Dugo očekivana državna Strategija zbrinjavanja radioaktivnog otpada nedavno usvojena u parlamentu i u Vladi, nije odgovorila na pitanje svih pitanja – gdje će Hrvatska zbrinjavati svoj dio nuklearnog otpada iz nuklearke u Krškom od 2023. godine pa nadalje? Imamo još osam godina do preuzimanja obveze iz Krškog koja samo u financijskom smislu predstavlja nimalo bezazlenu težinu od pedesetak milijuna kuna godišnje, pa se očekivalo da će Strategija, koju je izradio Državni zavod za nuklearnu sigurnost, odgovoriti barem na neka pitanja.

Očekivalo se, u drugom redu, i neko rješenje za odlaganje radioaktivnog otpada koji se svakodnevno producira u industriji, vojsci, zdravstvu i istraživačkim institutima. Taj otpad posljednjih se godina odlaže u krugu Instituta Ruđer Bošković, praktički u središtu Zagreba, što, najblaže rečeno, nije najbolje rješenje. I tu je strategija obilazila oko prijedloga daljnjeg odlaganja „niskoradioaktivnog“ otpada kao „kiša oko Kragujevca“, uz „seriozni“ zaključak kako se otpad i dalje kreira, a pitanje skladištenja nije riješeno.

Kada je pomoćnik ministra zdravlja Marijan Cesarik u Saboru predstavljao strategiju, ponosno je izjavljivao kako takvog dokumenta nema već 60 godina. Pa bi, biva, veliki iskorak bilo samo njezino donošenje. Iz Cesarikove besjede i saborske rasprave moglo se iščitati tek da bi se i nisko i visoko radioaktivni otpad zbrinjavao na jednoj, ali nepoznatoj lokaciji. Inače tu je cjelokupnu saborsku raspravu zasjenila optužba jednog od „bombardera“ Glavaševog HDSSB-a, Bore Grubišića, da Vlada tajno priprema izgradnju nuklearke u Slavoniji, u Erdutu.

Otpad se i dalje stvara, a pitanje skladištenja nije riješeno (FOTO: Novilist.hr)

I dok se Vlada branila od Grubišićevih optužbi, malo koga je zanimao izostanak rješenja za lokaciju otpada iz nuklearke u Krškom u državnoj strategiji. Između redaka tog dokumenta zapravo se preporuča odluka prema kojoj bi se Slovencima plaćalo za zbrinjavanje i hrvatskog dijela nuklearne „šarže“. To bi nas godišnje koštalo određenu svotu, spominje se između pet i deset milijuna eura, ovisno o ishodu pregovora sa Slovencima.

Ukoliko bi se skladište za opasni otpad iz Krškog izgradilo u Hrvatskoj, ono bi počelo s radom 2023. godine, a prestalo funkcionirati 2042. godine. No, Vlada koja bi donijela odluku da se umjesto izgradnje deponija plati Slovencima odlaganje svih sirovina iz Krškog, daleko lakše bi se opravdala pred javnošću nego za odluku o uvozu iz Slovenije. Ne treba žaliti novca da se neželjeni materijali zakopavaju negdje drugdje. Osim toga pitanje domaće lokacije za otpad iz nuklearke prvorazredno je političko pitanje.

Dovoljno se sjetiti glasina da bi odlagalište sveg radioaktivnog „smeća“ bilo na Trgovskoj gori, na Baniji. Napravljeni su 1999. godine i pripadajući zahvati u Prostorni plan Sisačko-moslavačke županije. Mislilo se da bi to bezbolno prošlo jer je unutrašnjost Banije temeljito očišćena od stanovništva u Oluji i nakon nje, pa se neće imati tko buniti. No, otpor je ipak pružen, pa je Trgovska gora stavljena ad acta, privremeno ili za stalno, tko će ga znati. U strategiji se taj lokalitet nijednom izrijekom ne navodi.

Trgovska gora danas se više ne spominje (IZVOR: apo.hr)

Do pobune javnosti došlo je i kada je Vlada Ive Sanadera 2009. godine donijela odluku da skladište Instituta Ruđer Bošković bude središnje mjesto u državi za odlaganje niskoradioaktivnog otpada. To je podrazumijevalo i proširenje kapaciteta skladišta i njegovo ojačavanje. Ta odluka zbog protivljenja Zagrepčana, ali i Uprave instituta nikada nije provedena.

Danas je skladište IRB-a zapečaćeno, kao i ono Instituta za medicinska istraživanja gdje se također odlagao niskoradioaktivni otpad. U ta dva deponija pod „ključem“ upakirano je oko 7,5 kubičnih metara niskog radioaktivnog otpada, koji bi, prema slovu strategije, trebao biti premješten na "stalnu lokaciju". Sanacija deponija na IRB-u, prema slovu strategije, nužna je i tek predstoji.

