodno nazvanu - iFijolić.