U kasna popodneva đitru bi Diks spustio na tlo i zapjevao prolaznicima, baš kao bauštelac kada odmara od lopate. Glas bi našao put, a 'Šal od svile' vijorio bi se s usana na povjetarcu sopotskog pothodnika. „Ja sam bio pogrešan/ Kad sam ti stavio ruku na rame“. Dok onog ljeta na Barbatu nisam upoznao tu Feu, jednu curičku-izbjeglicu iz Banjalukače koja se s ocem skrasila u Beogradu, već sam sve rapske momke vodio u zaronu na dah. „Prosto si ih pokidao“, govorila je. Hvastali su se momci u glas kao galebovi i plitke zarone opravdavali, što pušenjem, a što bronhitisom. No, među svim tim isklesanim i preplanulim torzima, cura se prilijepila baš na krakatog Dikana.

Premda se na gradske vrtove nerijetko gleda s podsmijehom uz komentare kako je riječ o "seljačizaciji" grada, urbani su vrtovi već godinama jedan od načina da se u velikim europskim gradovima građani socijaliziraju. Brzina života u velegradu čini se nespojiva s okopavanjem salate, a sve dulje radno vrijeme naoko je u koliziji sa zalijevanjem i pažnjom koju zahtijeva vrt. Međutim, iskustva iz europskih zemalja govore nam kako su upravo urbani vrtovi u Lisabonu, Parizu, Parmi... zaslužni da se građani ponovo upoznaju, provode zajedno vrijeme i dijele plodove svoga rada. No, s dugogodišnjom krizom, gradski su vrtovi postali sve primamljiviji i zbog ušteda koje omogućavaju vrijednim korisnicima.

Odlučili ste se da ne sledite kapetana Marfija (ako nešto može da krene po zlu - krenuće), da ne poslušate roditelje, netom bombardovane koncentracijom propagande, i evo vas u Beogradu; šta god da se desi, znajte, dobrodošli ste. Videćete i čućete čim dođete, ako se raspitujete za neki urbani toponim, prvo će vam reći gde je (samo rođeni Beograđani istinski ne znaju, nije im trebalo), pa onda pitati odakle ste. Ne vežbajte dikciju, možete i na engleskom, svi ga znaju, ali nema potrebe. I vi ste dobra deca, tvrdi Mile, konobar iz Mornara (o tom lokalu nešto kasnije). Beograd se, patriotski tvrdi moja koleginica, ne razlikuje puno od Minhena; ne treba preterivati, ali glavni grad Srbije svake je godine jedna od najpoželjnijih regionalnih destinacija, a ove dolaze Rusi i Turci u većim količinama.

Čudo se nije dogodilo. Iako su zagrebačke gradske vlasti obećale do blagdana ukloniti hrpe glomaznog otpada koji se mjesecima skupljao po gradskim ulicama, pretvarajući gradska zemljišta u improvizirana smetlišta, do toga ipak nije došlo. Barem ne u potpunosti, iako je dobar dio lokacija uistinu počišćen. U interventnoj akciji, naime, uklonjen je samo dio otpada i to uglavnom s lokacija bližih gradskom centru ili tamo gdje su građani bili izrazito uporni u dodijavanju gradskim službama. Lupiga je proteklog vikenda obišla lokacije koje je posjetila i prošlog tjedna. Na nekima smeća više nema, ali na drugima ga je i više nego što ga je bilo.

Kada su se Denis i Eliot upoznali prije sedam godina, panj trave u Zagrebu je koštao 50 kuna. Denis je bio onaj koji je u rukama imao 50 kuna, i sumnjičavo gledao visokog i mršavog skejtera ispirsanog lica i duge, razbarušene kose sa šiškama koje su ciljano prekrivale desno oko, kako u komadić papira vješto zamotava nekoliko vrhova. Eliot je pak pomalo zbunjeno gledao par godina od sebe starijeg gosta u pohabanoj odjeći koja je sugerirala posvemašnju nezainteresiranost za imidž, ali ne i posvemašnje siromaštvo, s obzirom na čiste, podrezane nokte i njegovane ruke kojima je Denis rado gestikulirao tijekom razgovora.

Ateisti, agnostici, skeptici, ireligiozni, antiteisti, pogani, bezbožnici, nevjernici, oni koji se izjašnjavaju kao slobodoumni ili humanisti, čak panteisti... Dakle, svi oni kojima Božić, Hanuka, Bajram ili Janmaštmani ne predstavljaju osobito uzbuđenje i povod za dublje promišljanje filozofskih pitanja unutar religije kojoj pripadaju po odabiru vlastitom ili roditeljskom, došli su na svoje. U Zagrebu. Tulum se održava u Spunku, kod Nacionalne i sveučilišne knjižnice, a organiziraju ga udruge koje se svojim djelovanjem zalažu za sekularizaciju hrvatskog društva, prvenstveno za drugačije uređenje odnosa između države i Katoličke crkve.