Procjenjuje se da će do 2040. godine biti proizvedeno dodatnih deset kubičnih metara niskog radioaktivnog otpada, a gdje će se s time, rečena strategija ne daje odgovor. Je li to ono misteriozno središnje skladište u kojem bi se zbrinjavao i visoko radioaktivni otpad iz Krškog? U strategiji se kao jedini gabariti zamišljenog skladišta navode podaci da se najveći dio otpada iz Krškog može površinski odlagati (do 50 metara dubine u tlu), a tek manji dio „geološki“ na dubini od 500 metara. Iz tako postavljenih uvjeta sužava se krug mogućih lokaliteta središnjeg deponija.

Ako se ide na plaćanje Slovencima za ukopavanje i niskoradioaktivnog i otpada iz NE Krško, središnja vlast nikome se neće zamjeriti na domaćem lokalu. Ali, vremena su sve teža, nekome će tih pet ili deset milijuna eura dobro doći. Nesporno je da si pri izgradnji takvog skladišta i njegovu održavanju koristi domaća industrija i stručnjaci. Zagovornici izgradnje domaćeg skladišta poslovično navode primjer općine Krško koja je do izgradnje nuklearke imala status nerazvijene općine, da bi uslijed pružanja gostoprimstva elektrani postala jedna od najrazvijenijih općina u Deželi.

Pokazalo se kako je 55 posto ispitanika protiv gradnje deponija radioaktivnog otpada u Hrvatskoj (FOTO: global-waste.de)

Prema istraživanju znanstvenika s Rudarsko-geološko-naftnog fakultetu u Zagrebu, Ane Mostečak, Tomislava Ciglenečkog i Želimira Veinovića iz 2012. godine, stav naših građana prema mogućem zbrinjavanju radioaktivnog otpada u Hrvatskoj nije tako negativan kako bi se pomislilo. Istraživanje stručnjaka RGN-a na uzorku od 447 ispitanika pokazalo je da 42,28 posto anketiranih dobivanje električne energije nuklearnom tehnologijom smatra opravdanim. S druge strane, 55 posto ispitanika izjasnilo se protiv gradnje deponija radioaktivnog otpada u Hrvatskoj, a kao razloge navode opasnost za zdravlje ljudi i sigurnost okoliša. Zanimljiv je i nalaz istraživanja RGN-a da 47 posto anketiranih prihvaća stav da onaj koji stvara radioaktivni otpad snosi odgovornost i za njegovo zbrinjavanje. 

Zajedničko skladištenje sa Slovencima odvijalo bi se nekih tridesetak kilometara od granice na Bregani, pa je pitanje što se dobilo prebacivanjem problema preko Sutle. Postoje rješenja da se renta za skladište opasnog otpada ne isplaćuje općini ili gradu na čijem se području skladište nalazi, već domaćinstvima direktno. Imamo mi, hvala na pitanju, razrađeno referendumsko rješenje, pa neka se narod na određenom teritoriju izjasni.

Hrvatska je dosada u zajednički fond sa Slovenijom za zbrinjavanje i razlaganje radioaktivnog otpada iz Krškog uplatila 162 milijuna eura. Postoji sporazum s Deželom oko daljnje sudbine nuklearke u Krškom, prema kojem je elektrana trebala prestati s radom 2023. godine, no Slovenci prema najnovijem kane produžiti radni vijek NE Krško do 2043. godine. Potonja odluka Slovenije, prema nekim tumačenjima, motivirana je i velikim troškovima razgradnje nuklearke koji dosežu i do 700 milijuna eura.

Dio slovenskih medija već piše da se Hrvatska opredijelila za izgradnju vlastitog skladišta za otpad iz NE Krško i pritom se čak pozivaju na strategiju usvojenu u Saboru. U tim medijskim prilozima izabrani slovenski dužnosnici pozivaju hrvatske vlasti da pristupe izgradnji zajedničkog deponija pokraj Krškog, a kao cijena investicije spominje se 500 milijuna eura.

Ne čude potonji napisi u slovenskim medijima, jer ionako postoje različite interpretacije Zagreba i Ljubljane nekih ključnih odredbi sporazuma o NEK. Postoje i još uvijek i značajne potrebe Hrvatske za uvozom struje, dogodila se u međuvremenu, od sporazuma sa Slovencima naovamo, nesreća u japanskoj nuklearci Fukushima. Izgledno je stoga da sudbina skladišta za nuklearni otpad u Hrvatskoj ovisi o nastavku pregovora sa Slovencima o budućnosti nuklearke u Krškom.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: D. Markosian/VOA