No loše stvari su se događale, i dogodit će se ponovno, pa ostaje pitanje: Kako to spriječiti da se ponovno dogodi? Zato se barem meni nameće jedna od mogućih interpretacija ovog romana, tj. čini mi se da se Karakaš dijelom i obračunava s popularnim mitom apolitičnosti, i uništava ga. Mit govori o mogućnosti svrhovitog egzistiranja apolitičnog ljudskog bića koje ignorira društveni kontekst i stvari koje se događaju oko njega. Je li takav osobni modus operandi pravedno usporediti s guranjem glave u pijesak, ili je to nešto blaži životni koncept – nedosanjani san o čovjeku kao autonomnom i neokaljanom entitetu, koji nikad nema stvarne potrebe proviriti kroz prozor i nešto pomisliti, učiniti, pokušati promijeniti? No, taj mit se možda slama i u ovoj priči, i očigledno je problematičan, jer kad-tad svo to neznanje, izbjegavanje ili ignoriranje prošlosti i sadašnjosti dolazi na naplatu.

Za sve one kazališne preživare, kojima činjenice nisu važnije od osobnih animoziteta i jala, Vitomira Lončar je ovaj tjedan isporučila novi plast svojih intelektualnih otkosa koje krdo, barem sudeći po anonimnim komentarima, zadovoljno konzumira pod stajskim naslovom Slamka spasa u Večernjem listu. Koseći selektivno, vrla Vitomira je odlučila, dosljedna kakva već jest, stigmatizirati jedno dijete i njegove roditelje, a sve u cilju rušenja aktualne uprave HNK Ivana pl. Zajca koja joj, ups, nije uzela predstavu na gostovanje.

Osumnjičeni u slučaju Štrpci su u pritvoru, a država još nije stigla ni da pobroji šta sve duguje njihovim porodicama; u svakom slučaju, ne znaju se, navodno, svi počinioci, ili se njihova imena ne saopštavaju; nema detalja eventualne istrage protiv visokih funkcionera Vojske, MUP-a Srbije, Resora državne bezbednosti, Železnice. Njome je rukovodio Milomir Minić, broj 2 u hijerarhiji Miloševićevih socijalista, Srpske radikalne stranke (tadašnji visoki funkcioner današnji je premijer, Vojislav Šešelj je haška epizoda koja traje) i izostavljeni su brojni manje značajni, ali nezaobilazni delovi zločinačkog mehanizma. Nema posmrtnih ostataka, izuzev dvojice nesrećnih putnika, porodicama nije priznat status civilnih žrtava rata čiji se završetak još ne nazire.

MAČKE SU ŽIDOVI MEĐU ŽIVOTINJAMA, tako je tu činjenicu netko uočio na globalnom planu (primjećuje ih se, ali ne cijeni - jer nikad nisu radile za policiju i vojsku, kao psi, op.by Silvije Degen; tolerira ih se, ali ih se gura na stranu, daje im se živjeti, ali bi radije da crknu - u svakom slučaju više je onih koji mrze vlasnike mačaka, nego vlasnike pasa... itd.) Kad bismo ovo htjeli oprimjeriti po domaću, reklo bi se kod nas, mačke su Srbi među kućnim ljubimcima.

Nakon predstavljanja ove jeseni na Međunarodnom bijenalu arhitekture u Veneciji, izložba pod nazivom 'Prvi svemirski arhitekt: Herman Potočnik Noordung' u subotu 13. prosinca, počinje u Galeriji Klovićevi dvori. Kako je na konferenciji za novinare najavio u srijedu umjetnički tandem Dragan Živadinov, renomirani slovenski kazališni redatelj, glumac i post-gravitacijski umjetnik, te Miha Turšič, ravnatelj KSEVT-a (Kulturnog centra europske svemirske tehnologije) iz Vitanja u Sloveniji, osnovni je cilj ove izložbe podsjetiti Hrvatsku, njezine građane i vladajuće strukture, na Pulu kao centar tehnološke povijesti.

Kako pametno gospodariti otpadom? Diljem hrvatskih gradova niču plavi, zeleni, smeđi i ini kontejneri, a u domovima one male manjine građana koji se trude odvajati otpad, množi se isti broj kanti za smeće, čiji se sadržaj zatim prazni u odgovarajući kontejner... Kako to rade uspješniji od nas i koliko to košta? Po onome što nam govori Mirela Holy, predsjednica stranke Održivi razvoj Hrvatske (ORaH), oni koji pametno raspolažu otpadom manje i troše na razvrstavanje, koje je pritom i puno logičnije i jednostavnije za građane. Procjenjuje se da Hrvatska u sustave zaštite okoliša - gospodarenje otpadom, pročišćavanje komunalnih i industrijskih voda - mora uložiti 10 milijardi eura.