Pa baš "elitu", kako bi nam sline curile, kako bi se naš popišmanjeni, novokomponirani, arhi-tuđmanoidni jet s džetset, sa svojom zlatnom mladeži mogao producirati u svojim glamuroznim skijaškim odorama i opravama, zaštićen u VIP šatoru, pri kojekakvim delicijama. 

Oponašateljski karakter malograđanštine - po principu: vidjela žaba da se konj kuje, pa digla nogu i ona! - dobio je u toj famoznoj mini-utrci "Snježna kraljica" (ex. "Zlatni medvjed") dostojno poprište za iživljavanje kompleksa i balkanoidne frustriranosti, sve kako bi se pokazao boljim, sretnijim i finijim nego što uopće jest. Zimske su "radosti" spuštene i gotovo izravno dovedene u grad (tako da "svjetska skijaška i mondena elita" može umalo doslovno iz hotelskoga predvorja odskijati na stazu!?), jer Zagreb je uvijek bio uslužan kad je elitama trebalo titrati jajca. Sve je to, dakako, rađeno, stvoreno i omogućeno obilnim zahvatanjem u gradski proračun da bi nakon desetljeća trošenja pustih stotina tisuća eura za snježne pothvate mlađarije na daskama ostalo - što? "Trenuci za pamćenje, svakako" (rezimiraju kolumnisti u "JL", 7. I. o.g.), a pamćenje trenutaka je varljivo i prolazno: kao što se nakon velikih ljubavnih okršaja sperma osuši (i to je bilo sve!), tako i nakon zimskih radosti snijeg okopni (i to je bilo sve). Ovdje važi jedan poučak glasovita danskoga romanopisca H. Ch. Andersena, koji je pomamu svojedobnih novostečenih plemića, da se što prije upišu zlatnim slovima u koji važni i debeli registar ovako komentirao: "Pozlata prolazi - svinjska koža ostaje!"

Tako i nama nakon krunidbe "kraljice" (o, seljaci, možete li biti malo manje ponizni?) ostaje tek pusta i blatnjava tratina, tj. svinjska koža naše stvarnosti. Ma, nije glamur za opanak, kad kod nas još radi čakija: kakvi izbori, koja demokracija, kad se tamo, u nekoj vukojebini, traži da se nadležnom krojaču sudbina privedu sumnjivi glasači za suprotni tabor; čuje se da ima onih koji su glasali za "lignju" i stoga: "Ne ponovilo se više nikad, Za Dom spremni, crvena zmija, za dom..." Točno kako je trebalo očekivati: nakon što smo protjerali Srbe (skoro pa taman toliko koliko će nam za desetak godina nedostajati radnoga stanovništva, pa ćemo umjesto naših srodnika tada uvoziti Sirijce, Rumunje, Nigerijce, Sudance..., pa vi vidite...), došlo je vrijeme da udari Hrvat na Hrvata.

Istrijebili smo pravoslavne bubice, a sada iz glava hrvatskih treba istrijebiti buhe "jugoslavenstva" i "komunizma". Recimo, kad bi takve buhe zaista ponekoga svrbjele, čemu tri mesara za jednu buhu: u vukojebini, na Kaptolu (gdje su lansirali kletvu anti-orjunašku), pa čak i u "7dnevno", u kojemu je Zvonimir Hodak moju malenkost opanjkao kao "orjunaša". Nakon dugih desetljeća prinudne šutnje u javnosti (koja je tako bila uskraćena za njegova mišljenja i stavove, avaj nama!), ovaj poznati zagrebački advokat odnedavno je (otkako te novine postoje na našoj medijskoj opsceni) zasjeo na drugoj stranici u busiju i kad mu se koja buha pojavi u vidnome polju, on - ćap i gotovo! Tako je u jednom paragrafu svoje "kolumne" (od 14. XII. 2014.) smazao moju malenkost i kolumnista A. Tomića, a samo zato jer ga je povrijedilo što je početkom istog mjeseca kolumnist Jergović u "JL" pohvalno istaknuo činjenicu da smo kolumnisti A. Tomić i moja malenkost stekli posebno mjesto (čak i naslovnice!) u srpskim novinama. Sramota je što se iz "komšiluka" smije javljati da smo na taj način i mi malo pridonijeli poznatosti i širenju hrvatske književnosti. Naravno, "kolumnist" bez centimetra objavljenih knjiga mora ostati šokiran kako se i za što ove neke "likove" (svaki ušančen iza najmanje jednog metra objavljenih svojih knjiga!) smije i može tako reklamirati. Zamislite: "Trijumf hrvatske književnosti i Igor Mandić? Lik koji otvoreno piše da je Hrvatska nepotrebna država..."

Zvonimir Hodak (FOTO: Ognjen Alujević, Novi list)

Kako bi bilo koji (svjetski i naš) odvjetnik mogao na nekom ročištu, zastupajući optužbu, bilo kome oduzeti pravo i zamjeriti što piše "otvoreno"? Na stranu to što sintagmu "nepotrebna Hrvatska" nisam objavio, osim ako jesam u kontekstu, da nam je nepotrebna "neoustaška i klerofašistička Hrvatska"; kažem na stranu, ali zar i to ne bi bila pohvala izborenih sloboda u nezavisnoj, suverenoj i demokratskoj Hrvatskoj, u kojoj svatko smije otvoreno iznositi i zastupati svoja mišljenja i stavove??!! Zar bi ovaj slavni fiškal drugima htio zabraniti "otvoreno" govorenje, s time da ih on smije vrijeđati i lijepiti im etikete (po sistemu: PLJUNI PA PRILIJEPI)? Usput budi rečeno: dok je kol. Hodak u vrijeme socijalističko-komunističkog sustava/režima, dosljedno šutio (jer tada nije bilo međumrežja, osim teniskih mrežica, ni op-scenih novina), moja je malenkost još tada itekako otvoreno lajala u korist slobode govora i prava na ravnopravnost (s jednakijima od nas), o čemu se kol. Z. Hodak mogao osvjedočiti u mojoj polemičkoj knjizi "Policajci duha" iz 1979. g., za koju sam izvjestan da je posjeduje, jer sam mu je sâm poklonio (ukoliko je stigao dalje od korica). I sad, valjda jer je tjednik "Vreme" dignuo moju staru, ružnu i tužnu facu na naslovnicu, proradila je ljubomora u "Lijevoj našoj", kako se, valjda ironično, zove Hodakova kolumna (jer zašto nitko ne traži lijepu njegovu za naslovnicu?) i kako mu se ne da čitati moje knjige, knjižice i knjižurine, smislio je kako je moja malenkost tu pohvalu dobila sigurno stoga, jer sam "orjunaš" (ako itko među novijim čitateljstvom uopće zna što to hoće reći?). Prije 80-90 godina odsječeni ud (t. ORJUNA), fantomski može boljeti samo one kojima nedostaje: kad nemamo neprijatelja u Srbima, nađimo ga/izmislimo ga među Hrvatima... Tri mesara buhu klala, buha sim, buha tam, buha im utekla van: Pozor, Hodak!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Nenad Reberšak