Studentski mediji, iako vrlo nevidljivi, kako široj populaciji, tako nažalost i samim studentima, u Hrvatskoj ipak postoje i nerijetko se radi o medijima koji, unatoč skromnim financijskim sredstvima ili njihovom potpunom izostanku, plijene svojom kvalitetom i razinom kritičkog razmišljanja. Kakvi su mediji koje današnji studenti stvaraju i što takvi mediji govore o njima te koja su ključna pitanja studentskog identiteta koja bi jedan studentski medij trebao artikulirati, bit će samo neke od tema „Turbo-tribine: Studentski mediji danas“ koja će se ove srijede održati u zagrebačkoj Močvari. Sudeći po popisu gostiju ove tribine, moglo bi se raditi o vrlo zanimljivoj raspravi.

„Ja u pravom smislu riječi i nisam novinar, već kritičar, kolumnist, i moram priznati da mene još nitko ne tretira obezvrjeđujuće, ponižavajuće i nipodaštavajuće“, odgovorit će kolumnistica i tv-kritičarka Zrinka Pavlić na pitanje što je uopće drži u novinarstvu. No, čim situacija u novinarstvu ne bude više „ovako pristojna“, a sve pokazuje da u tom smjeru ide, dobitnica Kiklopa za debitantsku knjigu 2007. godine obećava – „tada više ni ja neću biti u njemu“. Autorica koja se u recentnoj zbirci bavila grozomornim i teškim temama za Lupigu će govoriti o svojim planovima i budućoj zbirci, a, između ostalog i otkriti, zašto kada je pitaju „voliš li pisati'“, odgovara - ne.

Nedavno usvojena, a dugo očekivana državna Strategija zbrinjavanja radioaktivnog otpada nije odgovorila na pitanje svih pitanja – gdje će Hrvatska zbrinjavati svoj dio nuklearnog otpada iz nuklearke u Krškom od 2023. godine pa nadalje? Dok se Vlada branila od optužbi da navodno tajno priprema izgradnju nuklearke u Slavoniji, malo koga je zanimao izostanak rješenja za lokaciju otpada iz nuklearke u Krškom u usvojenoj strategiji. A izbor je vrlo jednostavan – ili će se Slovencima plaćati za zbrinjavanje i hrvatskog dijela nuklearne „šarže“ (što bi nas prema nekim kalkulacijama koštalo između pet i deset milijuna eura godišnje) ili će se krenuti u izgradnju domaćeg skladišta.

Impozantno jato lešinara nadlijeće mrtva tijela desetorice ubijenih članova redakcije Charlie Hebdo, međutim, izraelski premijer Benjamin Netanyahu osvaja prvu nagradu u cinizmu. Njegov govor inspiriran napadom na redakciju, čak i kada u obzir uzmemo likovanje Marine Le Pen, koja je ponovila svoj zahtjev da se u Francusku uvede smrtna kazna, održan je u prisustvu francuskog ambasadora koji ga je nahvalio kao ljubitelja Voltairea i Rousseaua, što ovu besramnu orgiju čini nijansu odurnijom. Prikazavši Izrael kao žrtvu opresije i neprestanih terorističkih napada, zajedno su pljunuli na ovaj satirički magazin, koji je cionizam prikazivao kao ljubavnika nacizma, te iskoristili smrt ovih miroljubivih ljudi da bi huškali na rat.

Glamur nam pristaje kao - prasici sedlo! Već deset godina mrmljam tako sebi pod bradu prateći, izdaleka, uglavnom posredovanjem televizijskih izvještaja, koja se smiješna gungula tijekom novogodišnjih dana zbiva na brdašcu ponad Agrama, u grčevitim, opetovanim pokušajima da "jedan obični, pomalo dosadni grad na rubu Europe" (M. Jajčinović u "Večernjem listu"; 7. siječnja 2015. g.) postane - što, zar? - "svjetskim središtem". Citirani, uvaženi kolega iz "Večernjaka" spjevao je zapravo odu na čast i slavu jednoga čovjeka (zagrebačkog gradonačelnika), koji je entuzijastičkim naporima u naš grad "dovabio svjetsku skijašku i mondenu elitu".

Niti dva dana nakon što je Köln izvojevao pobjedu nad islamofobima pokreta Pegida, presvučenim u moderni patriotizam i zaštitu europskih vrijednosti, u Parizu se dogodila tragedija. Dvanaestero ljudi, od kojih deset članova redakcije satiričkog lista Charlie Hebdo, ubijeno je zbog ismijavanja s vjerskim svetinjama. No, kako se stvari često znaju pervertirati u ovom ciničnom svijetu - ispostavit će se da oni nisu umrli za slobodu govora, satiru ili borbu protiv vjerskog ekstremizma. Njihova smrt, vjerojatnije je, poslužit će novom valu mržnje prema muslimanima, a napad braće Kouachi se neće titulirati kao djelo luđakâ i otpadnika.