Stranka Ivana Vilibora Sinčića i Ivana Pernara Živi zid u anketama javnog mnijenja po popularnosti je pretekla OraH Mirele Holy i trenutačno slovi za treću političku stranku po popularnosti u Hrvatskoj. Zanimljivo je pritom da Živi zid do sad uopće nije predstavio svoj program. Isti je, naime, još uvijek u izradi. Na ovom mjestu Lupiga vam predstavlja Akcijski plan Živog zida. Isti će biti okosnica programa političke stranke koja je popularnost stekla na sprječavanju deložacija i zagovoru takozvanog "nekreditnog uređenja". Pogledajte, dakle, po prvi put za što se sve zalažu Vilibor Sinčić, Ivan Pernar i njihovi istomišljenici, a koliko su njihovi planovi ostvarivi – o tome ćete razmisliti sami.

Dan sjećanja na holokaust, dan kada su sovjetski vojnici nadirući kroz Poljsku prošli kroz zloglasna vrata s ciničnim natpisom "rad oslobađa" zatekavši oko sedam tisuća zatvorenika i 600 leševa. Odijela 370.000 muškaraca i 837.000 komada ženske odjeće te osam i pol tona ljudske kose govorili su o sedam milijuna Židova, Roma, komunista, homoseksualaca... koje više nije bilo moguće naći ni tu, niti na brojnim drugi sličnim mjestima diljem Europe... Dan sjećanja i na naše lokalne Auschwitze i Dan sjećanja da smo se protiv njih borili i pobijedili.

Premda se pametni telefon, da ne kažemo Ajfon, smatra najčišćim proizvodom poduzetničkog duha, vizijom jednog čovjeka i sinonimom uspješnosti kapitalizma s početka 21. stoljeća, bio bi to obični glupi telefon da u njemu i država nije imala svoje prste. Sve ono pametno na njemu od GPS-a, interneta, mikročipa, touchscreena... sve su to osmislili državni službenici, platili porezni obveznici, a unovčili poduzetnici. Najkompleksnije i najutjecajnije tehnologije kojima se koristimo proizašle su upravo iz laboratorija financiranih državnim novcem. Rane faze istraživanja tehnologija koje ćemo možda koristiti za 20 ili 30 godina i čije financiranje stoji previše novca s neizvjesnim izgledima za komercijalizaciju jednostavno su prerizično ulaganje za privatni kapital.

"Umjetnost sjećanja se ukorjenjuje u slici, predmetu, detalju čina, vezuje se u relaciji ljudi-prostor, ima pravo na diskontinuitete, iskrivljenja i osjećanja – zato je uvijek sumnjičava prema historiji... Teatarska stvaralačka alhemija na čudan način pridonosi da se bavljenje historijom pretvara u repozitorij tajni sadašnjosti koje nam omogućavaju prodor u budućnost sjećanja." Tako u uvodnom tekstu programske knjižice predstave "Janje, Kokoš, Orao: Stoljeće jedne porodice“, vodeću nit i temeljnu dramsku okosnicu tog trilateralnog kazališnog projekta stvorenog u kazališnim kućama Beograda, Sarajeva i Zagreba obrazlaže Dino Mustafić, direktor Festivala Mess, jednog od koproducenata.